Na dvadeset prvu nedjelju po prazniku Pedesetnice, kad je naša Sveta crkva proslavila praznik Svetih vrača i besrebrenika Kozme i Damjana, u nedjelju 14. novembra 2021. godine, Sveta liturgija je služena u manastiru Savina u Herceg Novom.
Iguman ove svete obitelji jeromonah Makarije je, nakon pročitanog začala iz Svetog jevanđelja, vjerni narod, sabran na Svetom bogosluženju, poučio riječima liturgijske propovijedi, koju prenosimo u cjelosti:
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha,
Zar meni ne odgovaraš? Znaš li da imam vlast da te razapnem i imam vlast da te pustim – rekao je Pilat Onome koji je Car careva i gospodar gospodara.
Svi moćnici ovoga svijeta koji smatraju da, na bilo koji način, imaju vlast u ovome svijetu, ponavljaju iz vijeka u vijek iste te riječi: Zar ne znaš da imam vlast da te razapnem i imam vlast da te pustim, misleći da, time što im je data vlast, mogu upravljati, po svojoj volji i svom naumu, ovim svijetom.
A šta na to odgovata Onaj koji je stvorio i svijet i čovjeka? Šta On odgovara na ove riječi? Hristos najprije ćuti, jer šta bi i odgovorio Onaj koji može dvanaest legiona anđela u svakom trenutku da pozove sebi u pomoć. Ali naš Bog, slobodno možemo da kažemo pravoslavni Bog, i to možda treba danas više nego ikad naglasiti, je krotak. Hristos ćuti. On i u tom trenutku razmišlja o Pilatovom spasenju i o spasenju svih Pilata koji će se javiti u ovome svijetu na ovaj ili onaj način. Hristos hoće da se i oni spasu, i hoće da se spasi svaki čovjek. Dakle, krotki Isus odgovara Pilatu: Ne bi ti imao nikakve vlasti nada mnom, ili bilo šta na ovome svijetu da ti nije dano odozgo, jer se ništa ne događa ako nam nije dano. Pošto je tu jevrejski rod odigrao ulogu, prije svega književnici i fariseji, odnosno oni koji su trebali da služe Bogu kao sveštenici, Gospod dodaje: Onaj koji me predade tebi ima još veći grijeh. Hristos, iako tako kaže, On opet ne osuđuje nikoga, ali govori kao onaj koji je Sam istina, govoreći ovome svijetu i odgovarajući za sva vremena i svu vječnost, da se bilo kakva vlast i bilo šta u ovome svijetu ne događa slučajno.
Od Pilata i svih koji će se javiti u istoriji, do svakog čovjeka koji se rodi na ovome svijetu, uvijek Bog i Božiji promisao upravlja svime i nema slučajnosti.
Zato Hristos i kaže: Ne bi imao vlasti da ti nije data odozgo, i tim potvrđuje i svjedoči da se u ovom svijetu ništa ne događa bez volje ili dopuštenja Oca nebeskog.
To nama daje vjeru i nadu, onu koja je spasonosna, ako razumijemo šta je Hristos rekao. Da li ima slučajnosti u našem životu? Nema. Ako vjerujemo riječima Jevanđelja, slučajnosti nema u ovom životu, ako krenemo, postavljajući temelj na tim osnovama, naš će život drugačije teći u ovome svijetu. Treba da postavimo takvu osnovu i da je posvjedočimo, ne samo svojim razumom, iako je potrebno postaviti i teoretski odnosno svojim razumom, nego svim svojim bićem a prije svega srcem svojim. Ako bi rekli jezikom otaca Crkve onda to znači da um treba da siđe u srce i da čovjek postane jedinstvena ličnost, ne rascijepljena, ne šizofrenična, da jedno radi, drugo govori. Čovjek treba da postane cjelovita ličnost koja će sve svoje sile, ono što je dobio od Boga kao stvoreno biće, usmjeriti na služenje Bogu ili, već, grijehu, zavisi gdje se čovjek usmjeri.
Ako se čovjek usmjeri Bogu onda će umnožavati sve one darove koje je od Njega dobio. Ako li se, pak, usmjeri grijehu onda će padati sve dublje u grijeh. To je čovjek u ovome svijetu, to smo mi hrišćani koji, prije svega, imamo poznanje istine, pa zato često mislimo da smo bolji od drugih ljudi. To može biti tačno. Međutim, ako imamo Istinu, a ne živimo tom Istinom, a istina je Hristos, onda smo mi najgori od svih ljudi u ovome svijetu.
U molitvama prije Svetog pričešća mi čujemo riječi: grešnike sve od kojih sam prvi ja. Kada se u čovjeka useli Bog, Istina o kojoj govorimo, koju ispovijedamo svaki put na Svetoj liturgiji, svaki put kada se molimo, koju svjedočimo svojim životom, ta istina u nama će nam otkriti da u ovom svijetu ne postoji neko drugi ko je grešan i niko ko je grešniji od mene. Tek tada ćemo stajati u istini. Koji će čovjek koji stoji u takvoj istini, smatrajući sebe najgorim grešnikom u ovom svijetu, osuditi nekog drugog.
Evo vam, i evo nam ogledala! Sveto jevanđelje. Pogledajte sebe same u toku jednog dana. Sudimo li drugima? Raspravljamo li ko šta treba da radi, gdje neko treba da bude? Obično sve znamo. Samo jednu stvar ne znamo. Ne znamo gdje mi treba da budemo. Zato Hristos i kaže: Vaše će vas riječi osuditi. Vaše misli, misli vašeg srca će vas osuditi, ne ono što licemjerno predstavljate ovom svijetu, prijateljima, predstavljajući se dobrima. To Hristos ne gleda. On gleda šta vaše srce radi, da li je naklonjeno zlu, osuđuje li, ogovara li, govori li zlo, misli li zlo, je li zlurado. Tu je odgovor. To Hristos gleda. To je naše biće, to smo mi, ne maska koju stavljamo pred drugim ljudima da bi oni pomislili kako smo mi dobri.
Postoji u Crkvi podvig koji se zove podvig jurodivosti. On je upravo sasvim suprotan od sujete ovoga svijeta. Jurodiv čovjek ide protiv sebe, trudeći se da svako stekne loše mišljenje o njemu. Jurodivi su oni ljudi koji najdublje ulaze u poznanje istine, shvatajući šta je Istina. Svaki put kad kažemo Istina, naš um treba da se prenese na Hrista, koji je Istina. Tako treba da razmišljamo. Istina, odnosno Hristos, treba da bude pred nama i u nama prije svega. Ali hajde da prvo bude pred nama, da imamo to sjećanje prije nego što počnemo da mijenjamo svoje unutarnje biće.
Dakle, ako pred nama bude Istina, koju od nas traži Hristos, onda će se naš život promijeniti. I ako naše srce pokuša, razum će ga vratiti na pravi put, tako da se nikad više nećemo usuditi da osuđujemo. Od tog trenutka mi ulazimo u pokajanje, u istinski odnos koji treba da imamo sa Bogom, shvatajući grešnost u svom životu u svakom trenutku, mijenjajući se na taj način.
Hristos kaže: Protivi se Bog gordima, a smirenima daje blagodat. A kako steći smirenje ako nema pokajanja? Nema tu smirenja, a nemanje smirenja znači da smo daleko od Boga. Jedna po jedna misao, jedna po jedna stvar i shvatamo gdje se nalazimo. Ako razmišljamo želeći da dođemo u poznanje Istine, otkrićemo je upravo uz pomoć blagodati Duha Svetoga. Čovjek koji to ne prihvata, koji ne živi na taj način, on ne živi Crkvom, ne živi Hristom. Takav čovjek je jedna prazna ljuštura koja samo dolazi u Crkvu. Ako se ne bavi unutarnjim životom, čovjek tu ljušturu sve više zadebljava i kasnije je sve teže tu ljuštiru razrušiti, slomiti, istopiti. Ne kažem da je nemoguće, ali je sve teže. Ako čovjek po malo ne radi na sebi svakog dana onda će mu se, u jednom trenutku, a to je trenutak smrti koji niko neće izbjeći, ta prepreka učiniti toliko velika da će on pokleknuti i reći da je nemoguće da je savlada, što će biti hula na Duha Svetog. Ne smijemo dozvoliti da tako pomislimo, primajući tu pomisao o huli na Duha Svetog jer sam Bog kaže: Ljudima je nemoguće ali je Bogu sve moguće.
Dakle, pazimo kao hrišćani, kako mislimo, kako hodimo u ovome svijetu jer se vrlo lako možemo okliznuti i pasti u misao Pilata koji pita Hrista: Ne znaš li da ima vlast da te razapnem i imam vlast da te pustim, na svim nivoima života, u porodici, bilo gdje.
Šta bi odgovorio moćnik ovoga svijeta koji ima najveću moć u ovome svijetu? Kako oni odgovaraju? Kažu: ,,Zar ti ne znaš ko sam ja”?
I onda kreće zavada, rat, ubistva, krv. To je pokazala istorija ovoga svijeta.
A naš Hristos je krotak, on voli svoje ljude i sve zove u poznanje Istine. Hristos nas zove u pokajanje, jer upravo to pokajanje donosi vječni život i vječno Carstvo Oca Sina i Svetoga Duha. Amin.
Priredila: Slobodanka Grdinić
