Protođakon dr Dragan Stamenković, klirik Niške eparhije, u nedjelju, 24. decembra, održao je predavanje na temu “Anomalije roditeljske ljubavi”, u kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici.
Predavanje je održano u organizaciji sveštenog brastva Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici.
Nakon uvodnog slova moderatora ove večeri, Borisa Musića, riječ je uzeo predavač protođakon dr Dragan Stamenković koji je izrazio veliku radost što govori u prestonom gradu Crne Gore na ovu temu, koja je uvijek aktuelna u svim vremenima i značajna, a to je kao, podsjeća, tema o roditeljstvu, braku i porodici.
On je, takođe, naglasio da mu je velika čast što govori pred moštima blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija koji, kako je posebno istakao, svima nedostaje, jer, kako dalje navodi ,,kada naiđu smutna i burna vremena od velikog je značaja imati nekog ko je svetionik u vašem životu”.
Protođakon Dragan je potom saopštio da je izuzetno radostan što vidi veliki broj mladih ljudi :
,,Zahvaljujem se organizatorima koji su me pozvali da večeras govorim na ovu temu, zahvaljujem se svima vama što ste u ovakvom impozantnom broju večeras došli, posebno me raduje što vidim veliki broj mladih ljudi jer ova se tema vas najviše i tiče.”
U nastavku je podsjetio da ujedno najvažniji, najdublji i najduži odnos koji čovjek stvara u svom životu jeste odnos sa svojim djetetom:
,,Kako je govorio jedan veliki sociolog – Poljak – Bronislav Malinovski: Roditeljstvo je najdublja odgovornost koju čovjek prihvata u toku svoga života iz prostog razloga što je porodica najvažnija radionica u kojoj se formira, razvija neprocijenjiva, nemjerljiva vrijednost – a to je ličnost djeteta. Svi se mi pitamo kako vaspitavati dijete da bude razborito od malih nogu, kako da ga vaspitavamo da se snađe u ovakvom svijetu, koje zaista u zlu leži, a da pritom ne izgubi ništa od ljudskosti i dobrote”, rekao je protođakon Dragan Stamenković.
U daljem obraćanju on je akcentovao da se kamen temeljac budućeg psihičkog, fizičkog, socijalnog i duhovnog razvoja djeteta postavlja još u stomaku majke:
,,Međutim, sve aktivnosti mame upućene na zadovoljenje potreba djeteta značajne su za razvoj psihofizički, naročito mozga – centralnog nervnog sistema, ali, smatra se da ukoliko sve te aktivnosti nisu prožete ljubavlju dolazi do djelimičnog ili nepotpunog razvoja.”
Protođakon Dragan Stamenković je zatim ukazao na mnogobrojne studije koje su jasno pokazale da kvantitet i oblik mozga direktno jeste zavistan od količine i kvaliteta ljubavi koje dijete dobija od roditelja:
,,Jedan čuveni neurofiziolog Alan Šor je rekao, a on je čovek najpozvaniji u svijetu da govori o razvoju mozga, pogotovu djeteta: Kvalitet, kvantitet i oblik mozga direktno je zavistan od količine i kvaliteta ljubavi koje djete dobija od roditelja. Zato djete koje ne dobije ljubavi onoliko koliko je potrebito za tim, neće razviti adekvatno sve one inteligencije koje su potrebne za cijelovitost bića.”
U drugom dijelu predavanja on je dao poseban osvrt na značaj i ulogu oba roditelja (majke i oca) u razvitku djeteta:
,,Uloga mame u razvoju djeteta je da pruži djetetu osećaj sigurnosti, stabilnosti, zadovoljstva, povjerenja, da ugradi u njega sposobnost empatije, da voli. Jer ako je mama stabilna osoba i topla osoba djete će imati sposobnost izražavanja svojih emocija kroz život, slobodno, bez potiskivanja. S druge strane kakva je uloga oca? Kao što majka fizički rađa, otac duhovno rađa jer u našoj judeo-hrišćanskoj tradiciji, duhovno rođenje je važnije od tjelesnog rođenja, zato što je tjelesno rođenje – rođenje za smrt, a duhovni rođenje je za vječni život i mi imamo tu potvrdu u genealogiji Gospoda Isusa Hrista u Jevanđenju po Mateju u rodoslovu Gospoda Isusa. Uloga oca kroz život je bitna zato što otac ukazuje na smjernice, na ciljeve u životu. Ukazuje na to kako do tih ciljeva doći, kako se nositi sa izazovima u životu, kako podnositi poraz i pobjedu, kako da se odgovori na ona egzistencijalna pitanja: Ko sam? Odakle sam? Koji je smisao mog života i zašto postojim?”, besjedio je protođakon Dragan.
On je potom ukazao na značaj očinske figure i odnosa oca prema djetetu budući da taj odnos određuje i odnos djeteta prema Bogu:
,,Kakav će sjutra duhovni život da bude djeteta, kakav će sjutra odnos djeteta prama Bogu biti, isključivo je rezultat odnosa oca prema djetetu, jer ukoliko je tata preautoritarna ličnost, više autoritarna nego autoritativna, pa je tu malo pojačana agresivnost u kući i prema djetetu, djete će imati strah od oca, pa će se projaviti i strah od Boga i ako bude vjerujući čovjek. A ako nema autoriteta, niko mu u životu neće predstavljati autoritet, pa neće imati ni autoritet u Bogu.”
Protođakon Dragan je apostrofirao da se u djetetu pravilno razvio i porodični identitet, nacionalni, kulturni, verski, seksualni neophodna je identifikacija sa oba roditelja:
,,Da bi se identitet djeteta pravilno razvijao, djete mora da se identifikuje sa oba roditelja, pravilno, sa mamom i tatom, da bi se pravilno razvio i porodični identitet, nacionalni, kulturni, vjerski, seksualni. Bitna je pravilna identifikacija sa oba roditelja.”
Naposlijetku on je zaključio da od zdravlja nucleusa odnosa i prilika u jednoj porodici diktira zapravo činjenica kakav je brak:
,,Kakva će biti porodica odlučiće kakav je brak. Iz ovoga možemo da zaključimo da se jedna neurotična ličnost razvija ili je dobijemo u nekim zrelijim godinama jer ona to sada što jeste, zahvaljujući jednostavno zaustavljanju njenom u emotivnom razvoju u djetinjstvu i oštećenjima koja su izazvana činjenjem ili nečinjenjem emotivno nezrelih, psihički nestabilnh, neempatičnoh roditelja, često narcisoidnih i ambivalnetnih, a ambivalnetnost je podijeljenost kada su emocije u pitanju – ja volim svoje djete, ali imam neke svoje ambicije, pa majka jednostavno odluči da u četvrtom m,esecu dok još doji, donosi odluku da se vrati na posao. Dakle dijeli sebe emotivno između djeteta i nekakvih drugih interesa.
Postoji i ljubav koja koči i koja utiče na zaustavljanje u razvoju na polju svih potencijala koje je Bog dao djetetu. Pri tome da naglasim kada o ovome govorim, Crkva nije sudnica, Crkva je bolnica i ova naša tema nije tu da ljude uplaši ili ih učini krivim, jer ko je taj koji ne greši? Svi mi grešimo, svako od nas sad da ispriča kako smo vaspitavali svoju djecu, svako će doći dao zaključka da se mnogo nagrešio. Ovo nije priča da bi se mi osuđivali i činili krivim, nego da prepoznamo koje su to greške i šta bi mi trebali da popravimo da bi bilo na spasenja djeteta i nas samih”, poručio je, između ostalog, protođakon dr Dragan Stamenković.
Tekst, foto & video: Boris Musić
