U nedelju četvru po Pashi, nedelju raslabljenog, oci barskog Sabornog hrama služili su Svetu liturgiju. Načalstvovao je otac Slobodan Zeković uz sasluženje oca Ljubomira Jovanovića i oca Mladena Tomovića. Apostola je čitao Vasilije Uskoković, dok je na liturgijske vozglase odgovarao hor „Sveti Jovan Vladimir“
Tumačeći Sveto Jevanđelje o iscjeljenju bolesnog, paralizovanog, raslabljenog čovjeka u banji Vitezdi u Jerusalimu, otac Slobodan u svoj besjedi navodi ključne riječi koje ovaj bolesnik govori kada ga Gospod pita da li hoće da bude zdrav. „Gospode, čovjeka nemam, da me spusti u banju kada se uzburka voda: a dok ja dođem, drugi siđe prije mene.”
„Gospode, čovjeka nemam. Nema nikoga da mi pomogne. U toj slici, u tom opisu toga što se dešavalo u toj banji, tumeče Sveti oci, možemo vidjeti i čitavi svijet i ono šta se u njemu dešava. A to je, da je pored brojnih drugih slabosti od kojih pati čitav rod ljudski, čitav svjet posebno bolestan od sebičnosti. I nije samo ta banja bila prikaz toga, nego to možemo svakoga dana vidjeti na svakome mjestu. I prepoznati tu slabost najprije kod sebe. Mnogi od nas, a rijetki su oni koji uspiju to u sebi da savladaju, kada želimo doći do nekog cilja ne vidimo onoga čovjeka pored sebe. I upravo pored svih drugih slabosti i bolesti, od kojih mi patimo, Gospod je došao da nas izliječi i od te sebičnosti i samoživosti.“
I na kraju svoje besjede prota Slobodan traži od nas i savjetuje nas da nam ovo Sveto Jevanđelje bude nauk.
„Da se potrudimo u sebi da iskorjenimo tu strast, duševnu sebičnost i samoživost, da ne zatvaramo oči i ne budemo slijepi za nevolje ljudi koji su pored nas, nego da budemo otvorenog srca, da u njega najprije napravimo mjesto za Gospoda, a ako se Gospod u naše srce useli, biće tu mjesto i za svakoga čovjeka.“
Tekst/foto/video: Dejan Vukić
