U 13. nedjelju po Pedesetnici, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici služena je Sveta liturgija, uz molitveno učešće vjernog naroda sabranog oko Trpeze Gospodnje.
Svetom službom Božijom načalstvovao je starješina Sabornog hrama, protojerej Nikola Pejović, uz sasluženje protojereja-stavrofora Dalibora Milakovića, protojereja Miladina Kneževića i Branka Vujačića, sveštenika Vladimira Bajanova, klirika Berlinske eparhije Ruske pravoslavne crkve (Moskovske patrijaršije) u Njemačkoj, kao i đakona Vedrana Grmuše.
Nakon pročitanog začala iz Svetog jevanđelja, sabranima se prazničnim i nadahnutim slovom obratio načalstvujući protojerej Nikola Pejović.
Na samom početku besjede, otac Nikola je u ime sveštenstva i vjernog naroda Sabornog hrama poželio dobrodošlicu ocu Vladimiru, koji se sa grupom svojih parohijana nalazi na hodočašću svetinjama Mitropolije crnogorsko-primorske.
„Želimo mu dobrodošlicu i izražavamo zahvalnost što nam je svojim prisustvom donio blagoslov i svoje Crkve i svoje zajednice i Svetog Sergeja Radonješkog, njihovog pokrovitelja, kome je posvećena crkva u kojoj služi otac Vladimir i cijela ta parohijska zajednica“, kazao je otac Nikola.
Osvrćući se potom na pročitano jevanđelsko začalo – Hristovu priču o zlim vinogradarima – prota je ukazao na način na koji Crkva neprestano vaspitava svoju djecu, vodeći ih ka sve dubljem duhovnom životu kroz bogosluženje, praznike, riječ Božiju i Svete tajne.
Hrišćanski život, naglasio je, ne može se svesti na spoljašnju formu, niti je dovoljno samo nositi ime hrišćanina. Čovjek je prizvan da neprestano prodire dublje u tajnu vjere i da svoj život gradi na Hristu:
„Bog nas kao svoju djecu uvijek poziva da u toj duhovnoj ravni napredujemo i usavršavamo se i udubljujemo u nju, da se nikad i ni po koju cijenu ne zadovoljavamo samo nekom spoljašnjom formom, nego da uvijek otkrivamo tajne sakrivene u Svetom pismu, u tajni vjere, jer mjera čovjekova je bezmjerna mjera Hristova koja je data. I zato to što se mi zovemo hrišćani ne znači mnogo ako svoj život ne živimo tako da je krajeugaoni kamen našem životu Hristos.“
U središte besjede otac Nikola je postavio riječi 117. psalma: „Kamen koji odbaciše zidari, on postade glava od ugla“, koje Gospod navodi na kraju jevanđelske priče o zlim vinogradarima. Tumačeći ove proročke riječi, prota Nikola je podsjetio da je upravo Hristos onaj krajeugaoni kamen na kojem se jedino može izgraditi istinski i neprolazni život. Pozivajući se na Svetog Jovana Zlatoustog, pojasnio je i dublju simvoliku krajeugaonog kamena koji povezuje dva zida, ukazujući na Hrista kao Onoga koji sabira i sjedinjuje sve u jednu Crkvu.
„Nije to običan kamen koji se ugrađuje u neku kuću ili u neku građevinu. Onaj krajeugaoni kamen mora biti sposoban da poveže dva kraja, odnosno dva zida od te građevine. I Sveti Jovan Zlatoust će u tumačenju ove jevanđelske priče i ovog, izuzetno bogatog, 117. psalma reći da ta dva zida koja je Gospod došao da sjedini jesu, na prvom mjestu, oni koji su vjerujući iz doma Izrailjeva i oni koji tek treba da povjeruju.“
U nastavku besjede otac Nikola je ukazao da psalam poziva najprije dom Izrailjev, zatim dom Aronov, odnosno sveštenstvo, a potom i sve koji se boje Gospoda da blagosiljaju Njegovo ime. U tome se, kako je naglasio, već nazire ona univerzalnost spasenja koju će Hristos u punoći objaviti i darovati svijetu. Upravo zato čovjekovo konačno pouzdanje ne može počivati ni na zemaljskoj sili, ni na ljudima, niti na moćnicima ovoga svijeta, već jedino na Gospodu.
„Ovaj psalam pokazuje kako mi treba zaista da živimo. On je ne slučajno stavljen u kontekst ove jevanđelske priče, nego kaže da je dobro uzdati se u Gospoda, negoli se uzdati u knezove zemaljske, negoli se uzdati u druge ljude. Jedino Gospodom možemo da stojimo smjelo pred licem neprijatelja naših. I jedino Gospod može čak i u trenutku smrti da nas izbavi i da nas učini propovjednicima vjere Njegove.“
Govoreći o zlim vinogradarima iz jevanđelske priče, prota Nikola je ukazao da njihova tragedija nije bila samo u odbijanju gospodara vinograda, već u pokušaju da ono što im je povjereno prisvoje kao isključivo svoje. Zaboravljajući Darodavca, oni su povjerovali da su darovi dovoljni sami po sebi i da život mogu graditi bez Boga. Ta Hristova priča, međutim, nije samo opomena ljudima jednog vremena, već ostaje trajno ogledalo svakog čovjeka i svakog pokoljenja.
„Ovi zli vinogradari nisu svoj život gradili na Bogu, nego su ga gradili na čovjeku i na otimanju od Boga, postajući tako u svojoj zlobi i pomračenosti zli, misleći da su plodovi vinograda dovoljni za njihovu sreću. I zato, ne samo da nisu prinosili plodove svoga života Gospodu, nego su te plodove koje je Bog dao uzimali za sebe.“
Nasuprot takvom odnosu prema životu i Božijim darovima, hrišćanin je pozvan da Gospodu prinese plodove svoga života – plodove pokajanja, ispovijedanja vjere, ljubavi i života po Jevanđelju.
„Svaki čovjek treba da prinese plodove dostojne pokajanja, dostojne ispovijedanja, dostojne života po Jevanđelju da bismo se mogli nazvati istinskim i pravim hrišćanima. I zato je potrebno dosta truda, dosta podviga.“
Drugi dio besjede otac Nikola posvetio je upravo podvigu kao neodvojivom dijelu istinske hrišćanske vjere. Jevanđelje, podsjetio je, od čovjeka traži upravo ono što često prevazilazi logiku paloga svijeta: da oprosti kada je povrijeđen, da podijeli ono što ima i da ljubi čak i onoga koji mu čini zlo.
„Istinska i prava vjera potrebuje, draga braćo i sestre, podvig. Zato ona nije za svakoga, jer podvig podrazumijeva da se ponašamo često mimo logike ovoga svijeta: da praštamo kada nas vrijeđaju, da dijelimo ono što nam je Bog dao, da volimo neprijatelje svoje. Kako da to učinimo, a da ne napravimo podvig, da srušimo na prvom mjestu onaj zid naše gordosti, sujete, samodovoljnosti, sebeuzdizanja i pred drugima i pred Bogom?“
Takav podvig, pojasnio je, nije moguće ostvariti oslanjanjem isključivo na sopstvenu snagu. Istinsko preobražavanje čovjeka počinje onda kada prestane da samoga sebe postavlja za mjeru svega i svoje pouzdanje položi u Boga.
„Kako da to učinimo ako se pouzdamo u sebe, ako se pouzdamo u čovjeka, ako se pouzdamo u moćnike i vladare ovoga svijeta? Jedino to možemo ostvariti ako se neprekidno pouzdajemo i ako je naše pouzdanje u Gospodu Bogu našemu. Neka bi nam Bog dao da mi, dolazeći u hram, trudeći se, osjećajući potrebu za Bogom živim, osjećajući se kao istinski i pravi vjernici, uvijek imamo tu potrebu da dublje ulazimo u tajne naše vjere, da otkrivamo, da se bavimo unutarnjim sobom, da se bavimo riječima Hristovim i da u sve dane našega života ispovijedamo ime Gospodnje, koje je iznad svakoga imena i koje neka bi bilo krajeugaoni kamen i u ovome životu prolaznom, ali i u vječnom, neprolaznom životu. Amin, Bože daj“, poručio je na kraju protojerej Nikola Pejović.
Tekst, foto, video: Boris Musić
