U četvrtak 18. jula 2024. godine, na praznike Prepodobnog Atanasija Atonskog i Prepodobnog Sergija Radonješkog, Svetih mučenika Dabrobosanskih i Mileševskih i spomena ikone Presvete Bogorodice Domostrojiteljka, u organizaciji Kulturnog Centra Žabljak, u sali Opštine Žabljak, organizovano je veče duhovne poezije, u okviru koje je promovisana knjiga „Na Logosnoj straži“, autora teologa Radmile Grujić.
Knjiga je izašla u izdanju manastira Fenek i sa blagoslovom igumana arhimandrita Makarija Ristića, koji je i recenzent knjige. Korice knjige uradio je đakon Milorad Milosavljević. Autor knjige “ Na Logosnoj straži“ teolog Radmila Grujić, svoju četvrtu knjigu posvetila je unuci Iskri, „bakinoj duši i bakinom suncu“.
Na promociji knjige „Na Logosnoj straži“ govorili su hadži Aleksandar Vujović, profesor Cetinjske bogoslovije i urednik Katihetskog programa Radio Svetigore, književnik dr Saša Zejak i autor teolog Radmila Grujić.
Moderator promocije koji je takođe govorio i knjizi bio je prof. Danilo Simićević, profesor srpskog jezika i južnoslovenske književnosti.
Promociji su prisustvovali i protojerej Milivoje Jovović, paroh žabljački, porodica Radmile Grujić, brojni prijatelji, komšije, kao i ljubitelji pisane riječi i duhovne poezije.
Radmila Grujić (1952) završila je Bogoslovski fakultet. Saradnik je „Pravoslavnog misionara”, glasila Srpske pravoslavne crkve. Predavala je veronauku pri Hramu Vaznesenja Gospodnjeg u Žarkovu. Poklonicima pisane reči poznate su i njene knjige „Ptice u očima” i „Pesnik logosnog svemira”. Njen uzor je Desanka Makismović, kojoj je pre ovog poetskog tkanja, posvetila knjigu „Religija Desankina” kao poetsku studiju, tačnije poetsko-bogoslovski komentar na sve Desankine pesničke zbirke.
A.V.
STRAŽENJE I TRAŽENJE
Slovo o knjizi „Na Logosnoj straži“ Radmile Grujić
Braćo i sestre, Hvala Bogu što smo ovdje večeras, kao čuvari pismenosti – jer kako crkvena stihira kaže „I VI služitelji i čuvari Logosa“ jer svako od nas čuva taj savršeni otisak riječi, kojim nas je Bog opismenio u vjekove. Kao i svaki dar, dar riječi odnosno dar pisma, mora da se čuva. Čuva se – kako večernja stihira kaže „Od straže jutarnje do noći, od straže jutarnje. Neka se uzda Izrailj u Gospoda.“
Na Logosnoj straži autorke Radmile Grujić, je najrečitiji primjer teologije u stihu, baš onakve teologije, na kakvu smo navikli od Otaca Crkve od Svetog Novog Bogoslova pa do Svetog Nikolaja Žičkog. Radmiline himne božanstvene ljubavi, počinju tematski analitično i naučno – počinju slovima – prvim slovom „Az = Ja“ i drugim slovima, koje čine jedinstvenu savršenu zemaljsku slovesnu zajednicu, koja se naziva AZBUKA. Od te prve, prariječi, nastao je simbol slova i preko njega – Duhom Svetim, slova su pronijela slovesnost u Vaseljenu. Jer Bog je slovima, odnosno azbukom, omogućio čovjeku da iskaže svoju ljubav prema Bogu i njegovoj tvorevini. Time se slova izjednačavaju sa glasovima i azbuka sa jezikom jednoga naroda. Glas i slovo su vertikale i znamenje jezika. Bez slova, glas bi ostao u prošlosti a bez glasa, slovo bi ostalo nijemo. Jak glas traži jako slovo i obratno. A oboje traži jakoga čovjeka. Onoga koji može da otrpi snagu glasa i pečat slova.
Jedan takav čovjek je Radmila Grujić – sposobna da nosi snagu, odnosno da je iskazuje noseći teret promisla. Nakon slovnog uvoda u knjigu, praktično prva pjesma Radmilina je Sveti Duh! Baš kao što se prilikom svakog Boguugodnog djela priziva Utješitelj, Duh Istine, da pokrene, ukrijepi i savrši djelo. Onda nastaje blagoslov i nastaje djelo, kako Radmila navodi – „Sveti Duh joj pjeva a ona osluškuje.“ To je jedan od najljepših isihastičkih kljiževnih momenata, koji može da se nađe u literaturi. U kolijevci riječi, Utješitelj tješi svoje čado, uljuljkava ga svojim treperenjem i pjeva mu Edemsku pjesmu. Onu pjesmu koja je radosna vijest – Jevanđelje čovjeku, kako se naziva i sledeće Radmilina pjesma. U ovoj pjesmi ona ukazuje na put koji vodi do Edema, koji nam je utaban i popločan svecima i precima. Nama ostaje samo da želimo da hodimo po njemu, ne osvrćući se unazad, i gledajući pored sebe svoje bližnje i svoj narod.
To je put, za koji ne trebaju srebrenici niti bilo kakva davanja, samo čisto srce i povjerenje u svojega Boga. To je najskuplji put na svijetu, koji nema mjeru davanja. Budući da je dušu nemoguće procijeniti zemaljskim mjerilima, jer rečeno je – „Vrijednija je jedna čovjekova duša od čitave tvorevine u vaseljeni.“ Kao takva ona se ne može mjeriti neuporedljivom odnosno neseledljivom mjerom.
A onaj ko sve mjere pomjera jeste pjesnik – Poeta, onaj kojega je Radmila opisala u svojoj sledećoj pjesmi. Po njoj, Poeta je samo jedan a pjesnika ima više. Poeta je onaj koji oživotvorava slova, krajnji djelatelj svake kreacije a pjesnik je onaj koji osluškuje, sluša i zapisuje. A sve to radi potpuno voljno i slobodno, slaveći svoju slobodu svakoga časa i na svakom mjestu. To je ona sloboda „Kojom nas Hristos – Poeta oslobodi“ i iz koje ishodi njena sledeća pjesma – Pjesma čudesna. Vidi se da je pjesnikinja obraćala posebnu pažnju i na redosled pjesama, bez obzira na njihovu hronologiju stvaranja, kako bi se dobilo poptuno smisaono zaokruženo djelo u kojem svaka pjesma proističe iz druge i dava prvenstvo većem. To je mala dogmatska književna slika, kojom naukom Radmila, po svome teološkom zvanju besprekorno vlada. Pjesma joj je čudesna jer je plod ljubavi, osnovnog pokretača vaseljene, koja se u bogosložbenom stihu „ne da pokolebati“ jer je utvrđena u sveljubavi i dok ona postoji, ne postoje vjetrovi zemlje i podnebesja, koji je mogu korak pomjeriti.
Od pjesama nastaje poezija i njena naredna pjesma se baš tako i zove. Zatim ide Svjetlosna pjesma, Blagodat pjesme i sva druga stihoslovlja pjesnikinje, od kojih mnoge podsjećaju na najljepše stihire Oktoiha imajući potku i pouku u ličnom podvigu, budući da Radmila u jednoj svojoj pjesmi navodi da se „ljubav uči“.
Nije njoj ljubav knjiška nauka i prosti agnostički pristup. Jer tada bi samo učeni bili vrlinski ljudi, već se ljubav uči u kontekstu sopstvenog rasta, istražuje se, pobjeđujući iskušenja i čovjek postaje sve pristupačniji i širi za veću otkrivenu ljubav. I tako oboje rastu i čovjek i ljubav u njemu. Tačnije čovjek raste, koliko raste njegova ljubav. I sudiće mu se po mjeri ljubavi u kojoj se zatekne. Ta mjera je univerzalna i to pjesnikinja zna, budući da u svojoj pjesmi „Izmerena“ navodi nezapisane Hristove riječi „U čemu te zatečem, po tome ću ti suditi.“
Zašto je Radmila Grujić bitna i potrebna svome narodu. Bitna je onoliko koliko je bitan glas i slovo, odnosno jezik jednoga naroda. Bitna je koliko su bitne njegove himne, budući da se samo pjesma pjeva i da je predodređena za pjevanje. Bitna je koliko je bitan i sadržaj pjesama koje se pjevaju, budući da je Bogoglagoljivost vrlina koja je opjevana i na stihirama Vaskršnjeg jutrenja u kojoj se pjeva o Bogonadahnutom Avakumu koji stoji sa drugima na božanskoj straži. Tako i Radmila Grujić stoji rame uz rame sa velikim stihoslovima srpskoga naroda, čuva srpska slova i postaje zaštitnica vrlinske istine.
Zašto je knjiga „Na Logosnoj straži“ bitna i potrebna našem narodu. Bitna je onoliko, koliko je bitno crkveno-narodno predanje, koje se odslikava u ovoj knjizi, koliko živa slova govore o Živom Bogu, koji je put, istina i život, a ova knjiga je putokaz ka istini života.
Radmila, ostani za vjekove i radosna i mila. Podarila si svome narodu slova za pamćenje i pjevanje. Tebi je u pjesmama pjevao Bog i nije te uspavljivao, već naprotiv – budio te, da ga slavosloviš, da te san i drijemež ne nađu nespremnu i da stražiš, nad sobom i drugima.
dr Saša Zejak
