Otac Predrag Šćepanović: Badnjak je prvi običaj u zlatnom nizu običaja srpskog naroda!

„Ulazak badnjaka u naše domove označava ulazak Hristov u ovaj svijet i u naše duše koje su gladne i žedne Boga Živoga. Sječemo Badnjake, simbolizujući Hrista koji se dao posjeći, da ognjem svoje božanske ljubavi zagrije promrzlo čovječanstvo nad kojim je hladnoća smrti carovala.

Ove godine , kao i svakog Badnjeg dana i Božića, sjećamo se junaka Mojkovačkog boja koji su ona dva Božićna dana 1916 godine svojom krvlju zacrvenili snijeg oko Mojkovca, braneći odstupnicu svom narodu koji se povlačio preko gudura Albanije, kako reče besmrtni pjesnik Radovan Bećirović Trebješki: „Niko ne zna šta su muke teške, ko ne prođe Albaniju pješke“i „iz vaše će krvi kroz vremena, sinut zora Južnijeh Slovena. A vjekovi vaše žrtve nikad neće brojati u mrtve“, ovako je protojerej mr Predrag Šćepanović započeo Božićni intervju za BORBU.

Danas je Badnji dan, dan uoči jednog od najvećih Hrišćanskih praznika Božića. Možete li nam reći, iz Vašeg ugla, kako gledate na praznovanje Božića i Badnjeg dana u ovom modernom vremenu?

Ovom svijetu, grešnom i smrtnom, javio se, ni manje ni više, niko drugi, nego sam Bog. Anđeli i pastiri su posvjedočili neiskazanu radost, rođenje Bogomladenca koje će ukinuti smrt i prolaznost. Bog koji je stvorio Nebo i Zemlju, čovjeka i sav svijet, rađa se na Božić i iz matice vječnosti ulazi u maticu vremena. Da sobom zagrije, zamiriše i obraduje svijet koji u zlu i smrti leži.

Najljepšu Blagu vijest i obećanje koju je Nebo poslalo Zemlji na Blagovijesti, da će Bog postati čovjek, tj. Sin Božiji postati Sin Čovječiji. Božić je ispunjenje tog Božijeg obećanja ljudima koje je Arhangel Gavrilo blagovijestio Presvetoj Bogorodici. Živimo u potrošačkom društvu u kome ljudi mogu mnogo toga da kupe, a sve manje da stvore. Spoj tradicionalnog i modernog je zadatak Crkve, da svemu da Božiji pečat.

Kako je izgledala ova svetkovina kroz istoriju u Crnoj Gori?

Vjekovima se u Crnoj Gori na Badnji dan nalagali badnjaci u kućama, u vrijeme ratova i u vrijeme rijetkih perioda mira. U novije vrijeme zbog vojske i vojnika koji su daleko od svojih domova, kao i urbanizacijom života i izgradnjom stambenih kvartova, nemajući gdje da ga nalože, Crkva je ustanovila običaj da se ispred Božijih hramova nalažu Badnjaci.

Ove godine, kao i svakog Badnjeg dana i Božića, sjećamo se junaka Mojkovačkog boja koji su ona dva Božićna dana 1916 godine svojom krvlju zacrvenili snijeg oko Mojkovca, braneći odstupnicu svom narodu koji se povlačio preko gudura Albanije, kako reče besmrtni pjesnik Radovan Bećirović Trebješki: „Niko ne zna šta su muke teške, ko ne prođe Albaniju pješke“ i „iz vaše će krvi kroz vremena, sinut zora Južnijeh Slovena. A vjekovi vaše žrtve nikad neće brojati u mrtve“ .

Neki bi rekli da naš narod više poštuje Božić od Vaskrsa. Zašto ovaj praznik ima ovoliki značaj za narod Crne Gore?

Božić i Vaskrs su najveći hrišćanski praznici. Da nije Božića, ne bi bilo ni Vaskrsa tj. pobjede života nad smrti, zato je Božić najveći, a Vaskrs najradosniji praznik,jer je smrt pobijeđena. Naši pokojnici se na Nebu raduju radošću triumfalnom i neiskazanom. Hristovo Rođenje — Božić nas uči da je čovječiji rod sjedinjen sa Bogom jednom u vremenu, od tada pa navijek i u vječnosti. Možda je običnom čovjeku u Crnoj Gori, a i drugdje po svijetu, lakše da svojim umom shvati Rođenje Hristovo, jer se i u njegovom domu rađaju djeca. Vaskrsenje mrtvih se ne doživljava tjelesnim očima, već duhovnim, očima vjere. Zato se možda čini da u Crnoj Gori se više poštuje Božić od Vaskrsa.

Možete li nam reći malo više o nalaganju badnjaka za Badnje veče? Da li je to samo lijep običaj ili ipak tu postoji neka dublja simbolika?

Badnjak je prvi običaj u zlatnom nizu običaja srpskog naroda, jer se unosi hrastovo drvo, koje je najjače i od sebe daje najveću toplotu. Ulazak badnjaka u naše domove označava ulazak Hristov u ovaj svijet i u naše duše koje su gladne i žedne Boga Živoga. Sječemo Badnjake, simbolizujući Hrista koji se dao posjeći, da ognjem svoje božanske ljubavi zagrije promrzlo čovječanstvo nad kojim je hladnoća smrti carovala. Badnjak simboliše Isusa Hrista, a sam Bogočovjek Hristos je stvarnost. Badnjake siječemo, prije izlaska Sunca, sa istočne strane, iz razloga što će Drugi Hristov dolazak biti sa Istoka.

Božićna trpeza, slama, i vatra simvoli su nečega što se desilo prilikom rođenja Hristovog, na Božić.Spremao je narod vjekovima česnicu, koja je označavala “povojnicu” za mladoga Boga koji se rađa, koga su prije nas darivali pastiri u Vitlejemskoj pećini. U česnicu se stavlja metalni novac i onaj koji ga dobije, vjeruje se da će te godine ta osoba biti srećna.

Završava se i jedan od velikih postova u Pravoslavlju. Možete li nam reći zašto se posti prije Božića?

Što je veći događaj i dolazi veći gost, potrebna je veća priprema. Dolazi Sam Bog u ovaj svijet i u naše duše i tijela. Zato se posti 40 dana i sprema i duša i tijelo da se što dostojnije pripremi za Sveto Pričešće. Nikad nismo dostojni Svetog Pričešća, ali Božija ljubav nam omogućava. Post, molitva, pokajanje i ispovijest ozačavaju da vjernik živi sa Bogom i po Bogu, a taj život je i poziv na nebesku svadbu na čijoj trpezi se (na Svetoj Liturgiji) prinosi sam Hristos i daje nam svoje Tijelo i Krv.

Pravi post je da se udaljimo od zla, da utišamo gnjev, obuzdamo jezik, da pobijedimo strasti, da ne osuđujemo bližnje, da ih ne ogovaramo i osuđujemo, da ne živimo u preljubi, bludu, abortusima, gatanjima i vračanjima i dr.grijesima. Post je zapovijedio sam Spasitelj kao najmoćnije oružje protiv đavola, rekavši u Svetom Pismu da se „ovaj rod izgoni samo postom i molitvom“.

I za kraj, šta je Vaša glavna poruka u ovim prazničnim danima?

Hristos se rađa i sjedinjuje Boga i čovjeka,i svi ljudi među sobom postaju braća.Rađa se Spasitelj da spase ljude od smrti i prolaznosti, jer je On sebe prinio na žrtvu Bogu za ljudske grijehe. Otuda je manje bitan materijalni status, profesija koju radimo, jer On kao drvodjelja dolazi da nam osvešta rad kao svetu dužnost ljudi na Zemlji. Njegovo rođenje je najbolja nauka skromnosti jer se Bog rađa se ne u carskoj palati, nego u hladnoj Vitlejemskoj pećini među ovcama, tim divnim Božijim stvorenjima. Još jedanput i sto puta se pozdravljamo trijumfalnim pozdravom ostvarene nade i radosti: Mir BožijiH — Hristos se rodi! Vaistinu se Hristos rodi, svijet da preporodi.

Izvor: Borba