Otac Darko Đogo: „Moja velika koljenopreklona metanija pred svim Srbima koji žive na Kosovu i Metohiji“
Smatram da je kapela na Lovćenu porušena upravo zato da bi se prekinula veza između Njegoša- Tajnovidca Lovćenskog i Kosovskog zavjeta koji je suština njegovog bića
„Mi nemamo drugih orjentira osim Kosovskih i Njegoševskih. Njegoš je potpuno nerazumljiv bez Kosovskog zavjeta kao što je i Kosovski zavjet na najutentičniji način iskazan kod Njegoša.
Sudbina nas i Kosova je jedna. Niti će nas biti bez Kosova, kao trajnog orjentira i trajne tačke uporišta i stameništa, niti mi možemo naći drugu tačku uporišta osim Kosova„- kazao je u intervjuu koji je dao za emisiju ,,Kosmetska kandila“ Radija ,,Svetigora“ Protojerej-stavrofor prof. dr Darko Đogo profesor Bogoslovskog fakulteta Svetog Vasilija Ostroškog u Foči.
Otac Darko Đogo dodaje da Kosovski i Lovćenski zavjet vidi kao jedan isti zavjet jer je Lovćenski zavjet u stvari jedno isijavanje Kosovskog zavjeta.
„Smatram da je kapela na Lovćenu porušena upravo zato da bi se prekinula veza između Njegoša- Tajnovidca Lovćenskog i Kosovskog zavjeta koji je suština njegovog bića. Svaki Njegošev stih, misao i briga za sudbinu zavjeta, je i naša briga. Živjeti Kosovom i Zavjetom znači neprekidni poziv da se popravljamo, da budemo bolji ljudi dostojni kosovskih junaka, kako bi, zajedno sa svojim potomcima, dočekali da Kosovo i naše svetinje opet vidimo u punom sjaju. To je moguće samo ako Lovćensko mjesto Kosovskog zavjeta ispunjavamo trajnim saznanjem da je na nama i na našoj djeci da pamtimo i da se duhovno obnavljamo kako bi bili dostojni srpskog imena i Kosovskog zavjeta. Nemoguće je govoriti o Kosovskom zavjetu a biti sitnointeresan i sebičan sa duge strane. Kosovski i Lovćenski zavjet su zavjet vjekova i neprekidni poziv našem narodu na duhovnu obnovu kojom će se i naši zavjeti obnavljati“- kazao je otac Darko govoreći o tome kako vidi odnos između Lovćenskog tajnovidca i Cara Lazara i šta nam svaki u svoje vrijeme poručuju i kako da ostanemo na njihovom putu“- kazao je sveštenik prof. dr Darko Đogo Radiju “Svetigora“ na drugu godišnjicu slavnog Svetovasilijevskog sabora u Nikšiću kojem su, po velikom nevremenu, prisustvovale hiljade vjernika sabranih oko moštiju Svetog Vasilija Ostroškog.
Bilo je i posle Svetovasilijevske mnogo divnih, veličanstvenih litija koje su pronikle iz ovog veličanstvenog duhovnog događaja
Protojerej-stavrofor Darko Đogo je i tog, kao i mnogih litijskih dana koji su uslijedili, bio tu da pruži podršku svojoj braći u Crnoj Gori. Sjećajući se 21. decembra 2019. godine on kaže da se i u danima koji su mu prethodili osjećalo se da će doći do nekog konačnog uobličavanja pokušaja vlasti da oduzme Svetinje od naroda.
„Kad smo kretali na Svetovasilijevski nikšićki sabor unaprijed smo osjećali da to nije tek neki od sabora već je početak nečeg mnogo većeg od nas samih. Bio je veliki blagoslov što su mošti Svetog Vasilija Ostroškog bile sa nama, što su nas predvodili naši episkopi, što je bilo sabrano sveštenstvo i vjerni narod. Još pamtim kako rijeke naroda ulaze u crkvu svetog Vasilija da se poklone Svetom ocu našem Čudotvorcu Ostroškom. Tog dana niko nije osjećao nikakvu vrstu straha, niti hladnoću, uprkos onom velikom nevremenu jer je sve to pokrivao blagoslov Svetog Vasilija koji je bio tu, među nama. Taj dan je bio ona tačka kada smo svi osjetili da nikakvu tačku vrstu lažnog kompromisa i posustajanja mi više duhovno nećemo moći da izdržimo jer je blagoslov bio na nama, iako smo znali da će borba pred nama biti duga. Lijepo je rekao naš Mitropolit Joanikije: „Naša će borba da potraje, jer se ovo zlo pripremalo dugo, ali i mi smo se spremali vjekovima“. Bilo je i posle mnogo divnih, veličanstvenih litija koje su pronikle iz ovog veličanstvenog duhovnog događaja“- kazao je sveštenik Đogo.
Da nas Božić ogrije, okupi i osvijetli kako bi druge ljude vidjeli onakvima kakvim ih Bog vidi u perspektivi svjetlosti Svoje
Otac Darko nas je, u ove predbožićne dane, kada je sve bliža ona vječna svjetlost koja sija iz Vitlejemske pećine, obasjavajući sve nas radošću, mirom i ljubavlju, poučio kako da Božićnim postom pripremimo svoja srca da se u njima rodi Bogomladenac Hristos koji jedino što traži od nas je upravo naše srce.
„Bog je istinska, nematerijalna, nevešatvena svjetlost a sve što vidimo od materijalne svjetlosti je samo blijedi odsjaj te svjetllosti Božije. Mi Hrišćani se spremamo da dočekamo Božić u kome praznujemo jedinstvo Boga i čovjeka i spuštanje Božanske svjetlosti među ljude. Upravo je ta svjetlost ono što nam daje da vidimo sve oko sebe. Zato nam je toliko i potrebna i zbog toga se za nju molimo Gospodu na svakoj večernjoj službi kao Svjetlosti tihoj. Uvijek se činilo da nije lako razaznati sjenke od potpune noći što je možda u ovo vrijeme još teže. Iz tog je razloga vrlo važno da nas praznik ogrije, okupi i osvijetli kako bi druge ljude vidjeli onakvima kakvim ih Bog vidi u perspektivi svjetlosti Svoje. Treba da težimo da nas Gospodi i drugi ljudi vide ozarene svjetlošću i očišćene od svakog grijeha“- kaže profesor Bogoslovskog fakuteta Foči prof. dr Darko Đogo.
Kao dijete, kao otac i kao majka u Hristu dočekajmo Božić kao porodica u Hristu
Svjedočeći toplinu divnih porodičnih praznicika Djetinjci, Materice i Oci, kada u svojim malim crkvama, svojim porodicama, vežemo jedni druge vezama ljubavi, ljubavlju se otkupljujući, otac Darko kaže da je suština u tome što je Crkva ustrojila ove praznike upravo u nedeljni dan.
„Samim tim položajem Crkva nam govori da je smisao našeg djetinjstva, smisao našeg majčinstva i našeg očinstva u uzvođenju naših darova u Vaskrsenje Hristovo. To znači da naše djetinjstvo i naši roditeljski identiteti imaju smisla samo ako sebe i jedni druge privedemo u Carstvo Božije. Ovi praznici su specifični i time što su istinski praznici, praznici Male Crkve, Crkve Božije zvane porodica. Činjenica da se vezujemo i otkupljujemo treba da nam pokaže da su te veze neprekidne ljubavi unutar porodice nešto što se ne može lako raskidnuti i uništiti. Međutim, vrlo je važan taj momenat simvoličkog vezivanja. Mi ostajemo vezani i kad se otkupimo što nam ukazuje na nešto veće. Naše otkupljivanja nije otkupljivanje materijalnim stvarima, već otkupljivanje žrtvom. Mi hoćemo da kažemo, da pokažemo, da u osnovi svake od tih veza koje nas međusobno spajaju, stoji žrtva. Zato kada govorimo o krizi porodice, o krizi braka, krizi rađanja djece to nije ništa drugo nego kriza čovjeka koji neće da se žrtvuje, nije spreman da se žrtvuje, nije spreman ni na kakav kompromis. Ponekad kada pričam sa mladim ljudima, tu na granici djetinjstva ka majčinstvu i očinstvu, sa ljudima koji žive, kako se to danas i zvanično naziva, produženo djetinjstvo, vidim da tu uvijek postoji kriza žrtve. Ljudi nisu spremnni na žrtvu, svjesno ne želeći da kvare svoj komfor. Kriza žrtve nekad je uzrokovana i nekim kvazimaksimalističkim zahtjevima gdje ako onaj drugi nije takav i takav, onda ni ja ne želim da budem takav i takav… Vidite da je momenat u kome danas živimo u stvari, nažalost, produkovan iz jedne civilizacije, iz jedne kulture, unutar koje čovjek pojam žrtve uopšte ne doživljava ni razumljivim ni samorazumljivim. S te strane za nas je najvažnije odrastanje u porodici unutar koje će ljudi, čitavim svojim životom, da shvate da živjeti znači živjeti za drugoga. Taj momenat danas nedostaje. Djetinjci nam saopštavaju da mi kao djeca imamo neku vezu ljubavi i neku žrtvu postoji u toj vezi ljubavi. Kao očevi i majke mi takođe imamo neki određeni zadatak koji je i smisao našega života. Ovi praznici nas uvode u praznik Hristovog roždestva ali se za njih moramo spremiti i duhovno. Ako smo dijete da budemo dijete u Hristu, ako smo otac da naše očinstvo bude na blagoslov Božiji, ako smo majke da imamo toplinu majčinskog srca. I da takvi, kao dijete, kao otac i kao majka u Hristu Božić dočekamo kao porodica u Hristu.“- kaže otac Darko Đogo.
Sanjam često Gračanicu. I uvijek je sanjam u svjetlosti.
Sveštenik Darko Đogo je uputio božićnu poruku braći i sestrama na Kosovu i Metohiji koji se u ove pretprznične dane pripremaju da Božić dočekaju na našoj Svetoj srpskoj zemlji- Kosovu i Metohiji.
„Niste i nikada nećete biti sami. Mi smo uvijek tu da pomognemo. Za nas ste Vi istinski ispovjednici vjere i svega onoga što mi jesmo. Kosovo i Metohija nije samo ova trenutna situacija niti sjećanje na vijekove koji su prošli već naš zalog da se pokazažemo dostojnim predaka. Samo kao narod koji je dostojan predaka možemo računati da će nas se potomci sjećati blagosiljajući nas, i da nećemo nestati u nekoj stihiji vremena. To možemo postići samo ako uspijemo da odbranimo svoju Svetu zemlju Kosovo i Metohiju, svoje Svetinje, Gračanicu, Pećku Patrijaršiju, LJljvišku… Moja velika koljenopreklona metanija pred svim Srbima koji žive u Metohiji i na Kosovu. Oni su luča koja nam obasjava put da vidimo gdje smo, ko smo i šta smo, gledajući, kroz njihovu svjetlost, pomrčinu oko nas. Oni su naša obaveza da tu svjetlost čuvamo i njegujemo i da im se nađemo pri ruci za svaku moguću pomoć. Braćo niste sami! Proslavite radosno Božić i sve svetkovine jer svaki put kad ih vi radosno proslavljate, u našim zajedničkim svetinjama, i naše se srce raduje živeći za čas kada ćemo svi moći da slavimo zajedno u Pećkoj Patrijaršiji, Gračanici i i ostalim kosmetskim svetinjama“- kazao je otac Darko.
Govoreći o tome šta za njega lično predstavlja srce Srbije i ,,duša Crne Gore“, kako je znao da kaže naš blaženopočivši Mitropolit Amfilohije, Sveta srpska zemlja Kosovo i Metohija i šta posebno pamti iz svojih odlazaka otac Darko kaže da svjetlost Metohije i Kosova i kosmetskih svetinja, a posebno Gračanice, uvijek sija u njemu.
„Sve svoje biće mi smo utkali u Gračanicu u kojoj vidimo Božansku suptilnost prenijetu u kamen i svaki potez živopisca. Taj osjećaj svjetlosti iz Gračanice davao je snagu ktitorima Nemanjićima, graditeljima i freskopiscima da svjetlost vide na neki drugi način. Opčinjen sam našim svetinjama i našim narodom na Kosovu i Metohiji. Svjetlost koja sija ih naših svetinja ne može ugasiti ni jedno nasilje niti otimačina. Sanjam često Gračanicu. I uvijek je sanjam u svjetlosti. To je utisak koji nosim u sebi, iako sam u njoj bio po tmurnom danu. Pećaršija je na mene ostavila utisak neviđene stamenitosti i staloženosti. Ljeviška ima osjetljivu ljupkost koja je fragilna, krhka, lomljiva i za nju sam vezan bolećivom brigom. Kad čujem da se nešto dešava na Kosovu najprije se uplašim da je neko naudio Ljeviškoj. Kad čujem svoje četvoro djece da pjevaju „Sini jarko sunce sa Kosova“ manja je i moja roditeljska briga za njih“- kaže otac Darko.
Naš Mitropolit Amfilohije je bio epoha obnove crkvenog i srpskog bića našeg naroda i Kosovsko-lovćenskog zavjeta
Otac Darko Đogo se sjetio ličnosti koja je obilježila naše živote i jednu epohu, blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija koji je bio čovjek Kosovskog zavjeta, nerazdvojiv od Kosova i Metohije jednako kako je bio nerazdvojiv od Gospoda našega i Crkve Njegove. Kada vidi Mitropolita na Kosovu, da li ga vidi kako sahranjuje mrtve i sakuplja leševe po Metohiji i služi opijela stradalnicima ili kako služi Svetu službu Božiju u Gračanici svoj u sjaju, čuvajući pamćenje, dušu i srce našega naroda…ili kako poziva na svim važnim skupovima srpskog naroda da čuvamo Svetu srpsku zemlju jer ,,smo mi djeca Kosovskog zavjeta”.
„U liku Mitropolita Amfilohija mi studenti smo vidjeli likove velikih otaca Crkve i likove narodnih vođa. Mitropolit je u jednom momentu mogao da služi liturgiju u Gračanici a već u sledećem da sjedne u auto sa ocem Radomirom Nikčevićem ili ocem Radivojem Panićem i krene da pomogne nekom. Da krene u potpunu neizvjesnost spreman da život da za svoje bližnje, kako je i sam rekao ocu Radomiru jednom prilikom: ,,Ima li išta ljepše nego da pogineš na Kosovu?“ Cijelo njegovo biće bilo je kompletna obnova Kosovskog zvjeta. Bio je cjelovita, integralna ličnost koja je u sebi objedinjavala sve ono najbolje od svakog svog identiteta, od malog zavičajnog, moračkog, preko svog velikog, srpskog, nacionalnog do svepravoslavnog i svevaseljenskog identiteta. Sve što je u njemu bilo oblagodaćeno je iz njega izlazilo i davalo se svijetu. Naš Mitropolit Amfilohije je bio epoha. Epoha obnove crkvenog i srpskog bića našeg naroda i Kosovsko-lovćenskog zavjeta. Svojim djelom on je budio u ljudima ono najiskonskije tražeći od nas da budemo još bolji i bolji.
Zato, jednog dana kada vidimo obnovljenu Lovćensku kapelu i Njegoša koji sija iz znajmo da ni tada nismo završili posao jer je to zavjet o neprekidnoj obnovi. To bi samo trebalo da bude kraj jedne epohe lutanja i povratka Crne Gore svom istinskom biću ali i početak jedne drugačije epohe kakvu je sanjao Njegoš i naši preci. Njegov Zavjet, koji i i dalje ostaje pred nama je Zavjet o neprestanoj obnovi i neprestanoj perspektivi stremljenja ka Gospodu, Carstvu Božijem i nečemu višeg od nas samih“- kazao je otac Darko.
Na sahrani svog duhovnog oca, otac Darko je kazao našem Radiju da je naš Mitropolit Amfilohije, u odnosu na svog duhovnog oca Prepodobnog avu Justina Ćelijskog i Vranjskog, bio uvećeni, obogaćeni i dodatno oblagodaćeni otac Justin prenijet kroz vijekove, žitija Svetih i život Crkve.
Prof. dr Darko Đogo se sjetio i svog prvog susreta sa njim.
„Na svakom Mitropolitovom predavanju smo se osjećali pomalo kao na ispitu. Uvijek je imao vremena i ljubavi da nas sasluša i obgrli svojom ljubavlju koja je bila beskonačna. Bio je najznačajnija ličnost našeg bogoslovskog obrazovanja pokazujući nam i Ko je Taj ka Kome treba da stremimo“- kazao je sveštenik Đogo.
Otac Darko je izgubio svog divnog oca u ratu kada je stvarana Srpska republika, koji se uveliko se ugradio u Republiku Srpsku koju danas hvala Bogu imamo. Risto Đogo je u u ratnim uslovima stvarao RTRS pomažući i na taj način da se sazna istina o stradanju našeg naroda.
Otac Darko je u Mitropolitu našao i oca i đeda i duhovnika i prijatelja.
„Zavolio sam ga u potrazi za očinskom ljubavlju, kao čovjeka koji nas je sklanjao sa stranputica duhovnog i svakog oblika života, čovjeka koji nas je volio. Znao je da bude decidan, oštar ali je bio i čovjek ogromne volje. On nije bio u stanju da se naljuti, u njemu nije bilo ni trunke zlobe ili zamjerljivosti. Znao je da kaže i da je pogriješio. Njegova je riječ odzvanjala i imala daleki eho. Formirao je moju ličnost u mnogo čemu i uvijek je bio i biće uzor kome se vraćam. Njegova slika, koja stoji u mom kabinetu, podsjeća me na blagoslov koji sam imao i na obećanje da ćemo se, ako Bog da, opet vidjeti. Bio je u stanju da čovjeka voli beskonačno i da se daje beskonačno. Svi smo željeli što više njegove ljubavi, da ga što više imamo za sebe, ali e to bilo nemoguće jer je Mitropolit Amfilohije pripadao Vaseljeni. Kada je otišao činilo mi se da je tek trebalo da dođe vrijeme kome bi se radovao ostvarenju svojih planova. Đed nam je razrešavao dileme od bogoslovskih do ličnih. Nedostaje mi…“- kaže otac Darko.
Izbor Patrijarha Porfirija i Mitropolita Joanikija je velika utjeha za naš narod u ovo vrijeme
„Izbor Patrijarha Porfirija i Mitropolita Joanikija je velika utjeha za naš narod u ovo vrijeme. U kratkom periodu su se pokazali kao ljudi koji su ponijeli darove svojih prethodinika i čitavog dvadsetog vijeka u našoj Crkvi, darove Ave Justina i Vladike Nikolaja.
Imao sam malo godina kada sam izgubio oca Rista, bio sam stariji kad je i drugi Risto otišao. Obojicu iz vidim kao različite, ali uzore i dva svetilnika do čijeg uzora i sam težim da doprem svojim životom “- kazao je otac Darko Đogo i, uputivši božićni blagoslov, kazao da ljubav Božija natkriljuje ljudski rod.
„Želim vam puno božićnog blagoslova i obnove jer je Božić trajna obnova našeg podsjećanja na ljubav Božiju i saznanje da nas Bog nikad ne napušta. To je radost zasnovana na žrtvi, a to je jedina prava radost. Ostanimo radosni i u umu i u srcu. Samo ako budermo sabrani u Crkvi Božijoj, Kosovskom zavjetu, Svetosavskoj misli i Božićnoj radosti, vidjećemo istinsku Božansku svjetlost, dok nas plamen Badnjaka i svjetlost Hristova griju i zagrijavaju, onim predačkim plamenovima i onim potomačkim ponosnim viđenjima.
Dogodine na Kosovu. Dogodine na Lovćenu“- poručuje protojerej-stavrofor Darko Đogo.
Slobodanka Grdinić
