Na današnjoj Liturgiji u Sabornom Hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, na Svetoj Liturgiji koju je služio episkop buenosajreski i južno-centralno američki Kirilo u čin prezvitera rukopoložen je đakon Pavle Božović. Otac Pavle služi u crkvi Svetog Dimitrija, vjeroučitelj je pri Sabornom Hramu Hristovog Vaskrsenja, a dugogodišnji je novinar u radiju Svetigora.
Na trpezi ljubavi on se obratio riječima blagodarnosti. Njegovo pozdravnom slovo prenosimo u cjelini:
Kako je samo teško nedostojnim ustima pravilno zablagodariti Bogu za neopisivi dar koji sam primio. Zato pribjegavam riječima Svetog apostola Pavla iz pisma Timoteju „Zahvaljujem Hristu Isusu, Gospodu našem, što me za vjernog primi i postavi me u službu… pokazavši na meni prvome svo dugotrpljenje, za primjer onima koji će vjerovati u njega za život vječni“
Naročito tugujem što ne mogu zahvaliti licem u lice zahvaliti i našem svetopočitvešem mitropolitu Amfilohiju, arhipstiru svetom, nezlobivom i čistom koji je blagoslovio da primim ovaj sveti dar. On je svoje oči uvijek odvraćao od mana i grehova svojih bližnjih i tražio u njima tragove onih vrlina u kojima je sam obilovao.
Hvala i njegovim vjernim sinovima preosvećenim episkopima Joanikiju i Kirilu koji su dovršili ovaj naum blagoženoupokojenog mitropolita Amfilohija. Naročita mi je čast što je ruke na mene položio Vladika Kirilo, sin ovog svetog hrama pod čijim sam svodovima i sam zavolio Gospoda i njegovu nauku.
Svijet u kome živimo i dalje dijeli onu zbunjenost jevrejskog sveštenika Nikodima koji je čuo od Hrista da se čovjek rađa dva puta – jednom od svojih roditelja a drugi put odozgo, vodom i duhom.
Sa ta dva rođenja, Hrišćanin dobija i dvije porodice, onu po tijelu i onu po duhu. Svaki čovjek svojoj porodici duguje mnogo i previše, tako i ja u ovom za mene emotivnom trenutnu ne mogu da se ne zahvalim svima za veliku ljubav prema meni kojom su, svjesno ili nesvjesno, svjedočili i ukazivali na Gospoda Isusa Hrista
Želim da zahvalim na ljubavi i podršci svojoj supruzi Jeleni koja mi je bila i nadam se ostaće podrška za život u Hristu i njegovoj Crkvi.
Naročito želim da zahvalim svojim roditeljima. Moja majka Olja svojom žrtvenom ljubavlju prema svima, najviše prema meni, posvjedočila je svojim životom Hrista koji je iz ljubavi, koju među ljudima možemo uporediti samo sa majčinskom, prinio sebe kao žrtvu za život svijeta. Mogu mirno reći da sam ljubav Hristovu prepoznao upravo prema onoj koju mi je prižala majka. Beskrajno joj hvala za to.
Moj otac Goran, pored očinske i roditeljske ljubavi, primjerom je poučavao svoje sinove kako se, i po cijenu velikih odricanja, ostaje vjeran svom narodu kome je odano služio u vremenu kada su se mnogi odrekli od njega. Ovu ali i mnoge druge vrijedne lekcije od njega su usvojili i njegovi sinovi, Josif, David i Avram, koji, iako mlađi, svom starijem bratu u mnogome mogu biti primjer iz kog ću učiti.
Naročitu zahvanost dugujem i ujaku Momu, pored reditelja veoma važnoj ličnosti mog odrastanja. On je pored mnogih vrlina bio i učitelj vjere – i danas čuvam kao vrijednu relikviju ikonu koji je donio sa svog višemjesečnog borakva kao konzervator u Pećkoj Patrijaršiji.
Danas sa nama zbog zdrastenih problema nije đed Đorđe, golootčki i mučenik brojnih životnih nedaća. Ovom događaju sa onog svijeta raduju se sigurno i preminuli članovi moje porodice baba Nada koja je za života predvidjela ovaj događaj i tetka Lidija koja me je kao dječaka učila molitvi, kao i baba Anka, te đed Ljubo čiji likovi blijede ali topli osjećaj ljubavi ostaje. Hvala i svim drugim članovima porodice bez kojih sigurno danas ne bih bio ovdje.
Pomenuli smo da rođenjem u banji krštenja svaki hrišćanin dobija i drugu – duhovnu porodicu tj Crkvu koja nije ništa manje značajana za život čovjeka.
Naročito mjesto u toj porodici za mene je imao moj duhovni otac protojerej Mirčeta Šljivančanin. On je meni i mojoj braći u Hristu otvorio vrata Crkve. Očinskom ljubavlju, molitvom i brigom vezao nas je za Hrista poučavajući prije svega sospstvenim primjerom čestitog i vrlonskog života i ljubavi prema Bogu i bližnjima.
Veliku zahvalnost dugujem i protojereju Nikoli Pejoviću. Za crkvenu zajednicu pokraj moštiju Svetih momišićkih novomučenika vezano je naše upoznavanje sa bogosluženjem koje smo zavoljeli gledajući primjer oca Nikole. On nas je uveo i u veliku Svetigorinu porodicu u kojoj je bila i ostala radost i čast služiti Bogu.
Naročiti blagoslov za mene je bilo dosadašnje đakonsko služenje u crkvi Svetog Dimitrija na Kruševcu uz po mnogo čemu izuzetnog oca Borisa Brajovića kao i braću Dragana, Vladana i Slobodana te druge članove parohije u kojoj sam odrastao, u kojoj su stasavali i moji roditelji i roditelji mojih roditelja.
Moj susret sa Crkvom neraskidivo je vezan za ovaj sveti hram pored koga sam rastao. Zato naročito blagodarim starešini ocu Draganu kao i Daliboru, Miladinu, Predragu, Branku i Vladu kao i braći i sestrama satrudnicima na istom zadatku među kojima bi naročito izdvojio koleginicu i prijateljicu Anu, sa kojom sam se do sada bio na najvišem zadatku uvođenja djece u tajne vjere kroz vjersku nastavu.
Veliki učitelji bili su mi i moji učenici. Blagodarim Bogu na susretu sa njima, dio mog srca zauvijek će ostati u ovoj učionici u kojoj se nalazimo ma gdje god me potreba Crkve dalje odvela u životu.
Ovaj svojesvrsni pomenik zahvalnosti ne bi bio potpun bez istinskog i pravog svjedoka Hrista u mom životu. To je moj kum i brat Nino Radović. Najiskrenije i najodanije 25togodišnje prijateljstvo i kumovsku ljubav sa njim doživaljam kao jedan od najvećih darova kojim me je Bog blagoslovio. Hvala kume.
Hvala i drugim kumovima i prijateljima, braći i saborcima. Hvala Vam svima. Bog vas sve blagoslvio i nagradio za velika dobra koja ste mi učinjeli jer se ja po slabosti nikada ne mogu vratiti na pravi način.
