„Otac Momo i Cuce“- veče posvećeno blaženopočivšem ocu Momčilu Krivokapiću

„Otac Momo i Cuce“, veče posvećeno blaženopočivšem arhijerejskom namjesniku bokokotorskom, parohu kotorskom, protojereju-stavroforu Momčilu Krivokapiću

 

U prepunoj Crkvi Svetog Nikole u Kotoru, 10. juna 2023. godine, sabrao nas je otac Momo još jednom, tri godine nakon svog odlaska u nebeski zavičaj. Prisjetili smo se i njegovog odnosa prema zemaljskom zavičaju, koji mu je na neki način bio mjera za mnoge stvari u životu.

Naime, svi mi koji smo bili u njegovoj blizini negdje oko Ivanjdana, osjećali smo posebnost njegove najave odlaska u Cuce. Taj prostor njegovih predaka koji su u njegovim pričama dobijali karakter epskih junaka, oživljavao je u svakome od nas ljepotom riječi, dobrotom srca, ponosom što pripada baš tom kraju. S ljubavlju je govorio o svom zavičaju u kojem se susreću epska tradicija, nacionalna istorija, kao i cjelokupno životno iskustvo njegovih sunarodnika. Sve je to najprije otkrio kroz priče svojih roditelja, da bi kasnije svojim ličnim iskustvom ušao u tajne uzvišenog prostora rodnog kraja. Svojim životom je posvjedočio koliko je zavičaj baš ono što se osjeća u srcu, posvjedočio je tu neraskidivu vezu imeđu čovjeka i zavičajnosti.

Čuvao je tu sliku posebne vezanosti za Cuce kao ikonu u najdubljem kutku svog srca i stvorio u nama jedan arhetipski obrazac sjećanja na životnu radost čovjeka koji jasno zna svoju pripadnost, svoj identitet. Tako da i oni koji nisu bili u Zaljuti Cuckoj vole taj kraj, jer je to sjećanje na radost života oca Moma.

O kakvom je prostoru riječ  i što je otac Momo značio tom kraju i  bratstvu Krivokapića, govorio je gospodin Ratko Krivokapić, dugogodišnji predsjednik CO Nikšić, predsjednik Odbora za izradu rodoslova bratstva Krivokapića i bratstvenik oca Moma.

Istakao je ličnost popa Rista, strica svog prađeda, koji je bio član Praviteljstvujuščeg suda crnogorsko-brdskog. Ubili su ga Turci na prevaru iznad Slanog jezera…

„Pomenuo bih i popa Mata Krivokapić koji je isto iz Cuca, koji je pjevao rodoljubive pjesme sa bratom u Risnu. Zatvore ga austrijske vlasti, pa ga dovedu ovdje u zatvor u Kotor, pa iz Kotora u Zadar. I hoće da udari Austrougarska na Crnu Goru, zapisano je to u Glasu Crnogorca, a pisao sam i ja o tome. Uz molbe crnogorskih vlasti Franju Josifu, pustili su ga iz Zadra, ali mu  zabranili da ne smije da dolazi u Risan. Jedno interesantno predanje kako Bog pomaže pravednicima vezujemo za njega. On ne mogaše da siđe u Boku, a nama je Boka izvor života bila. Niti imamo soli, niti imamo potrepština, on ne smije da dođe ovdje, i negdje čuvao nešto malo koza i u jednom momentu vidi jedna koza u neki škrip ušla i glođe nešto. Šta je? Kad ono poklopac od  ćupa, a ćup pun  zlatnika. Tako je on našao te pare, to je živa istina, otišao u toplički kraj, kasnije u Zlot pored Bora. Kasnije je poginuo kao vitez, junak u bici na Kolubari. Niz medalja za hrabrost je dobio, sedam puta je predvodio vojsku. Pukovski sveštenik je bio u bici na Kolubari.

Otac Gojko Krivokapić je bio paroh na Trešnjevu. Ubijen je 7. maja, dva dana prije kraja Drugog svejtskog rata. Kanonizovan je.

Tu je i Stevan Krivokapić, sveštenik, koga Lazar Tomanović pominje u svojim dijelima. Ja proučavam još njegovo porijeklo. Evo, među nama je i otac Nemanja, njegov đed otac Risto, blaženopočivši otac Momo.

Otac Momo je potomak znamenitih ličnosti, a ja sam, kad smo govorili ja i Dragutin, kada je bilo prikupljanje sredstava za izradu skulptura vojvodi Nikoli Stanjeviću i vojvodi Milošu Krivokapiću u manastiru Stanjevići, rekao da je otac Momo naš vojvoda novije istorije bratstva Krivokapića. I jeste! Takav kakav jeste bio je vojvoda među sveštenstvom i vojvoda u bratstvu Krivokapića.”

Poznato je da okolina, a pogotovo rodno mjesto, djeluju na ljude, da oblikuju njihov karakter i mentalitet i da ih kasnije čvrsto vežu za sebe. To je sudbina mnogih uglednih i poznatih ljudi. Isto tako i istorijski događaji se upisuju u ličnu istoriju. O odnosu oca Moma prema  događajima iz istorije, konkretno sudbine porodice Pavla Orlovića, govorio je epski pjesnik, pamtiša istorijskih događaja, vrsni pripovjedač gospodin Dragutin Perović:

„Poznato je da Krivokapići, kao i moji Perovići, ili da budem precizan, više od 70 prezimena u svekolikom srpstvu, vodi porijeklo od tri sina Pavla Orlovića. Neki istraživači kažu da su to bila braća Pavlova. Nijesu, nego sinovi Pavlovi, jer da su braća ne bi mogla biti tolika distanca između godina rođenja. To su tri sina Pavla Orlovića koji su osnovali tih 70 prezimena. Kad su se Orlovići ugnijezdili u Cucke stijene i otole razvijali barjak slobodarski koji je ponosno lepršao više stotina godina, Pavla Orlovića su donijeli njegovih 12 preživjelih boraca sa Kosova. Krenuli su za Dubrovnik, kao i mnoge kosovske izbjeglice, ali su im Dubrovčani rekli: Ne možemo vas primit, mnogo vas je. Ili se vraćite nazad ili ćemo vas propratiti u Apuliju. E, otole su dvanaest ratnika ponijeli nosila na kojima je bio ranjenik, najslavniji srpski ranjenik, Pavle Orlović, i uspijeli su da ga donesu do sela Cibrijan na prostoru Ljubomira, između Bileće i Trebinja, a zna se da je stara postojbina Nemanjića  upravo Ljubomir i dobija naziv po najstarijem njihovom rodonačelniku Ljubomiru…

Pavle Orlović je sin Vukov, Vuk je sin Grgurov, Grgur je sin Stanislavov, a Stanislav je već bio Nemanjić…

I zato sam naglasio kao da je u oca Moma sadržan taj biserni dio, esencija svega čestitog iz 24 koljena od Stanislava Nemanjića do Moma Krivokapića. Moj narode, Momo Krivokapić je otišao Bogu na istinu, al` sam siguran da otac Momo ne treba da se plaši toga susreta. Zaradio je ovamo za gore, za nebo.“

Otac Momo je mnogo poštovao i usmenu i pisanu tradiciju našeg naroda. Volio je da čuje gusle, pa smo ih i mi zavoljeli uz njega, osjećajući njegovu radost slušanja ovog instrumenta  koji je simbol postojanosti našeg naroda, jer „gdje se gusle u kući ne čuju, tu je mrtva i kuća i ljudi“.

Nije slučajno da je i sam otac Momo postao epski junak, cucki, kotorski, crnogorski, srpski, naš o kome se pjeva uz gusle. Pjesmu o njemu sastavio je narodni guslar Nikola Krivokapić, student Građevinskog fakulteta, direktni potomak znamenitog katunskog i cuckog harambaše Joka Giljena.

 

Ocu Momu Krivokapiću  (guslar Nikola Krivokapić)

 

Istoriju zemlje male,

Crne Gore krševite,

vremenom su održale,

javorove gusle svete.

 

Sva je srpska istorija,

u njihove strune stala,

što je sveta liturgija,

to su zvuci sa gusala.

 

Pomenuću polagano,

uz njihove svete strune,

jedno ime dobro znano,

u koje se srpstvo kune.

 

Nek’ ga pjesma nosi raju,

i u vječne manastire,

koga gusle opjevaju,

tome ime ne umire.

 

Sin je Rista sveštenika,

a potomak kneza Bajka,

prava slika i prilika,

kakvog jednom rađa majka.

 

Porijeklo barjaktara,

Orlovića sa Kosova,

a njegova loza stara,

iz plemena sokolova.

 

Sa sred Cuca kamenitih,

đe je Crna Gora stara,

đe je gnjezdo znamenitih,

vojevoda i serdara.

 

Nek’ pomenu ove rime,

ličnost jednu poput groma,

to je ono slavno ime,

Krivokapić oca Moma.

 

U odori sveštenika,

koji hrabro koračaše,

on je bio prava dika,

pravoslavne crkve naše.

 

Neka Gospod pomogne mi,

da posvetim blaženomu,

da u stihu i u rimi,

odam počast ocu Momu.

 

Četrdeset petog ljeta,

na primorju prvog juna,

Bog je dao da procvjeta,

srpskom rodu sjajna kruna.

 

Kruna što će obasjati,

pavoslavnu našu vjeru,

kruna što će vječno sjati,

sve od juga ka sjeveru.

 

Na početku viđelo se,

još od svojih malih nogu,

od svog oca učio se,

da posveti život Bogu.

 

Pa je tako odrastao,

i vidike prave gledo,

a kada je on stasao,

još se više Bogu predo.

 

Beogradu gradu pođe,

svoje znanje da proširi,

pa da opet kući dođe,

pravoslavlje da izmiri.

 

Jer je vrjeme komunizma,

ostavilo zla velika,

Crnu Goru ateizma,

sa desetak sveštenika.

 

A narod se naučio,

da okrene crkvi leđa,

od Boga se odlučio,

i od vjere i nasleđa.

 

Da to vide naši stari,

ni nas više ne bi bilo,

znajuć kako stoje stvari,

odluči se tad Momčilo.

 

Posle svoga školovanja,

na pitanje đe će sada,

bez imalo razmišljanja,

Justinu je rek’o tada.

 

Idem tamo đe je brana,

naše vjere pravoslavne,

srpskoj Boki put Jadrana,

da izvidam rodu rane.

 

I nije se ni okreno,

na studije inostrane,

več sa ženom Smiljkom kren’o,

u primorske strme strane.

 

Otac Momo od tog trena,

Boku diže i uzdiže,

mijenja se izgled njega,

i Bogu je ona bliže.

 

Pa vijeka polovina,

svešteničke službe časne,

po mnogom je zapamćena,

po pričama što su jasne.

 

Otac Momo dobro zna se,

primjer bješe sveštenika,

samo Boga bojao se,

i njegovog svetog lika.

 

Riječi mu britke bjehu,

kao sablja iz korica,

ali vazda za utjehu,

nasmijanog vedrog lica.

 

A iz lika njegovoga,

sijalo je svetosavlje,

vjerni pastir dat od Boga,

što imaše srce lavlje.

 

Kažu ljudi najljepše je,

bilo viđet’ tad na moru,

popa pokraj popadije,

dok šetaju po Kotoru.

 

Sad ću probat da pomenem,

iz života neke stvari,

i da pjesmom putem krenem,

đe je išo pastir stari.

 

Na visine od Lovćena,

njegova se noga pela,

đe je iskra od kamena,

đe je Njegoš i kapela.

 

Mitropolit tad Danilo,

na Lovćen je sa njim stao,

te kapelu pred crnilo,

poslednji je ugledao.

 

Kod Germana patrijarha,

uticaj je njegov bio,

na prijesto za egzarha,

da nam dođe đedo mio.

 

Mitropolit od tog trena,

dobi svoju desnu ruku,

a želja je ostvarena,

katunskome gorskom vuku.

 

Jasnovidac iz Morače,

sazda crkvu od čelika,

i Momčilo sa njim oče,

k’o vojvoda sveštenika

 

Zajedno su bitke bypne,

vojevali i vodili,

pravoslavlje Gore Crne,

svim silama odbranili.

 

Manastire podizali,

od sjevera sve ka moru,

sveto ime uzdizali,

pravoslavnu Crnu Goru.

 

I još poznat dobro bješe,

na Cetinju kad je bilo,

malo ih je koji smješe,

ono što je tad Momčilo.

 

Ispred mase usijane,

tog je dana izašao,

pa bez staha i bez mane,

sam na crtu svakom stao.

 

Vojvoda je pravi bio,

Krivokapić bratsva svoga,

sa kojim se ponosio,

od postanka njegovoga.

 

Mnoge priče sad postoje,

o dobrome ocu Momu,

mnoge priče koje stoje,

kao vjenac besmrtnomu.

 

Zlatno pero da je moje,

ne bih mog’o reći dosta,

šta sve Moma krasilo je,

i po čemu pamćen osta.

 

Veliku je im’o tugu,

zbog kapele i Lovćena,

pa kapelu sazda drugu,

kad je ona urušena.

 

Petru prvom posvećena,

iznad Prčnja u Kotoru,

okrenuta put Lovčena,

da posmatra Crnu Goru.

 

Zbog toga je želju im’o,

dragu srcu njegovome,

da kapelu podignemo,

Tajnovidcu Lovćenskome.

 

Pa bi tako ispunili,

želju đedu, želju Momu,

i oni bi zagrljeni,

išli vrhu Jezerskomu.

 

Da u crkvu vladičinu,

Liturgiju svetu služe,

i najvećem srpskom sinu,

sa nebesa da s’ oduže.

 

Ponosna je Crna Gora,

kad ovakve ima ljude,

ponosit se njima mora,

pokoljenja djela sude.

 

Ponosi se moj Kotore,

i sa tobom Jadran cio,

ponosi se srpsko more,

Momo vas je proslavio.

 

Litijama vjenac stvori,

jer je sa njim narod bio,

kad u svojoj Crnoj Gori,

svetinje je odbranio.

 

Pa u ove svete dane,

ko udarac puče groma,

pročulo se na sve strane,

nema više oca Moma.

 

Bog ga uze ali neće,

nikad mrijet’ ime ovo,

gusle svete pomenuće,

vječno ime Momčilovo.

 

Naš će narod opet dobit,

ime da se njemu divi,

imao se rašta rodit’,

onaj koji vječno živi.

 

Otac Momo je čvrsto svjedočio vezu sa precima, a na sebi svojstven način, samim svojim životom i djelom, povezivao pretke i potomke. Cuce su dale mnoge sveštenike.

Jedan Cuca, za koga je otac Momo mnogo puta rekao da je sveštenik vrlo svjestan svog pozvanja, je protojerej-stavrofor otac Gojko Perović. On nam je i večeras svjedočio o  zalaganju oca Moma da se obnovi crkva na Bjelilima, da se organizuje Ivanjdanski sabor, a istakao je da je litija u Cucama prethodila čuvenim litijama po Crnoj Gori.

Otac Gojko je kazao:

„Takvoj tradiciji i takvim Cucama otac Momo pripada na razne načine. Vi ste čuli sad iz ove  pjesme mladoga guslara da je konkretno porodica oca Moma i popa Rista, da su oni, kao i mnoge druge katunske porodice, otišli iz Cuca, pa su bili u Beogradu, pa su bili u Bosni, pa su bili u Boki kotorskoj. Dakle nije to bio život baš u Cucama, ali otac  Momo, budući da je pod jedan, bio sveštenik u Boki kotorskoj, u Kotoru,  on je ovdje bio nešto kao prorok Jeremija u Starom zavjetu. Kad kažete „Knjiga proroka Jeremije“, đe je ona napisana i đe je živio taj Jeremija. Nije ni Jeremija živio u Jerusalimu nego su ga išćerali iz Jerusalima kad je srušen Jerusalimski hram i grad. I on i prorok Jezekilj su živjeli u izgnanstvu i u izgnanstvu, u dijaspori, su napisali  najljepše stranice o Jerusalimu i jerusalemskom hramu. Tako da je otac Momo ovdje bio u tzv. „cuckoj dijaspori“, među onim Cucama koji su napustili Cuce i žive ovdje na primorju i postali su sastavni dio i Kotora i Boke kotorske. Dakle to je prvi njegov kontakt sa Cucama, egzistencijalni, živi – samim tim što je bio paroh u Kotoru. On je kao kotorski paroh  često išao i u Grahovo i na Krivošije i u Cuce i obavljao neke sahrane, jer prosto, čuli ste guslara, nije bilo desetak sveštenika u to vrijeme.

Sljedeća njegova veza sa Cucama, nešto konkretnija je, kada je bio prvi rektor obnovljene Cetinjske bogoslovije. Mi, mlađi, smo slušali kako je on imao ideju da se tada napravi jedna velika zgrada Bogoslovije, pa da cijelo jedno krilo te Bogoslovije bude posvećeno hramovima cuckim, gdje bi se ono što ne može stajati u neuređenim crkvama, vlažnim koje su oštećene, znate i sami na šta i dan danas neke crkve u staroj Crnoj Gori liče, da bi se tu u tim prostorijama, u ormarima čuvale  knjige, ikone, dok se ti hramovi ne obnove. Dakle, to je bila njegova treća veza.

Sljedeća veza je bila njegov odnos prema nama sveštenicima, kojima je Bog dao, kojima je zapalo da budemo sveštenici na Cetinju i u Cucama. Uvijek smo kod oca Moma mogli da dođemo, ne samo po savijet,  negu to je bila jedna mala sveštenička  škola, jedan brzi kurs za sveštenika koji mora da služi u vrlo neobičniim uslovima. Lako je biti pop u Beogradu, lako je biti pop u Moskvi i u Atini, ali trebalo je nekako naći načina kako da nastaviš put onih starih cuckih sveštenika i tu je otac Momo zaista bio nešto kao što ovo danas imamo, trener, ili neki lider koji okuplja, koji daje savjete i koji svojim ličnim primjerom pokazuje kako treba… Jedno je kad čitaš iz knjiga da je nekad bilo nekih popova koji su radili tako i tako, a drugo je kad vidiš sveštenika koji je i pod stare dane bio kadar da bude rame uz rame sa nama mlađima.

I četvrto čega sam se sjetio, verovatno ima i četrdeset četiri stvari, ali četvrto čega sam se sjetio, to je ovaj njegov rad  na obnovi crkve u Cuckoj Zaljuti na Bjelilima, crkve Svetog Jovana Krstitelja. Taj njegov tihi, spontani trud je opet jedno potpuno predano pregalaštvo da se ta crkva obnovi. Ali to nije bilo samo obnavljanje građevine, nego uz tu crkvu na jednom gumnu obnavljao se jedan veliki narodni sabor kome smo mi iznova, ispočetka svake godine, za Ivanjdan, dolazili kao najvećoj svetkovini. Eto imamo svi krsnu slavu, Jovanjdan, imamo Božić, imamo  Vaskrs, ali je svake godine, evo među pola vas koje ovde vidim, bila tema kad ćemo na Ivanjdan u Cuce i to je stvarno dalo neku dodatnu snagu svima nama, iščekivanje toga dana, organizacija kako da se dođe i onda boravak sami tamo… uz oca Moma.“

Mitropolit Amfilohije i otac Momo su imali posebnu misiju u Crnoj Gori. Kad su je završili, zajedno su otišli sa ovog svijeta.

Na kraju večeri podsjetili smo se upravo riječi Mitropolita Amfilohija koje je izgovorio na rukopoloženju, tada đakona Igora Pešikana: „Cuce djelaju Božije djelo i nastavljaju djela predaka preko svojih sveštenika i đakona“, a otac Momo je vladika među tim sveštenicima. On je i epski junak, koji poput Marka Kraljevića štiti svu svoju duhovnu djecu, i o kome sada već i uz gusle pjevaju.

Zahvaljujemo se ekipi Ostrog TV studija koja je ispratila ovaj događaj koji u cijelosti možete pogledati na linku.