Ode još jedan stub Srpske crkve, učenik blaženopočivših patrijarha Pavla, Mitropolita Nikolaja dabrobosanskog i Amfilohija crnogorsko-primorskog, Preosvećeni Episkop moravički g. Antonije, vikar Patrijarha srpskog i starešina Podvorja Srpske Pravoslavne Crkve u Moskvi, čuvar srpskog svetosavskog i studeničkog predanja, dekan Filozofsko-bogoslovskog fakulteta Moskovskog pravoslavnog univerziteta u Moskvi, trostruki doktor nauka, autor nekoliko knjiga i monografija, i nosilac visokih crkvenih i državnih odlikovanja.
Život blaženopočivšeg episkopa Antonija kretao se između crkve i škole, između te dvije osnovice njegovog života.
Široko teološko obrazovanje, stečeno formalno redovnim školovanjem i neformalno uvijek je dovodio u direktnu vezu sa životom i stvarnim životnim prilikama.
Omiljen kod Rusa i Srba postao je garant dobrih odnosa između ova dva bratska i jednokrvna naroda.
Veliki prijatelj ruskog naroda i garant rusko-srpskih odnosa. Poput nekad Svetog Jovana Bogoslova na Golgoti, vjerno je stajao ispod krsta ruskog naroda.
Smrću blaženopočivšeg Episkopa Antonija podvorje Srpske crkve u Moskvi, ta najomiljenija kuća za za svakog Srbina koji živi u Rusiji, ostala je bez domaćina.
Život episkopa Antonija je tragedija u onom smislu da glavni junak umire, a njegova ideja nastavlja da živi i da se razvija.
Episkop Antonije koga bi god srio, a naročito u danima njegove teške bolesti redovno je pitao: „Hoćemo li se spasiti mi Srbi?“ Pa pošto niko nije umio da mu odgovori, riješio da sam ode kod Onoga gore, koji ti jedini mora i može.
Carstvo mu nebesko i večan spomen! I kao što se opraštalo od velikih ljudi u Crnoj Gori, molitveno uzviknimo svi u glas:
Lele nama od danas pa zadovijek! Leleeee!
Hristos voskrese – Vaistinu voskrese!