Njegoseva-kapela-Lovcen

Na Lovćenu se o krstu radi

Po ko zna koji put zapitajmo se zašto Crna Gora, koja je prije 15 godina postala 192. članica Ujedinjenih Nacija, ostaje duboko podijeljena povodom obnove jedne male građevine sa dvije kružne forme i krstom iznad njih, na LOVĆEN planini sa koje se vidi naše lazurno plavo Jadransko more i naše suro sivo, kameno Katunsko more.

 

Ovaj tekst će se baviti Lovćenom sa krstom i Lovćenom bez krsta. Baviće se hristijanizacijom i dehristijanizacijom planine koju u pjesmi nazivamo “Oltarom svetim”.

Izostaće priče o dinastiji Karađorđevića, o kapeli srušenoj austrougarskom topovskom granatom u doba Prvog svjetskog rata, priče o motivima obnove kapele između dva svjetska rata, priče o dugo planiranom i administartivnom rušenju kapele u mirnodopsko doba poslije Drugog svjetskog rata. Neće biti riječi ni o tumačenjima rušenja-obnavljanja-ponovnog rušenja Njegoševe kapele, niti o izgradnji Mauzoleja, ni o sudbini kamenja razrušene Njegoševe kapele. Izostaće čak i priča o amanetu Njegoševom i njegovoj poslednjoj želji da mu posmrtni ostaci počivaju u zavjetnoj crkvici na Lovćenu.

Ovaj tekst će se baviti crnogorskom najslavnijom planinom i našim antropološkim, kulturološkim, mentalitetskim, istorijskim odnosima prema Lovćenu.

Na pitanje što je starije Lovćen sa krstom ili Lovćen bez krsta. Odgovor je poznat. Stariji je Lovćen s krstom.

Lovćen je dobio krst 1846. godine kada je na Lovćenu podignuta mala crkvica-kapelica. Lovćen je ostao bez krsta 1972. godine kada je srušena ta crkvica-kapelica.

Na pitanje koji je Lovćen ljepši, prirodniji, autentičniji Lovćen sa krstom ili Lovćen bez krsta, odgovore su dali mnogobrojni putopisci, pjesnici, filozofi, umjetnici, slikari ali i jedan od najvećih svjetskih arhitekata Frenk Lojd Rajt (1867-1959).

Posmatrajući Lovćen s Njegoševom kapelom na vrhu, Lojd Rajt rodonačelnik svjetski moderne, organske arhitekture je rekao :

„Njegoš je zaista bio genijalan, kada je smislio ovakvo rešenje, jer kružna forma je prava kruna za vrh Lovćena. Vidi se sa svih strana i jednako izgleda sa svake“.

Danas je Lovćen takav kakav je. Svako ga vidi na svoj način. Različito sa svake strane.

Sam Lovćen sa Mauzolejom na vrhu tokom proteklih pet decenija stekao je i utemeljio svoj fizički mir. Ne ponovilo mu se. Dosta je bilo rušenja. Dosta su Lovćenom ođekivali zvuci pijuka i udarci maljeva. Dosta je bilo brujanja dizalica i zujanja helikoptera. Planina se izborila za dostojanstvo sopstvene prirode.

Zapitajmo se može li Lovćen pored fizičkog mira povratiti i svoj duhovni mir? Vjerujem da može.

Ako smo rodoljubi, ako poštujemo Crnu Goru, njenu istoriju, tradiciju, državne simbole sjetićemo se vremena u kome je Njegoševa kapela krasila grb Crne Gore. Iznad Njegoševe kapele uokvirene lovorovim vijencem nalazila se petokraka.

Bijaše to lijep grb koji nikome nije smetao. Bijaše to heraldika koja je povezivala stara i nova vremena punih 50 godina. Od 1945. godine do 1994. godine grb Crne Gore se mijenjao tri puta. U svakoj verziji grba nalazila se Njegoševa kapela. Razlika je bila samo u konturama kapele koje su postajale sve svedenije.

Svjetski procesi, rušenje Berlinskog zida, pad komunizma, raspad Jugoslavije izbrisali su petokraku iz heraldike. Crna Gora je 1994. godine dobila novi grb bez Njegoševe kapele i petokrake. Vrijedi primijetiti da je Njegoševa kapela iako fizički uklonjena sa vrha Lovćena 1972. godine, opstala na grbu Crne Gore dugi niz godina, sve do 1994. godine.

Poslije završetka Drugog svjetskog rata promijeniše se društveni tokovi. Po crnogorskim grobljima umjesto krstova pojavše se petokrake. U prirodi je poznato pravilo da je svaka nova, nadolazeća vrsta invazivnog karaktera, u ovom slučaju petokraka, i da potiskuje staru autohtonu vrstu, u ovom slučaju krstove. S aspekta prirode nije nam se dakle dogodilo ništa novo, što se ranije nije događalo i drugima.

Ako posmatramo simbole na grobljima kao malim i vrlo ograničenim arealima primijetićemo da je pola vijeka poslije pobjede u Drugom svjetskom ratu na istim teritorijama petokraka počela uzmicati pred krstovima. Možemo dakle zaključiti da je petokraka pripadala jednoj ideologiji neuporedivo manje živućoj od ideje i kulture hrišćanstva.

Današnji moderni svijet veoma drži do hrišćanske civilizacije i kulture. Čuva je, poštuje njene tragove, slijedi ih kako u duhovnom tako i u profanom životu.

Zašto ne bi i naši ljudi, stanovnici Crne Gore, zajedno sa stranim turistima, hodočasnicima, pjesnicima, filozofima, duhovnicima, sveštenim licima radili to isto. Zaslužuju li i oni, kada se popnu na Lovćen kako bi odali počast Njegošu da ih na Lovćenu dočeka krst. Da se suoče sa autentičnom istorijom Crne Gore. Mislim da zaslužuju.

Zašto bi im bilo uskraćeno da vide krst pod kojim su crnogorske vladike zaklete na celibat upravljale 200 godina Crnom Gorom. Da vide vladičanski krst pod kojim su crnogorske mitropolite nasleđivali njihovi sinovci. Pod kojim je svog strica Svetog Petra Cetinjskog naslijedio njegov sinovac Petar II Petrović Njegoš. Da vide taj dvjestagodišnji simbol objedinjene svetovne i duhovne vlasti Crne Gore. Da na vrhu Lovćenu ugledaju ono isto što su gledali vladike i gospodari Crne Gore sanjajući zavjetnu crkvicu sa krstom kao svoje duhovno i poslednje zemno utočište. Zbog njih i zbog iskonske crnogorske istorije dužni smo Lovćenu krst.

U ime i u čast 200 godina objedinjene duhovne i svetovne Crne Gore Lovćenu- „Oltaru našem svetom u koga smo svi zakleti“ treba vratiti krst ne remeteći mu ništa od onoga što već sada ima. Dužni smo zbog crnogorske istorije dehristijanizovani Lovćen hristijanizovati na civilizovan način.

Prirodno bi bilo da se krst postavi na onom malom guvnu iza Mauzoleja. Možda čak i u atrijumu Mauzoleja. Neophodno je da ispod tog krsta bude ona građevina od dvije kružne strukture koju smo u dva vijeka dva puta zidali i dva puta rušili prije i poslije dva velika svjetska rata koji prohujaše našim prostorima.

Krst i mala zavjetna crkvica na Lovćenu ne mogu nikome biti neprijatelji. I ne samo na Lovćenu već posvuda po svijetu. Prirodno je da u svojim istorijskim arealima vjerski objekti nadograđuju i čuvaju kulturu vjere i spomeničnog nasleđa. I crkva sa krstom, i džamija sa zvijezdom i polumjesecom, i sinagoga sa Davidovom zvijezdom simboli su narodnih istorija i kao takvi ni po čemu ne mogu provocirati civilizovana društva.

Došlo je vrijeme da se i Lovćen, naša sveta planina, bez, ne daj Bože ikakvih rušenja, ničim okrnjen ponovo vrati hrišćanstvu. Taj čin nikome ne bi trebao da zasmeta. Ni prirodnom pogledu, ni ideološkom ubjeđenju, ni vjerskim i nacionalnim osjećanjima…A udovoljio bi se i amanetu Njegoševom ukoliko po aktuelnim političkim shvatanjima, amanetu nije istekao rok važenja.

Mislim da odluku o vraćanju krsta i kapele na Lovćen treba da donese ona ista institucija koja mu ih je svojim rešenjem oduzela, a to je Zavod za zaštitu spomenika Crne Gore.

Rešenje je u Zavodu za zaštitu spomenika Crne Gore na Cetinju zavedeno pod brojem 02-197/2 na dan 28. februar 1969. godine.

Ranko Rajković