Danas je u svijetu obilježen Dan autizma.
Mi smo ga obilježili u našem studiju, obliveni suzama i skrhani bolom realnosti koja nas okružuje.
Tu, među nama i sa nama, fizički žive ovi blagosloveni maleni ili pak odrasli ljudi, koji duhom ipak borave u nekom svom svijetu. Iz njega nam se obraćaju najčešće bolnim krikom, valjda da bi nas podsjetili na to koliko znamo biti surovi i koliko neosjetljivi da čujemo i osjetimo šta je zaista prava potreba i kakva to sve suluda prava tražimo pod ovom nebeskom kapom, gdje smo svi, ali baš svi, samo gosti.
Društvo ih je svrstalo u kategoriju kojoj je dalo ime „djeca sa posebnim potrebama“, a zapravo je tačnije da smo mi društvo sa defektom neregistrovanja istinskih potreba, pa bile one posebne ili sasvim obične.
Naš gost ovoga jutra je bila Marija Blečić, majka Ognjena Blečića, devetnaestogodišnjeg momka, koji se od druge godine svog života junački bori sa svojim autizmom.
Bore se i njegovi roditelji, njegova dva brata, očeva i majčina porodica, komšije, dobri ljudi, prijatelji, ali kako i sama Marija kaže – ponajviše Bog.
„Mislim da je to jedna poruka. Ako nemate makar podršku sistema, pozivam porodice da makar im pruže podršku, jer jako je teško biti sam u ovome i imate raznih užasnih misli, a posebno ako niste u Bogu, ako niste vjerujući, onda vam je još teže. Meni je Bog dao snagu da sve te strašne trenutke preživimo i naravno da sam mu zahvalna do neba zbog toga“.
