Na sedmom Festivalu „Ćirilicom“ sinoć je na platou ispred Citadele u budvanskom Starom gradu upriličen program posvećen predstojećim jubilejima Matice Srpske, nakon čega je srpskom pjesniku Selimiru Raduloviću uručena Nagrada „Sveti Stefan Štiljanović“ za 2023. godinu.
U okviru programa „Sve od Pešte daž do Černe Gore“ („Sve od Pešte pa do Crne Gore“), održanom u susret jubilejima, 200 godina „Letopisa Matice srpske“ i Matice srpske, koji će biti obilježeni iduće 2024. i 2026. godine, govorili su istaknuti predstavnici najstarije književne, kulturne i naučne institucije srpskog naroda: predsjednik Matice srpske Dragan Stanić (Ivan Negrišorac), potpredsjednik, akademik Jovan Delić i upravnik Biblioteke Matice srpske, Selimir Radulović, ovogodišnji laureat nagrade Festivala „Ćirilicom“.
Predsjednik Matice srpske, Dragan Stanić u svom izlaganju napomenuo je da je „Letopis Matice srpske“ pokrenula grupa entuzijasta u Novom Sadu, te da je inicijator ideje bio profesor istorije Georgije Magarašević, pisac „Kratke vsemirne istorije“ od stvaranja svijeta do 19. vijeka. Riječ je o djelu u kojem je prikazana istorija svijeta, pri čemu je Magarašević pomalo tražio i mjesto cijelog srpskog naroda u njoj.
Stanić je istakao je Matica srpska od osnivanja u Pešti 1826. godine izvještavala sve čitaoce o mnogim temama koje su važne i za Crnu Goru, prije svega u okviru „Letopisa“.
„U vrijeme kada su praktično prestale da izlaze sve prve štampane periodične publikacije koje je srpska kultura iznjedrila, Magarašević je u krugu svojih kolega u Novosadskoj gimnaziji, drugoj u kontinuitetu poslije Karlovačke, inicirao je ideju da se oko toga časopisa koji je on nazvao „Serbska letopis“ počnu publikovati svi radovi koji pripadaju srpskoj književnosti i kulturi, ali i tekstovi koji razvijaju znanje o svim slovenskim narodima i njihovim kulturama. I ta svesrpska i sveslovenska orjentacija ono je što je krasilo ovaj časopis i to je nešto što je ostalo trajna orjentacija „Letopisa Matice srpske“, kako se časopis počeo nazivati tek od 1873. godine. Taj časopis je od samoga početka posvetio zaista veliku pažnju događajima u Crnoj Gori, jer drugačije nije moglo, a i sami Crnogorci su jasno sebe vidjeli kao dio srpskog kulturnog prostora i kod tradicionalnih Crnogoraca nikakve dileme nije bilo. Već od samog početka na stanicama „Letopisa“ objavljivane su informacija o tome ko su Crnogorci i koliko ih ima, koje su njihove osnovne kulturološke karakteristike, a onda stiže i informacija objavljena u 1831. o smrti Svetog Petra Cetinjskog u prethodnoj godini i, potom, o izboru Petra II Petrovića Njegoša za njegovog nasljednika. 1834. godine izlazi prvi prikaz prve Njegoševe knjige „Pustinjak Cetinjski“ (1833), a taj kratak tekst na otprilike dvije strane napisao je tadašnji urednik „Letopisa“ Teodor Pavlović, čovjek koji je bio veoma vješt advokat i zastupao Maticu u svim pravnim procesima koji su vođeni od 1835. do 1837. godine. Taj njegov prikaz je savršeno tačan i precizan. Pokazao je osnovne poetičke karakteristike Njegoševog djela, situirao ih u romantizam, ali ukazao i na druge činioce koje u tako kratkom tekstu nije mogao dublje analizirati. Tako je „Letopis“ bio i prvo glasilo koje je prepoznalo izuzetni dar Njegošev i on je ostavio o njemu jasnog pisanog traga. Pa je onda objavljivao i Njegoševe pjesme, prevod sa francuskog, njegovu prozu i kada pogledamo ovaj talas interesovanja za Njegoša apsolutno možemo da dovedemo u vezu sa Pavlovićem, koji je bio taj koji je nazreo genij Njegošev i prvi je u srpskoj kulturi počeo o tome opširnije i jasnije da piše“, kazao je Stanić.
Upravnik Biblioteke Matice srpske, Selimir Radulović govorio je o najstarijoj srpskoj biblioteci od nacionalnog značaja i prvoj javnoj i naučnoj biblioteci u Srba, utemeljenoj u Pešti 1826, čiji je javni rad proglašen 1838. godine.
„Najraniji pomeni o bibliotečkoj djelatnosti Matice srpske javljaju se u zapisnicima iz 1830. godine, iz kojih se saznaje da je Matica tada uputila poklone Narodnom muzeju u Pešti, Carskoj biblioteci u Beču, Narodnoj biblioteci u Pragu i Ruskoj akademiji nauka u Sankt Peterburgu. Poklone su činile sveske „Letopisa“ i prve knjige u izdanju Matice srpske. Od navedenih institucija jedino je Ruska akademija uzvratila dar – 24 naslova u 59 tomova. Zajedno sa Ruskom akademijom, i Atanasije Stojković, profesor Harkovskog univerziteta i stalni član te akademije, pisac prve fizike na srpskom jeziku, poslao je pet svojih knjiga na ruskom jeziku. Sveske „Letopisa“, prve knjige koje je Matica objavila i pokloni iz Rusije činili su početni fond Biblioteke Matice srpske. Značajnije bogaćenje fonda, ubrzanije i organizovanije uređenje može se pratiti od 1841. godine. Poklon episkopa Platona Atanackovića (787 knjiga) i zavještana biblioteka Save Tekelije (4000 knjiga) predstavljaju prve velike zbirke dospjele u Biblioteku Matice srpske. Biblioteku je 1842. i 1843. stručno uredio književnik Jovan Subotić, koji je, prema njenim knjigama, u „Letopisu Matice srpske“ pripremao i objavljivao srpsku tekuću bibliografiju. Jovan Đorđević je 1858. i 1859, kao i Đuro Daničić, u Narodnoj biblioteci u Beogradu predložio koncepciju Biblioteke Matice srpske kao nacionalne biblioteke Srba u Ugarskoj, zasnovanoj na tome da Biblioteka treba da prikuplja sve srpske knjige i novine, slovenske knjige i od neslovenskih one koje govore o Srbima. Oformio je i novi katalog i nabavio prvi pečat za Biblioteku. Zajedno sa Maticom, Biblioteka je 1864. preseljena u Novi Sad, kada je otpočelo novo doba njenog rada i razvoja. Istoričar Jovan Radonjić, bibliotekar od 1899. do 1905. godine, postavio je u pravilima Biblioteke principe planskog popunjavanja, zaštite i korišćenja knjiga i periodike i dao osnovnu postavku kataloga“, istakao je Radulović, naglasivši da se Biblioteka u periodu nakon Drugog svjetskog rata do danas intenzivno razvija, te da je riječ o instituciji koja je od strane predsjednika Republike Srbije prije pola godine odlikovana Sretenjskim ordenom prvoga reda.
Potpredsjednik Matice srpske, akademik Jovan Delić naglasio je da je „Letopis Matice srpske“ najstariji živi časopis u svijetu koji izlazi kontinuirano, te objasnio kako izgleda organizaciona struktura Matice srpske danas. On je naveo da Maticu čine četiri ključne institucije: prva je Matica srpska kao krovna institucija, zatim Biblioteka, Galerija koja bilježi brojne uspjehe u svijetu i Izdavački centar koji vodi akademik Miro Vuksanović.
„Iako nije prevashodno naučna institucija, Matica srpska danas važi za vjerovatno prvu ili drugu naučnu instituciju u srpskom narodu. Kao i sve naučne institucije radi po odjeljenjima i ima ih ukupno sedam. To su: Odjeljenje za književnost i jezik, Odjeljenje za prirodne nauke, Odjeljenje za društvene nauke, Leksikografsko odjeljenje, Rukopisno odjeljenje, Odjeljenje za scenske umjetnosti i muziku i Odjeljenje za likovne umjetnosti. Pored toga, Matica srpska ima više odbora: Njegošev odbor, Omladinski odbor, Kosovsko-metohijski odbor, Krajiški odbor, Odbor za iseljeništvo i Temišvarski odbor. U okviru Matice postoje sljedeći časopisi ili zbornici: „Letopis Matice srpske“, najstariji „Zbornik Matice srpske za književnost i jezik“ osnovan 1953, „Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku“, „Zbornik Matice srpske za scenske umetnosti i muziku“, „Zbornik Matice srpske za društvene nauke“, „Zbornik Matice srpske za klasične studije“ „Zbornik Matice srpske za istoriju“, „Zbornik Matice srpske za likovne umetnosti“, „Zbornik Matice srpske za slavistiku“, „Zbornik Matice srpske za prirodne nauke“, „Synaxa“, „Sveske Matice srpske“, „Temišvarski zbornik“, „Njegošev zbornik“, „Jezik danas“ i „Literary Links of Matica srpska“. Moram reći da Matica srpska jeste mjesto gdje je najkompletnija građa za proučavanje Njegoša. Mi smo imali jednog bibliotekara koji je iz ovih krajeva, Vladimira Otovića. On je bio i upravnik Biblioteke godina i napravio je jednu fenomenalnu biblioteku o Njegošu koju danas imamo. Ne znam koliko je institucija koji imaju ovaj broj časopisa. Ali, Matica srpska ima i time se ponosi“, kazao je akademik Delić.
Po završetku programa posvećenog Matici srpskoj, uslijedila je ceremonija dodjele Nagrade „Sveti Stefan Štiljanović“, čiji je laureat za 2023. godinu pjesnik Selimir Radulović, upravnik Biblioteke Matice srpske. Odluku da Raduloviću pripadne nagrada Festivala „Ćirilicom“ jednoglasno je donio žiri u sastavu: direktorka Narodne biblioteke Budve, Mila Baljević, predsjednik Udruženja izdavača i knjižara Crne Gore, Radomir Uljarević i književnik i književni kritičar, Želidrag Nikčević.
Obrazlažući odluku žirija Uljarević je istakao sljedeće:
„Selimir Radulović je rođen na Cetinju, objavio je brojne knjige pjesama i eseja tokom više od četiri decenije koliko se bavi književnim radom. Radulović živi i, kako mu samo prezime kaže, radi u Novom Sadu, mada Njegova svetost patrijarh srpski Porfirije navodi: Kada pročitamo pesme iz nove knjige Selimira Radulovića i njima pridružimo stihove knjiga prethodnica, otkriva nam se da on ne živi samo u Novom Sadu, nego i u Nitrijskoj pustinji, u Katunakiji, na bregovima Jerusalima i među drevnim koricama pravoslavne i podvižničke literature. Tamo gde živi tamo se i hrani onim što rađa u tim nebeskim vrtovima. Ta hrana se potom ne pretvara samo u krv, nego i u stih. Poezija Selimira Radulovića spada u sami vrh savremene srpske molitvene književnosti. Karakteriše je izrazita hrišćanska orjentacija, s naglašenim akcentom na biblijske teme, svetootačko predanje i pravoslavnu bogoslovsku misao u znaku isihazma i molitve, putem kojih bogotražitelj doživljava prosvjetljenje u vidu iskustva svetog, kako Mirča Elijade definiše religiju. Radulovićev sveti putnik kao da hodi putem Simeona Novog Bogoslova, koji svoje preobraćanje vidi kao trenutak u kojem nije bio svjestan ko ga to izvlači iz blata ovog svijeta. Ukrštene riječi u njegovim stihovima prepune su zamki i, kako bi rekli šahisti, pozicionih odmjeravanja. Riječ je o osjećanju mjere u začudnim Radulovićevim pjevanjima koja nas podsjećaju na Romana Meloda, Svetog Simeona i njegove „Himne o ljubavi Božijoj“. Kao da pjesnik osluškuje melodije iz Srbljaka, a mi slušamo monašku poeziju. I čak da ne znamo ko je autor, mogli bi da kažemo da je autor svešteno lice. I ona riječ da je pjesnik sveštenik jezika, evo nam se pokazuje kao uputstvo kako da čitamo ovaj molitveni, bogotražiteljski poetski tekst“, kazao je Uljarević.
Selimir Radulović: Na isti način stasavaju i molitva i pjesma
Laureat Selimir Radulović najprije je zahvalio članovima žirija i organizatorima Festivala „Ćirilicom“, a takođe je istakao da je pravednog i vencoimenitog Svetog Stefana Štiljanovića, kneza paštrovskog, čije ime Nagrada nosi, srce grijalo a misao razumjela.
Prema riječima pjesnika, rađanje istinske pjesme može se poistovjetiti „s kretom oblaka silnog dok izliva obilje kapi kišnih ili s kretom sunca radosnog dok se izjutra na nebu utvrđuje“.
„Kao i molitva, i pjesma je disanje. Kad čovjek diše, živ je. I molitva i pjesma čovjeka čine živim. I ne samo to – i pjesma se, ako je pjesma, kao i molitva može nazvati očima i krilima duše. Pjesma, kao i molitva, nije stvar pripreme, usredsređenosti, već dar Očev. Ona nije mjerljiva udjelom pjesničkog napora. Pjesnik može biti spreman za pjesmu, ali je pitanje da li je to dovoljno. Jer ništa ne biva, kao i u slučaju molitve, bez blagoslova Očevog. Isto se događa i sa ratarom. On obrađuje njivu, ore je plugom, seje… potom čeka kišu i lijepo vrijeme. Ako sve bude u redu, sjeme će proklijati i biće plodova. Ali i on zna da će biti tako samo ako trud njegov blagoslovi Otac naš. Iz tog sjemena, ako je volja Očeva, izbiće mladice, izdanci, cvjetovi, a poslije i plod. Može se ilustrovati i ovako: „Kad dijete počne da hoda, ona, izvjesno je, nije stabilno, često pada i ozleđuje se. Kako raste ono hoda sve bolje i bezbjednije.“ Na isti način stasavaju i zasnivaju se i molitva i pjesma. I pjesma je, ako je pjesma, kao i molitva, na ovaj ili onaj način razgovor sa Ocem našim. Stoga je pjesma, kao i molitva, lijek za srce“, naveo je, pored ostalog, Radulović.
Za ovu priliku ovogodišnji laureat Selimir Radulović, u ime Biblioteke Matice srpske Narodnoj biblioteci Budve poklonio je 86 brojeva „Letopisa Matice srpske“ i 150 naslova iz izdavaštva Matice.
Kratka biografija Selimira Radulovića
Selimir Radulović rođen je na Cetinju 1953. godine. Objavio je 11 pjesničkih knjiga: „Poslednji, Dani“ (1986), „San o praznini“ (1993), „U sjenku ulazim, oče“ (1995), „O tajni rizničara svih suza“ (2005), „Snovi svetog putnika“ (2009), „Pod kišom suza s Patmosa“ (2012), „O pastiru i kamenu sa sedam očiju“ (2015), „Senka osmog eona“ (2016), „Dvanaest“ (2018), „O dukatu s likom starca“ (2020), „U carstvu vetrova aramejskih“ (2022). Takođe, objavio je pet knjiga izabranih pjesama i šest knjiga izabranih i novih pjesama.
Dobitnik je oko 30 nagrada i priznanja, uključujući i Vukovu (2012) i Zmajevu nagradu (2017), a osim nagrade „Sveti Stefan Štiljanović“ koju dodjeljuje Festivala „Ćirilicom“ u 2023. godini mu je od strane Grada Kikinda uručena i Nagrada „Dušan Vasiljev“.
O njegovom djelu objavljene su dvije knjige: „Lako jezgro pesništva“ Slobodana Žunjića i „Za svetlom iz očeve kolibe“ Saše Radojičića. Knjige izabranih Radulovićevih pjesama objavljene su na makedonskom, ruskom, grčkom, njemačkom i engleskom jeziku. Povodom pjesničkog djela Selimira Radulovića objavljena su i dva zbornika radova.
Trenutni je upravnik Biblioteke Matice srpske.
Sedmi festival „Ćirilicom“ biće nastavljen večeras od 21 sat na sceni između crkava u Starom gradu u Budvi premijerom predstave „Kosara i Vladimir“. Riječ je o jubilarnom, 100. programu Festivala koji od 2017. godine organizuju Narodna biblioteka Budve i Udruženje izdavača i knjižara Crne Gore, pod pokroviteljstvom Turističke organizacije opštine Budva.
