U šestu nedjelju po Duhovima, 4. avgusta 2024. ljeta Gospodnjeg, na praznik Svete Marije Magdaline – Blage Marije, Svetom liturgijom u Crkvi Svetog velikomučenika Đorđa pod Goricom, načalstvovao je jerej Blažo Božović, uz sasluženje bratstva ove drevne svetinje protojereja-stavrofora Milete Kljajevića i protojereja-stavrofora Gojka Perovća, a u molitvenom prisustvu protojereja-stavrofora Dragana Stanišića i vjernog naroda.
Po pročitanom jevanđelskog začalu sabrane je riječima besjede poučio otac Blažo Božović.
Povodom godišnjica pogroma srpskog naroda u Srpskoj Krajini, nakon Svete službe Božije, svešteno bratstvo hrama pod Goricom odslužilo je pomen za sve stradale u zločinačkoj operaciji hrvatske vojske i policije tokom koje je oko 2.000 Srba ubijeno ili nestalo, a više od 220.000 protjerano.
„Naša obaveza je da pamtimo i spominjemo sve naše pretke, sve pravoslavne hrišćane postradale i sahranjene na svim grobljima, ali je posebna naša obaveza da pamtimo one koji su postradali u onom biblijskom pogromu u Dalmaciji, Lici, Kordunu, Baniji i Slavoniji“, kazao je otac Gojko Perović nakon pomena.
U svojoj besjedi podsjetio je da je srpski narod u Dalmaciji, Lici, Kordunu, Baniji i Slavoniji živio prije nego što je osnovano Cetinje, na primjer, a da su pravoslavni manastiri Krupa, Krka i Dragović iz 14. vijeka, stariji sto i više godina od Cetinjskog manastira te da je taj narod u nekoliko dana prognan sa svojih vjekovnih ognjišta, ali ne bez naše krivice. Ne bez našega bratskoga grijeha što se nijesmo našli da pomognemo i ne bez njihovoga grijeha, jer kako kaže biblijski pisac Gospod šalje stradanje da bi se narod očistio od grijeha i da bi bolje Boga vidio.
„Cijela Biblija, braćo i sestre, ispisana je poviješću o izabranom Božijem narodu koji stalno nekud strada i biva progonjen, iz Jerusalima u Vavilon, iz Vavilona u Jerusalim, iz Jerusalima u Egipat, iz Egipta natrag. Božiji narod stalno strada da bi se dokazala ona Božija riječ da u ovome svijetu sigurnoga grada nemamo – to nije ni Cetinje, ni Podgorica, ni Beograd, ni Sarajevo, ni Banja Luka, ni Njujork, ni Moskva“, besjedio je prota Gojko, rekavši da su zato monasi osnovali Svetu Goru, da bi pokazali još u ovome vijeku i svijetu kako je jedini sigurni grad kad se saberemo oko Čaše Gospodnje.
Govoreći o našem stradalnom narodu u Krajini kao našoj braći, podsjetio je da je tamo komunizam bio uhvatio duboke korijene i da je tamo teško prolazila riječ Gospodnja:
„Kada strada jedan brat, strada cijela porodica. Nije ni ovdje bilo bolje, nije nigdje bilo bolje gdje god je ušao taj bezbožni režim koji je u svojoj ideologiji imao dosta toga čovjekoljubivog. Ali režim koji je to sprovodio, još nije nađen u istoriji da je to umio da sprovede na ljudski način, nego uvijek na silu i uvijek na štetu onoga kako je Bog odredio, a ideje su dobre“, istakao je o. Gojko, dodavši da je bilo poštenih komunista koji su i stradali na pravdi Boga vjerujući u te ideale dok su se za njih borili.
Međutim, gdje god se taj režim sprovodio, od Vladivostoka preko Koreje do Čilea, gdje god je bilo ljudi koji su se time zanosili, kako je kazao, uvijek je bilo stradanja, „jer ne može biti da tebi i meni treba isto, Bog nas je stvorio različite“.
„Veliko stradanje je zadesilo srpski narod u Krajini. Jednom riječu se kaže Krajina, ali lijepo je nabrojati sve te krajeve: Dalmacija, Lika, Kordun, Banija, Slavonija, Baranja, zapadni Srem, sve su to mjesa gdje više ili gotovo nema ili deset puta manje ima naših sunarodnika koji su tamo živeli vjekovima. Što je govorio jedan književnik, gdje ih je bilo kad nas ovdje nije bilo. I mi se ovdje ne bavimo politikom i što kaže naš Patrijarh niti govorimo molitve protiv nekoga, niti prizivamo Božiju kaznu na nekoga, Bog sve vidi, nego da se mi saberemo u ljubavi i da ne zaboravimo nikoga svoga. A brat je svuda ko se krsti sa tri prsta i brat je svuda koji vjeruje u Boga istinitoga“, poručio je arhijerejski namjesnik podgoričko-kolašinski i dodao:
„Zato je naša obaveza da na ovaj datum uvijek pominjemo postradale u pogromu i da ne pominjemo tu glupu riječ oluja, koju su smislili oni koji su to napravili, i koji su je smislili da bi izgledalo kao da je neki vjetar dunuo i ponio te ljude. To se zove, biblijska, stara riječ, najstrašnija riječ koja se može izgovoriti na srpskom jeziku, pogrom. Kada se neka sila upotrebi da niko ne ostane, to je pogrom.“
Istakao je i pojasnio da je sramota, da je to karikatura reći za pogrom oluja i bljesak.
„To neka pričaju oni kojima je milo što se to desilo, a nama koji plačemo zbog toga treba da govorimo riječ pogrom i progon. Neka nas Bog sačuva i mi smo u nekome progonu, i nas progone i naše zle misli i naši grijesi, i jedan drugoga progonimo, i da nam ovo ne bude da sada mislimo ružno o nekom drugom narodu, nego da mislimo dobro o Bogu koji nas čuva i kome neka je slava u vjekove vjekova. Amin“, zaključio je protojerej-stavrofor Gojko Perović, arhijerejski namjesnik podgoričko-kolašinski.
Vesna Dević
