Na starom Gradskom groblju u Nikšiću, 22. septembra 2020. sahranjen je sluga Božji Vasilije Dragov Durutović.
Opijelo novoprestavljenom sluzi Božjem Vasiliju, u prisustvu članova porodice, rodbine, kumova služio je, sa sveštensvom i monaštvom, Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Joanikije.
U ime nikšićkog sveštenstva, obratio se protojerej Miodrag Todorović, koji je kazao da se za „našeg brata Vasilija, mirne savjesti, može reći da je bio vjeran Bogu i precima“.
„Požrtvovan kad je u pitanju porodica, otadžbina i ma koji dobronamjeran čovjek. Čovjek gvozdenih očiju kada se trebalo suprostaviti sili i nepravdi, a meke duše u odnosu prema slabijima i nemoćnijima. Vjerom je živio i u ratu i u miru, ispovjedajući sve ono dobro i čestito što je naslijedio od svojih predaka. Bez bahatosti i agresivnosti, odlučan i hrabar u odbrani otadžbine, bio je cijenjen i poštovan od svojih saboraca. Spreman da pomogne i da se žrtvuje, da bude primjer u svim okolnostima. Beskompromisan i nepopustljiv kada je u pitanjz vjera i sve ono što je bilo u temeljima njegovog bića. To je volio i poštovao kod svih ljudi. Tome je učio i svoju djecu i unučad“.
„Bio je prepoznatljivo lice na svim litijama u Nikšiću i tako nahranjen svetinjom prešao je iz ovog privremenog u ono vječno i nepropadljivo“, kazao je sveštenik Todorović.
Od svog dugogodišnjeg prijatelja i kuma, biranim riječima oprostio se prof. Mile Cicmil.
Sveštenik Miloš Cicmil izrazio je, u pisanoj formi, svoje misli i duboke emocije, povodom privremenog rastanka sa svojim voljenim i cijenjenim kumom.
„Kume Vanja, došlo je vrijeme da se privremeno rastanemo. Ne pozdravismo se onako kako smo znali pri svakom našem susretu, pa ću to učiniti ovako, punog ali i žalosnog srca. Punog, jer si tvorio volju Oca našeg Nebeskog i nesebično svoju podređivao Njegovoj, jer si vitez ovog vremena; žalosnog, jer će mi, po našoj zajedničkoj, veseljačkoj, pivskoj prirodi, nedostajati naša druženja i saborovanja. Faliće mi naša pjesma pod crkvenim barjakom, koga smo branili i odbranili, onim barjakom čiji si krst ti junački nosio i na raspetom Kosovu i u duhovno uspavanoj Crnoj Gori. Svijetlio si primjerima čojstva i junaštva i bio primjer mlađim generacijama, koje su stajale pored tebe u odbrani Svetinja. Kao da si čekao da udahneš dugo očekivani vazduh Slobode, pa da se izmoren bitkama „sa svojim i s tuđinom“, odmoriš u naručju Avraamovom. Ponos je biti kum porodici gdje si Ti bio Glava. Do našeg, po milosti Božijoj, ponovnog susreta, Vječan ti spomen, dostojni blaženstva i vječnog spomena, brate naš!“
Vasilije Durutović, od oca Draga i majke Zorke (Rojević), rođen je 1960. godine u Nikšiću, u porodici u kojoj su se njegovale tradicionalne vrijednosti i svaki muški potomak vaspitavao da nema veće časti nego svoj život položiti za Krst časni i slobodu zlatnu. Njegov djed Vidak bio je učesnik Balkanskih ratova i bitke na Skadru. Stric Milan, major žandarmerije Kraljevine SHS, zvjerski je ubijen 1942. godine od komunista, čiju mučeničku smrt je opisao Vladimir Dedijer.
Vasilije je osnovnu i srednju školu završio u Nikšiću, a, potom, i Višu socijalnu školu u Sarajevu. Vojni rok služio je u školi RVO u Zadru, nakon čega je stažirao u Gnjilanu. Kao rezrevni vojni oficir učestvovao je u mnogim vojnim vježbama, na kojima je usavršavao vojne vještine, koje su mu, kasnije, koristile u praksi. U maju 1986. godine stupio je u aktivnu vojnu službu u VP 9944 Plav, kao stariji vodnik 1. klase. Obavljao je dužnost komandira karaule „Jasenica“. Na službi u Plavu ostao je do 1992. godine kada prelazi u novoformirani 72. granični bataljon u Nikšiću, na dužnost komandira karaule „Krstac“, a uporedo sa tim i na dužnost zamjenika komadira čete pomenutog bataljona. U avgustu 1998. godine je kao komandir Interventnog voda 72. graničnog bataljona sa svojom jedinicom otišao na karaulu „Rifat Burdžović-Tršo“ kao ispomoć u sprečavanju šverca oružja, preko teritorije Crne Gore, iz Albanije na Kosovo. Početkom septembra 1998. godine ranjen je u jednoj od tih operacija. Do početka bombardovanja SRJ bio je na liječenju u Beranama, Nikšiću, VMC Meljine, a bombardovanje ga je zateklo na VMA u Beogradu. Odmah napušta liječenje i vraća se u službu u 72. granični bataljon u Nikšiću. Kada se u junu 1999. godine formirao 7. bataljon VP specijalne namjene, Vasilije je stupio na dužnost komandira čete u Nikšiću, za šta ga je, pored brojnih ljudskih vrlina i vojnih vještina, preporučio i završena protivteroristička obuka VP Pančevo. U periodu od 2001. do marta 2002. godine sa svojom četom, djelovao je u Kopnenoj zoni bezbjednosti na jugu Srbije (Surdulica, Vranje, Bujanovac, Preševo i Kuršumlija). U 7. bataljonu ostao je do njegovog rasformiranja 2003. godine, kada je otišao u penziju u činu kapetana 1. klase.
Vasilije Durutović se upokojio u Gospodu 21. septembra. Za sobom je ostavio suprugu Zoricu (rođ. Doderović), djecu Mladena i Draganu, te unučad Vasilisu, Mateu, Maksima i Milicu.
Vječnaja pamjat i Carstvo nebesko našem bratu u Hristu Vasiliju.
