Na dan proslavljanja Svetog Mardarija Lješansko-libertivilskog i sveamerikanskog, 12. decembra, u Velikoj sali Gradske biblioteke “Vladislav Petković Dis” u Čačku, upriličeno je veče posvećeno ovom Božijem ugodniku, za koga Čačane vezuje i Radoje Janković, rođen u Čačku, prvi srpski konzul u Americi.
Na temu “Sveti Mardarije Uskoković i Srbi u Americi” govorili su: otac Nikola Pejović, starešina Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici i glavni i odgovorni urednik Radio Svetigore, Rastko Jović, redovni profesor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta SPC BU i Danica Otašević, novinar i dugogodišnji direktor Gradske biblioteke “Vladislav Petković Dis”. Razgovor je vodila Irena Čolović, a veče je održano u organizaciji Udruženja Irmos.
Danica Otašević je govorila o knjizi Radoja Jankovića “Pupin, Tesla i Američki Srbi”, koju je priredila na osnovu uvida u ličnu arhivu Jankovića, koji je bio 10 godina diplomata u Americi (1926-1936), a koja je dospijela između 2013- 2016. godine u biblioteku “Vladislav Petković Dis”. Gospođa Otašević smatra da je to pravi rudnik novih informacija i za istoriju Srpske pravoslavne crkve, ali i za saznanje o nekim ljudima koji treba da uđu u naše kolektivno sjećanje.
“Imajući uvid u arhivu, pisma, koverte koje je kćerka Radoja Jankovića slala u gradsku biblioteku, vidjela sam obilje pisama Episkopa Mardarija pisana olovkom, lijepom ćirilicom, koja su djelimično u ovoj knjizi, kao i pisma mnogih značajnih Srba. Kad imate pisma, potpis Episkopa Mardarija, Pupina…, onda osjećate da ste na izvjestan način prozvani, da imate dug i obavezu da publikujete tu građu, da je vratite u kolektivno sjećanje i da radite na tome. U ovoj knjizi sve je orginal i prvi put se objavljuje, zato što je cijela ta dokumentacija čitavih sto godina bila nepoznata i sada je prilika da se neki mladi istraživači bave njome”, poručila je Danica Otašević.
Gospodin Rastko Jović je govorio o svetiteljstvu, dajući odgovor šta znači biti svetitelj i ko je svetitelj. Istakao je da oni žive u dimenziji i neba i zemlje i tu prave neki svoj kompas. Kada razmišljamo o svetitelju, kakav je svetitelj, prva misao svih nas je da je dobar, blag, fin, vaspitan… Istakao je interesantan primjer iz pisama konzula Jankovića i Svetog Mardarija u kojima Mardarije ljutito piše o Svetom Nikolaju i Pupinu, da treba da dobiju zasluženu kaznu ne samo na nebu, nego i ovdje od ljudi na zemlji te da će se boriti protiv njih cijelog svog života. Dalje je pojasnio da je razlog tome to što su tada u Americi postojali sporovi o tome da li je dobar izbor Svetog Mardarija da napravi manastir u Libertivilu, te da su i oni bili u to uključeni Dakle, svetitelj Mardarije na ovaj način govori o svetitelju Nikolaju: da mu ovaj nije brat, da se sa zlom treba boriti i da ima da bude kažnjen i na nebu i na zemlji. I tu dolazimo do pitanja šta je svetitelj, zašto je Sveti Mardarije svetitelj ako mi očekujemo da je u svemu savršen.
“Ovo je zanimljivo i lijepo jer nam daje neke odgovore u odnosu na naša shvatanja koja su poprilično i često totalitarna. Mi želimo od nekih ljudi koje proglasimo svetiteljima, da budu u svemu fantastični. To je totalitarni um, citiramo ih svuda, govorimo o njima… i ako nađemo neku manu, mi se šokiramo, onda to krijemo, borimo se protiv toga. A nema potrebe da krijemo, to je život i to je normalno, zato što su oni bili ljudi, jer da su bili savršeni ne bi bili svetitelji, nego bi bili bogovi.”
Protojerej Nikola Pejović je detaljnije govorio o životu i ličnosti Svetog Mardarija, koji je rođen u Kornetu u Lješanskoj nahiji, podsjetivši da je njegov dječački susret sa Lovćenom i Kapelom Svetog Petra Cetinjskog opredijelio i njegov život, da služi svome rodu i slovenstvu.
Od mnogobrojnih njegovih darova i talenata izdvojio je njegovu vatrenu propovijed i podsjetio da je svetitelj kada je po kazni određen da predaje Omilitiku u seoskoj seminariji na Kavkazu (Aleksandrovska bogoslovska seminarija u Ardonu), na prvom času sklonio knjigu koja je trebala učenike da nauči tehnički kako se proiznosi besjeda. Vladika Mardarije je tom prilikom učenike poučio da propovijed treba da bude uvijek iz srca, da vjeruju u ono šta govore jer cilj propovijedi je da se dotaknete srdaca ljudi koji ih slušaju: Uvijek imajte na umu da nema dovoljno glupe publike koja će povjerovati u ono u šta vi ne vjerujete. Time je, kako je kazao otac Nikola, odjednom napravio takav ambijenta da su đaci te seminarije zavoljeli omilitiku i propovjedali na svakom ćošku škole, čemu su se svi čudili.
“Ako je neki svetitelj u našem rodu oličenje nekog dubljeg prizvanja Božijeg, onda je to definitivno Sveti Mardarije. On je jedan od najveličanstvenijih i najvećih svetitelja naše Crkve o kome se, nažalost, malo govorilo, ali polako njegov lik i njegova ličnost počinju ponovo da dolaze do izražaja, naročito od kada ga je SPC pribrojala liku Svetih”, kazao je otac Nikola.
Posebno je naglasio da je Sveti Mardarije bio čovjek koji nikada, i ni po kojoj cijeni, nije klonuo duhom.
“Gradnja manastira Svetoga Save u Libertivilu, to što je posvećen Svetome Savi, pokazuje njegov doživljaj šta je naš ideal, ideal svih Srba, koja je to ličnost saborno sočivo našega naroda ma gdje se nalazio i ko je taj orjentir i svetionik u koga moramo da gledamo ma kakve bure i magle ovoga svijeta nas zadesile – to je ličnost Svetoga Save koja je sabirala svoj narod i svome narodu podarila cijelu jednu svetorodnu lozu, kao i Crkvu koja do dana današnjeg rađa svetitelje. U ovoj zaista predivnoj knjizi možete naći sve detalje o tekućim problemima sa kojima se oni sreću tamo (u Americi), ali možemo samo da zamislimo kakav smo mi kao Srbi narod bili kad su nas tamo predstavljali Pupin, Tesla, Mardarije, Nikolaj, Radoje Janković. Daj Bože da opet se rode takvi ljudi”, zaključio je otac Nikola Pejović
Besjede, pisma Sv. Mardarija čitao je Luka Timotijević.
Vesna Dević
