Piše: đakon Pavle Lješković
“Pavle, brate, sjećaš li se se devedesetih godina i Narodne sloge? Ja bio liberal a ti simpatizer Narodne stranke! Ja nacionalni Crnogorac a ti nacionalni Srbin! A stajali smo zajedno na skupu, jedan pored drugog. Zar je moguće da se toga ne sjećaš?! U jednom trenutku smo krenuli u protestnu šetnju nikšićkim ulicama. Bilo nas je desetak hiljada. Sjećam se djeda koji je iz golfa dvojke, nervozan zbog toga što mora da sačeka cijelu kolonu kako bi prošao sa autom, granao rukama i glasno vikao – akobogda, ljudi, akobogda! Zar je moguće, Pavle, da se baš ničega ne sjećaš”?!
Dok mi to govori, njegov stariji sin se penje na poslednju naslagu snijega ispred Cetinjskog manastira i pokušava da se kliza. Mlađi sin, koji bi mogao imati pet ili šest godina, sve vrijeme začuđeno gleda u moju mantiju i svakih par minuta postavlja isto pitanje: “Tajo, zašto ovaj čiko nosi haljinu”?
Priča mi kako se od tih devedesetih godina nimalo nije promijenio i kako je ostao vjeran ideji Liberalnog saveza.
“Sjećam se kada mi je kum, koji je bio jedan od prvih ljudi u Nikšiću koji su radili štampu na majicama i duksericama, poklonio dukser sa kapuljačom, na kojem je velikim zelenim, latiničnim slovima pisalo – NEGO ŠTO! To je, zapravo, bio slogan liberala za neke izbore. Ako mi vjeruješ, još uvijek taj dukser čuvam, iako sam se toliko od onda raskrupnjao da ga ne mogu obući”! Kaže mi da već nekih dvadesetak godina živi i radi u Sloveniji. Na odmoru je, pa je odlučio da dovede djecu kako bi ih upoznao sa ljepotama Crne Gore. Jutros su se najviše zadržali u crkvi na Ćipuru, u kojoj se slikao zajedno sa djecom pored groba kralja Nikole.
“Tih devedesetih godina su svi moji drugovi iz ulice bili u liberalima. Zajedno smo odlazili na skupove u svim crnogorskim gradovima u kojima su se održavali. A onda je došla ta famozna devedeset i sedma godina i većina njih su se promijenili i učlanili u partiju protiv koje smo do tad redovno glasali, a koja je tada preuzela program i ideju Liberalnog saveza. Toliko sam se razočarao da sam prekinuo sve kontakte sa tim drugovima, iako ih čitav život poznajem. Oni su se ubrzo gotovo svi zaposlili u državne firme, a ja sam morao da odem preko granice kako bi našao pristojan posao”.
“Ali tajo, zašto taj čiko nosi haljinu” – opet se začuo zvonki glas dječaka, koji je ovog puta lijevom ručicom dodirnuo rukav moje mantije. Njegov otac je samo prstima prešao preko dječakove plavkaste kose i nastavio sa monologom: “I, evo, sad dok smo se vozili primijetio sam pored puta bilborde na kojima je slogan – NEGO KO!
Pa, zar je moguće da te skupe marketinške agencije nisu u stanju da im smisle neki originalniji slogan?! A i ta priča oko Crkve! Kad sam bio mlađi, izjašnjavao sam se kao ateista. Međutim, što više starim, sve više vjerujem u Boga. Kad idem u crkvu – idem u onu koja je kanonska. Ne smeta mi što je u pitanju Srpska pravoslavna crkva”.
Ubrzo nam je prišao njegov stariji sin, učtivo se pozdravio sa mnom i upitao oca kada će da krenu. Pri odlasku mi je rekao da mu je drago što smo se baš ovdje, na Cetinju sasvim slučajno sreli. Prema automobilu, koji bio parkiran kod Vladinog doma, su se kretali prilično brzim koracima. No, njegov mlađi sin je, ipak, uspio da se okrene nekoliko puta i da mi mahne desnom ručicom, upućujući i dalje svojim sitnim, tamnim očima upitne poglede prema mojoj mantiji…
