Besjeda protojereja Miodraga Todorovića, izgovorena tokom Liturgije, koja je na praznik Svetog Save, 27. januara 2021. služena u Sabornom hramu Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću:
U ime Oca i Sina i Svetog Duha!
„I biće jedno stado i jedan pastir“. Ako bismo slikali ikonu ovih riječi: Biće jedno stado, biće jedan pastir, onda bismo, sigurno, naslikali naše litije gdje smo bili svi prizvani i gdje smo se svi odazvali, i učeni i manje učeni, i mladi i stari, i ljekari, i profesori, i inženjeri, i studenti, i penzioneri, i oni u invalidskim kolicima, i oni koji trče maratone, i djeca u povoju i starci od stotinu ljeta. Svi smo bili jedno jer smo imali jednu Glavu, jednog Pastira. Ta Glava je Hristos, a taj put kojim smo išli prema Hristu bio je put Svetog Save. I svi smo Savinim stopama, preko Savinog lakta uz Savinu stranu, preko manastira Savine, Savinca, Savinih izvora i Savine vode, napajali se Duhom Svetim i bili jedno stado i jedan pastir. Tu su se obistinile i pokazale tačnim riječi Savinog učenika i njegovog prvog biografa, jeromonaha Domentijana kad kaže da Sveti, stalno, vođen Svetim Duhom, prizivaše narod i govoraše duhom spasonosne i dušekorisne pouke, i truđaše se, sav život njegov bijaše u tome da privede Hristu, da privede Gospodu narod spreman. I, evo, hvala Bogu, vidjeli smo taj narod na ovim našim litijama bez ikakve omraze, bez ikakve mržnje, prizivajući i one koji su osuđivali nas, moleći se i za one koji to nijesu razumjeli, kojima se činjelo da postoji neki drugi put od puta mira i ljubavi, one koji su bili u duhu podjela i u duhu razdora, prizivali smo i njih i sigurno da ti prizivi, da ti pozivi, gdje nikome ništa nije nažao učinjeno, gdje se nije čula nijedna opora riječ, sigurno je da su svi ti prizivi, pozivi zakucali i na njihova srca, a pogotovo one molitve koje je čitava Božja Crkva, na čelu sa našim blaženopočivšim Mitropolitom, molitve koje je uznosila i za one koji nas mrze i za one koji nas vole, i za one koji ne razumješe i ne vidješe taj put, da progledaju da i oni priđu i da budemo cjelovito stado, jer imamo Pastira Koji nas vodi i uzvodi u život vječni. Zato je taj put blagosloveni put prema Gospodu gdje i oni koji su zaostali imaju mjesta da dođu, gdje i oni koji su došli u prvi čas ostavili su mjesta za one koji će doći u dvanaesti čas.
Te litije su litije koje se i dalje nastavljaju. One djeluju i dan danji, sjetite se samo kako su se ljudi orijentisali prema tim litijama. Ovi koji su živjeli na selima, kad bi dolazili na litije, gledali su kad će da srede te poslove, kad će da zatvore stoku, kad će nešto da urade, oni koji su bili na poslovima gledali su da uzmu slobodni dan ili da se s nekim zamijene. I čitava Crna Gora osvećena je ovim svetim litijama, osvećena je Savinim putem. Mislim da nema nijedne stope od Ostroga, Kosijereva, Pive, Svete Trojice, Savine, Ulcinja, da nema nijedne stope kuda se nije kretao narod Svetog Save njegovim putem, putem koji ide prema Hristu, koji ide prema životu vječnom. Zato je taj put put prosvjetljenja i put svjetlosti. I nije nikakvo čudo što je Sveti Sava školska slava, što će, ako Bog da, u narednom vremenu ta slava biti sigurno i svečanija, jer taj put prosvećuje i osvećuje. Pored ovih opštih znanja koje imamo i koja su od danas do sjutra, koja su korisna na nekom drugom nivou, ako čovjek nema najširu perspektivu i najšire viđenje on je onda u ropstvu svoje nesavršenosti, svojih strasti i svoje ograničenosti. Zato kad slavimo Svetog Savu, slavimo i našu prosvetu, slavimo i naše bolnice, slavimo i naše pismo, slavimo naše krsne slave, jer je sve to nešto što imamo kao dar od Svetog Save i kao one darove koji nas vode i uzvode prema Savinoj vodi sa koje kad se napijemo utolimo žeđ, jer je to ona živa voda od koje se ne žedni.
Zato danas, kada proslavljamo Svetog Savu treba, uvijek, da se sjetimo njegovog priziva, jevanđeljskog priziva da budemo jedno stado koje ide prema životu vječnom. Zato je velika odgovornost, kako neko od nas kaže da smo svetosavski narod, velika je odgovornost da li činimo i da li radimo kao Svetosavci ili se prazno deklarišemo. Ako radimo kako Svetosavci onda nećemo nikoga prekrižiti, nego ćemo čekati i onoga zadnjega, jer svi mi pomalo tumaramo po ovim njivama gladi, njivama prolaznosti i zato moramo jedni drugima dodavati ruku, jedni drugima nositi bremena, jedni se za druge moliti i jedni druge voditi Savinim putem i Savinim stopama prema Izvoru vode žive, prema životu vječnom.
Neka je blagosloven ovaj dan, praznik svih nas. Praznik Ovaploćenja, praznik Bogojavljenja, praznik Obrezanja Gospodnjeg sastali su se u ovaj dan, ovdje, na ovim našim prostorima i na jedan svetosavski način, na jedan hristoliki, poseban način otjelovili se u našem narodu i upisali naš narod u narode civilizacije, u narode dugog istorijskog trajanja i u Božje narode, u Božje ljude. Neka bi Bog molitvama Svetog Save i svih svetih, našim trudom, molitvama svete Crkve udostojio naš narod i svakoga od nas da ostanemo na ovom putu, na putu istine, pravde, ljubavi, sada i uvijek i u vjekove vjekova. Amin.
