U nedjelju po Vozdviženjz Časnog i životvornog krsta i u nedjelju 14. po Pedesetnici, odslužena je Sveta liturgija u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, kojom je predstojao protojerej Nikola Pejović, starješina Hrama. Sasluživali su protojerej-stavrofor Dalibor Milaković kao i protojereji: Miladin Knežević i Branko Vujačić.
Tokom evharistijskog sabranja sabranima se obratio načalstvujući protojerej Nikola Pejović, koji je podsjetio na riječi naših velikih jeraraha, Vladike Atanasija i Mitropolita Amfilohija, da čovjek nije ništa drugo nego hodajući krst, te da je upravo zbog toga suđeno čovjeku nositi krst:
„Prisjećajući se riječi blažene uspomene naših velikih jeraraha i otaca, svetih učitelja, Vladike Atanasija i Mitropolita Amfilohija koji su često ponavljali da čovjek nije ništa drugo nego krst, hodajući krst i kada raširimo ruke, onda se to i vidljivo i opipljivo potvrđuje. Dakle, krst nositi nama je suđeno. Samo je pitanje kako nosimo taj krst? Stradanje, patnju, bol, smrtnost, grijeh i prolaznost, naslijedili smo kao zaraznu bolest i svako od nas je prima po rođenju. I zato je važno kako u životu nosimo svoj krst.“
U nastavku Prota Nikola je se osvrnuo i na činjenicu da osim Krsta Gospodnjeg u Jevanđelju vidimo i prisustvo još dva krsta koji se odnose na sav rod ljudski i sva pokoljenja:
„Zato postavljamo i Hristov krst u centar našeg interesovanja, a naročito u ove dane u centralnom dijelu naših domova i naših hramova. Zato što želimo da opomenemo i podsjetimo i sebe i druge, da se osim tog Gospodnjeg Krsta nalaze još dva krsta, koji obuhvataju sav rod ljudski i sva pokoljenja. Jedan je onaj desni razbojnik pokajani koji je svjestan svoje grešnosti koji vapije: Sjeti me se Gospode kada dođeš u Carstvo Svoje. A drugi je onaj koji se ruga i Hristu i Krstu i govori mu: Ako si Bog pomogni sebi! Kako ćeš nama pomoći ako ne možeš sebi da pomogneš?! i koji se o toj tajni uzvišenog stradanja Gospodnjega sablažnjava i koji ne vidi silu ni Hristovu, a ni onu koju je On svojim raspećem dao Svetome, časnome i životvornome krstu.“
U drugom dijelu pastirske besjede, prota Nikola je ukazao na bolest savremenog svijeta, koji se nesumnjivo pored grijeha i strasti suočava i sa besmislom egoizma i samodovoljnosti:
„Sve je dato radi nas i radi našega spasenja, po neizrecivoj ljubavi Njegovoj. Razmišljajući o tome, da li je krst Hristov i ta tajna krsto-vaskrsnog života data i savremenom čovjeku, susrećemo se sa činjenicom da glavna bolest ovoga svijeta ne samo da je grijeh i strast, nego je to i besmisao. Šta je smisao savremenog čovjeka? Da mi je lako, da ne trpim nikoga, da budem samoljubiv, da radim samo ono što meni odgovara, da sve drugo podredim sebi, da živim u komforu, da živim u nekom blagostanju koje nažalost nikako da dohvatimo, ali nam ga svi obećavaju i to nas trpaju i kažu morate da idete tamo! Jer tamo je blagostanje, a tamo vidimo da je haos, ali moramo, kažu da nemamo drugog puta. Otuda jedan besmisao, jer čovjek vrlo lako i brzo iscrpi sve svoje snage. I kad dođe do neke sreće, i kad dođe do neke pozicije, i kad dođe do nekog cilja koji je sebi postavio, onda vidi da je ta sreća daleko. To je zapravo ono što današnja civilizacija nudi čovjeku. Sve odmah i sada i ne ostaje ništa! Zato je krst važan!’
Prota Nikola je u nastavku obrazložio da je važnost Krsta upravo u tome što je kroz njega zasijala radost cijelome svijetu, budući da iza Krsta dolaze sila i pobjeda Vaskrsenja Hristovoga:
„Zato je krst radost kroz koga je radost zasijala cijelom svijetu. I zato naš cilj života nije da budemo srećni zbog nečega ili nekoga, nego da budemo radosni, da radost Gospodnju imamo u nama. A to znači da se osmišljava sve ono što nosimo sa sobom i što ovaj život nosi. I naše slabosti i naše muke i naše patnje i naše bolesti i naše tuge. Svemu tome smisao daje Časni i životvorni krst. I kada ga prihvatimo na način, kako nas to Gospod uči, kako nas to Jevanđelje uči, kako nas to uči Crkva Božija, i kako su to činili naši slavni i sveti preci i naši svetitelji, onda ne možemo a da u dubini svoga bića ne osjetimo radost!“
On je potom zaključio da se kroz blagodarnost Bogu, otkriva čovjeku sva ljepota života i Časnog krsta kroz koje se otriva istinsko Bogoliko i Hristoliko ljudsko dostojanstvo.
„Blagodarimo što nam Gospod daruje svaki dan i svaku noć i blagodarimo za svako jutro. Zablagodarimo Gospodu, onda će se pred nama otkriti sva ljepota života, sav smisao našeg života, sva ljepota i sva sila Časnog i životvornog krsta Hristovoga! Onda će se u nama otkriti istinsko i pravo, bogoliko i hristoliko dostojanstvo, jer Hristos je smrću svojom porazio smrt, smrću Hristovom i umirući u Hristu, mi vaskrsavamo zajedno sa Hristom. Vaskrsenje Hristovo je naša pobjeda i to je naš smisao, a to savremena civilizacija želi da sakrije od čovjeka. Znajte da je krst nije tačka, da smrt nije tačka, nego zapeta iza koje se otkriva punoća života“, poručio je na kraju svog obraćanja protojerej Nikola Pejović.
Boris Musić
