Protojerej-stavrofor Slobodan Zeković načalstvovao je Svetom Liturgijom koja se u treću nedelju po Pashi – Nedelju Mironosica služila u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira. Sasluživao mu je jerej Aleksandar Orlandić, koji se, nakon što je pročitao začalo iz Svetog Jevanđelja, besjedom obratio prisutnom narodu.
Podsjećajući da se evo već treću nedelju sabiramo u svetim hramovima praznujući Pashu Gospodnju, praznujući Vaskrs, naglasio da, iako je, možemo slobodno reći, sav okolni svijet već odavno izašao iz praznovanja Pashe, utonuo u svakodnevicu, u svoje svakodnevne obaveze i brige, da se mi međutim, ovdje, kao i učenici Gospodnji, u dane one, sabiramo i proslavljamo Njegovo sveto Vaskrsenje. Kao što i uvijek kada proslavljamo Njegovo Vaskrsenje, kada se sabiramo u svetim hramovima na Svetu Liturgiju, Njegovo raspreće i Njegovo Vaskrsenje objavljujemo.
Osvrnuo se zatim i na vrijeme Vaskrsenja Hristovog, rekavši da „Kao i u dane one, kada je sav svijet išao svojim putem, ne znajući šta se dogodilo u Jerusalimu, ne znajući da je taj događaj, koji se u te dane dogodio, događaj koji će promijeniti sudbinu cijeloga čovječanstva. Jer prije Vaskrsenja Gospodnjega, prije toga zaloga našega i sveopštega Vaskrsenja, prije toga događaja, koji je preporodio svu prirodu, svu tvar, i dao nama zalog budućega i vječnoga života i našega Vaskrsenja, sav svijet je bio kao jedno veliko groblje. Međutim, upravo iz groba je zasijao život, život vječni, život istiniti, život neprolazni.
Gospod je smrću, smrt uništio i iznutra potpuno promjenio i razorio smrt. Mi, dakle, ljudi i dalje umiremo, međutim, smrt više nema onu silu koju je imala prije Vaskrsenja, zato što smrt nema više poslednju riječ. Grob nije više tačka.
Kao što sveti Jovan Zlatusti na jednom mjestu kaže, sila smrti je upravo bila u tome što čovjek više nije ustajao iz groba. Ako to više nije tako, ako on kroz grob samo prolazi u život i to ne ovaj prolazni život koji je imao prije groba, nego onaj vječni i neprolazni život, onda to više i nije smrt, to je samo san. To je prolazak što riječ i Pasha znači, prolazak u život vječni i neprolazni.
To je temelj naše vjere po riječima Svetog Apostola Pavla. Uzalud nam je sve ako nemamo vjeru u Vaskrsenje Gospodnje. Ako se nadamo u Gospoda samo u ovom svijetu, onda smo jadniji od svih drugih ljudi.
Zato Vaskrsenje jeste i temelj, ta blaga vijest o Voskrsenju jeste i temelj i suština našeg svecijeloga života. To je propovjed Crkve kroz vjekove od onoga dana, od onih prvih svjedoka Vaskrsenja, a tako će biti do kraja svijeta i vijeka.
Sveta Crkva propovjeda krst i Vaskrsenje Gospodnje. Svjedoci Gospodnji kojih će biti do kraja svijeta i vijeka, prije svega sveti ugodnici, svetitelji Božiji.“
Otac Aleksandar je podsjetio da „danas proslavljamo i našega svetog oca Savu, prenos njegovih svetih moštiju u Manastir Mileševu. I njegove sveti mošti i mošti svih svetitelja, upravo svjedoče Vaskrsenju Gospodnjem.
Sveti Sava divni, svetitelj Božji. Divni, svedok Vaskrsenja Gospodnjega. Ali prije Gospodnjega ovaploćenja, prije njegovog raspeća i Vaskrsenja, i starozavjetni proroci su najavljivali. Sva propovjed starozavjetnih proroka i pravenika bila je upravo o Gospodnjem ovaploćenju, o krstu, raspeću i Njegovom živonosnom Vaskrsenju.
To su proroci objavljivali, to je bio sav sadržaj njihove propovjedi i sav sadržaj i života svetih ugodnika i pravednika Starozavjetnih. Tako proslavljamo danas i svetoga pravednoga Jova, koji jeste praslika u svom trpljenju, praslika Gospodnjega stradanja i trpljenja.“
A o prvim svjedocima Hristovog vaskrsenja, ženama Mironosicama otac Aleksandar je kazao da su „to bile one žene koje su prve čule blagovjest o Vaskrsenju Gospodnjem iz usta Anđela. Prva objava u ovom svijetu Vaskrsenja Gospodnjeg bila je upravo u taj dan, kada je Anđeo Gospodnji objavio sa groba Gospodnjega, iz groba živonosnog, da je Hristos vaskrsao. Žene Mironosice bile su te koje su prve čule tu blagu vijest i objavile ih apostolima.
Kao što neko reče, one su bile apostoli apostolima. Sve te žene Miranosice, to su one žene o kojima ne znamo mnogo. One tihe žene koje su pratile Gospoda zajedno sa njegovo majkom, presvetom Bogorodicom, koje su uvijek bile uz Gospoda, služile Mu svim svojim životom, služile Mu i pratile Ga.
To su one žene koje su bile sa Gospodom i kada su se svi razbježali, kada su Gospoda uhvatili, kada ga Juda izdao, kada ga se sveti apostol Petar odrekao, to su one žene koje su bile uz Njega, zajedno, naravno, sa majkom Božijom. To su one žene koje su stajale ispod krsta, opet sa majkom Božijom i sa svetim apostolom Jovanom Bogoslovom. To su one žene koje su ga, kao što čitamo u Svetom Jevanđelju, pratile i do groba, kada su ga pravedni Josif arimatejski i Nikodim, dvojica tajnih učenika, koje takođe danas Sveta Crkva u Svete Žene Miranosice proslavlja i sjeća ih se.
Dakle, one ličnosti koje ne zauzimaju puno mjesta u Svetom Jevanđelju, koji su bile tihe i neprimjetne ličnosti, a koje su zaista bile uvjek tu uz Gospoda vjerne i služile Mu svim svojim bićem. Znamo iz Svetog Jevanđelja za imena nekoliko od njih. To su, naravno, Marta i Marija, sestre Četvorodnevnog Lazara, Marija Magdalina, to je Salomija, Majka Svetih Apostola Jovana i Jakova, i druge. Susana i ostale. Ali bilo ih je i mnogo, mnogo više. To su one žene koje su, kao što i niko zaista u one dane, kao ni Sveti Apostoli, nisu zaista, dok nisu videli Vaskrsloga Gospoda, i pogotovo dok nije sišao Duh Sveti na Svete Apostole, preko njih, i na punoću Crkve Božje, nisu zaista imale onu vjeru, kakva je nama danas data u Crkvi Božje o Gospodu, kao jednom o Svete Trojice, koji je Vaskrsao iz groba i darovao nama život vječni.
Oni nisu zaista imale takvu istinsku vjeru, kao što niko nije ni imao u taj dan. One su pošle na grob Gospodnji, da pomažu Njegovo tijelo, očekujući da će ga naći u grobu. One nisu imale vjeru, kakva je nama data, ali imale su zaista istinsku i neuporedivu vjernost i ljubav prema Gospodu i hrabrost. Jer svi su se, kao što rekosmo, razbježali, ali one su hrabro otišle, kupile su miro i otišle da pomažu tjelo Onoga koga su zaista ljubile i kome su dale svoj cijeli život.
Zaista nije bilo lako u te dane otići na grob Onoga koga su svi prezreli, koga su se svi odrekli, a to je podrazumijevalo i određenu opasnost. Takođe, nisu ni znale, kao što čitamo u Svetom Jevanđelju, kako će ući, jer su znale da je veliki kamen navaljen na vrata od groba, međutim, njihova vjernost Gospodu, njihova ljubav je sve prevrazilazila i to je temelj istinske vjere. Dakle, odanost, vjernost i ljubav, bez obzira na bilo kakve okolnosti.“
Zaključio je da je „to vjera, kakvu su imale Žene Mironosice i kakvu Crkva, upravo u ovaj današnji dan ističe pred nas, da bi nas prizvala da zaista sledujemo Gospoda sa takvom vjernošću i odanošću, sa nepokolebljivošću, sa smjelošću i hrabrošću koju su one imale, a prije svega i sa ljubavlju, koja je primila posle, kada su i vidjele Vaskrsloga Gospoda, punoću one istinske vjere, kao Gospoda istinskoga Boga i spasitelja našega. To je vjera koju i od nas Gospod traži i danas, dakle, svete žene mironosice sijaju pred nama kao primjer, svim ženama, ali i svima nama, ljudima, da i mi prinosimo kao što su one prinjele miro, i da mi prinosimo i svoju molitvu, i svoje pokajanje, i da sav svoj život prinosimo Hristu raspetome za nas, ali i Vaskrstlome za nas, da se sretamo sa Njim. Evo, prošle nedelje, praznujujući Vaskrsenje, čuli smo i o svetom apostolu Tomi, o njegovom čudesnom susretu, koji je urodio onom istinskom i nepokolebljivom vjerom, tako i žene mironosice, takođe, primjer vjernosti, hrabrosti, ljubavi, koje se nama daju kao primjer, da i mi sledujemo, da je ovde, u ovom životu, u crkvi Božijoj, susrećući se sa Gospodom, zadobijemo Njega u svom srcu, da bi tako, ako Bog da susreli se sa Njim u onaj dan, neprolazni dan carstva Božijega, i da bi zaista u vječnosti bili sa Njim u carstvu Nebeskom, carstvu Oca, Sina i Duha Svetoga.“
Otac Slobodan je na kraju Svete Liturgije obavjestio prisutni narod o bogosluženjima u narednoj sedmici. U utorak na praznik Svetog apostola i Jevanđeliste Jovana, kada se navršava i sedma godišnjica od osvećenja kapelice lovćenske u porti hrama Svetog Jovana Vladimira, koja je posvećena Svetom Petru drugom Lovćenskom tajnovidcu služiće se, u njoj, Sveta Liturgija sa početkom u 08:00 časova. U srijedu na praznik prenosa moštiju Svetog oca Nikolaja Mirlikijskog, Sveta Liturgija sa početkom u 09:00 časova služiće se u crkvi Svetog Nikole u Starom Baru. Ujedno će biti proslavljena i hramovna slava tog svetog hrama. Obavjestio je da toga dana neće biti Svete Liturgije u hramu Svetog Jovana Vladimira i pozvao sve vjernike da se okupimo u Starom Baru i proslavim slavu hrama Svetog Nikole.
Dejan Vukić
