U nedelji 5. po Duhovima, u danu kada naša Crkva proslavlja Sabor Svetih dvanaest apostola – Pavlovdan, u Hramu Svetog Jovana Vladimira služena je Sveta liturgija. Načalstvovao je protojerej-stavrofor Radivoje Krulj iz Eparhije diseldorfsko-njemačke. Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Slobodan Zeković i protojerej Ljubomir Jovanović.
Pozdravljajući sve vjerne sabrane u barskoma hramu, kako kaže prota Radivoje, u ime Božije i u ime Hristovo, on se oosvrnuo na današnje začalo iz Svetog Jevanđelja koje govori o Hristovom izgnanju demona iz dva bjesomučnika i slanju istih u krdo svinja. Vidimo, kaže otac Radivoje, dvije pogubne i zabrinjavajuće stvari za svakog čovjeka.
„Prva je da čak i demoni poznaju Sina Božijeg i Sina Čovječijeg Gospoda i Boga i Spasitelja našeg Isusa Hrista. I oslovljavaju ga i pitaju ga: „Šta hoćeš od nas Isuse, Sine Božiji?“, za razliku od mnogih koji su ostali slijepoga srca, tvrda srca i slijepi kod svojih zdravih očiju. Oni najodgovorniji, vođe naroda i sveštenici, sadukeji, fariseji i književnici, nisu prepoznali da je Hristos Sin Božiji i Sin Čovečiji, i da je Spasitelj svijeta. I druga jako zabrnjavajuća i pogubna stvar za svakog od nas, jeste ta činjenica da količina zla, količina demona koji mogu da stanu u dva čovjeka, ne mogu da stanu u cijelo krdo svinja. Tu količinu zla koju su samo dvojica ljudi primila u sebe, nije moglo primiti cijelo krdo svinja. Ali ono što je dobro i spasonosno za nas, jeste to da koliko god čovjek može nisko da padne, i koliko god može zla u sebi da primi, toliko je čovjek stvoren za ono najviše i najuzvišenije, a to je da bude Bog u blagodati, da bude objavitelj i vjesnik Jevanđelja, i da bude Hristov učenik.“
I to nam svjedoče, nastavlja prota Radivoje, Sveti apostoli. Obični, prosti ljudi, sa svim manama i vrlinama, kao i svako od nas.
„I oni nisu ništa daleko i ništa imaginarno. Oni su obični ljudi, ali ljudi žive vjere i vatrenog srca. I sami apostoli Petar i Pavle, prvovrhovni kako ih zovemo, toliko različiti, ali toliko spremni da budu Hristovi. Petar i kada se odriče i kada pada, on ne odustaje i postaje prvovrhovni apostol. E zato smo mi pozvani i prizvani. I to je radost, i to je spasenje, i to je radosna vjest za nas, da možemo biti apostoli. I ne samo da možemo biti, mi smo pozvani i prizvani, svako od nas, da budemo apostoli i da budemo svjedoci istine Hristove. Svjedoci Jevanđelja i propovijednici Jevanđelja. Zato se uvijek opominjimo te blagodati i te istine, da smo apostoli i da nam je dato da budemo bogovi u blagodati.“
Tekst/foto/video: Dejan Vukić
