Piše: Ivan Bulatović
Vjerovatno se većina od vas susrela sa ovakvom etiketom zalijepljenom (obično uz prethodno pljuvanje) Njegovoj Svetosti patrijarhu srpskom gospodinu Porfiriju. To što je većina vas mogla da se susretne sa tom opasnom tvrdnjom, kojoj je za cilj ne samo da napadne konkretnog čovjeka, nego da podrije instituciju poglavara naše crkve, već predstavlja signal za uzbunu pred opasnom igrom koja se može iza takvih etiketa kriti, a da mi postanemo korisni idioti koji konzumiraju medijske laži i igraju igru koju im neko drugi svira. A ko?
Da bismo došli do odgovora ko to može biti držimo se starog latinskog pravnog pravila koje kaže: Quid bono? To će reći: „Kome je u korist?“ Šta to znači? Mudar čovjek će uvijek razmisliti ko podastire određenu informaciju, zašto je ističe i zbog čega upravo sada. Sasvim je jasno, u ovom našem slučaju, da od takvih i njima sličnih kvalifikacija nemaju koristi ni oni koji ih iznose ni sama Crkva, već da se one serviraju iz razloga da se poljulja ugled jedine preostale institucije koja integralno djeluje svuda gdje žive Srbi.
Čim je patrijarh Porfirije bio izabran na tron Svetog Save, otrovna kampanja je krenula u pravcu predstavljanja patrijarha kvalifikacijama „papoljubac“, „jeretik“ i „ekumenista“.
Papoljubac
Ogavna etiketa „papoljubac“ odnosila se na jedan davni video snimak koji je najednom isplivao tih dana i namjerno osvanuo na svakom koraku, a na kojem se vidi slučaj kada se u prolazu, tada mladi episkop Porfirije, prilikom rukovanja sa rimskom papom iz poštovanja sagao u gest kao da mu ljubi ruku. To je u okviru etikecije međureligijskih odnosa prilično uobičajena praksa, tako da u tome nema ništa neobično. Možemo raspravljati o tome da li je takva praksa potrebna i da li je prilična za nas pravoslavne, ali jednim običnim gestom se ne izdaje pravoslavlje. U svemu tome je najružnije to što imamo dežurne policajce ponašanja u Crkvi, koji bi da lupom prate svakog vjernika, sveštenika ili episkopa i da kao nekakvi niotkoga postavljeni arbitri, presuđuju o svakom gestu, riječi ili djelu, kao da ih je sam Hristos postavio da „kontrolišu rad“ Crkve i kao da za to nisu određene saborske institucije koje to čine od osnivanja Crkve Hristove do danas. Ovakvo ponašanje izričito osuđuje apostol Pavle, učeći nas da ne uhodimo slobodu jedni drugih i da živimo dostojno slobode slave djece Božije.
Jeretik
Novi napad na patrijarha Porfirija uslijedio je ove godine nakon čitanja Sinodika pravoslavlja u prvu nedjelju Velikog posta, kada je izvučen iz konteksta jedan anatematizam koji je osuđivao zapadnu jeres filiokve, a patrijarhu je pripisano da je osudio pravoslavnu vjeru. I opet smo imali posla s istim medijima (kojima, gle čuda, ne manjka novca za njihov rad, a pitanje otkuda ga dobijaju je izlišno), i ponovo smo imali istu vrstu klevetničke kampanje, sada još apsurdnije nego prethodne. Naime, radilo se, kako je kasnije i objašnjeno, o nekoj vrsti politički korektnog prevoda grčkog teksta Sinodika, koji ni na koji način ne mijenja smisao samog teksta i njegove poruke. Ali to, naravno, tvorcima navedene kampanje nije bilo važno, jer su oni postigli svoj cilj – posijali sjeme razdora između naroda i patrijarha. U tom kontekstu najmanje im je bilo stalo da prime, a kamo li da objave pojašnjenje onoga što su zlonamjerno izvukli iz konteksta.
Ekumenista
Dolazimo do glavne etikete koju našoj jerarhiji lijepe marketinške kuhinje zadužene za cijepanje SPC, etikete kojoj niko od onih koji njome barataju ne zna značenje. Naime, jednom anketom u grupi „Ne damo svetinje“ (uzorak je reprezentativan, jer grupa broji preko 120 hiljada ljudi) pokušali smo da dođemo do definicije šta ovaj pojam znači za običnog vjernika. Rezultati ankete pokazuju da se za prosječnog člana Crkve, obrađenog gore navedenom anticrkvenom marketinškom kampanjom, pojam „ekumenista“ odnosi na nekog ko izdaje pravoslavlje i koji pokušava da našu Crkvu pretvori u unijatsku strukturu.
U tom cilju se iskusnom medijskom manipulacijom zlih medijskih genija i informativnim pritiskom na konzumenta, vješto izdvajaju riječi ili postupci pojedinih sveštenih lica (opet uzeti van konteksta), koji treba kod vjernika da izazovu sumnju da naciljani sveštenik ili episkop „tajno priprema uniju“ ili da je „kriptokatolik“. Dakle, nikakvih konkretnih činjenica, samo sumnjičenja i pretpostavke. Ali i takve maglovite predstave postaju stvarne u rukama provjerenih gebelsa. A ono što je realnost iskonskog pravoslavnog etosa je da hrišćanin ne smije biti sumnjičav u podozriv, već da stvari posmatra u svijetlu onoga što neko djela ili govori javno. O tome dosta piše apostol Pavle, pozivajući hrišćane da budu prostodušni, iskreni i da vjeruju samo jasnim činjenicama. A činjenice su sledeće: svaki episkop na svom rukopoloženju ispovijeda detaljno pravoslavno učenje i time potvrđuje pravilnost svoje vjere. Sve dotle dokle se javno ne odrekne pravoslavne vjere i ispovijedi neku jeres, odnosno dok saborski ne bude osuđen za jeres, on ostaje u učenju koje je ispovijedio prilikom hirotonije. I to je s tačke gledišta savesti i u svjetlu kanona Pravoslavne crkve sve što treba znati na temu međureligijskih odnosa. Ne postoji u SPC slučaj da je neko od episkopa ikada ispovijedio neku jeres ili da je zbog toga saborski osuđen. Stoga spekulacije medijskih manipulatora treba da razmatramo svjesni cilja zbog koga se ovakve kvalifikacije plasiraju.
Pri tom treba da budemo svjesni da ni patrijarsi, ni vladike, ni sveštenici, niti ijedan čovjek može da poživi a da ne sagriješi. I svetitelji Božiji su bili ljudi sa manama i greškama, ali je pretegla njihova velika ljubav prema Bogu. Isto tako, neki lični grijesi sveštenstva, koji su takođe obilato bili korišteni od strane istih spin doktora za kompromitaciju SPC, ne mogu ograničiti dejstvo blagodati Božije na zajednicu kojoj se Bog javlja i prisutan je u njoj, nezavisno od toga kakve grijehe nosi pojedinac, makar stojao na čelu tog sabranja. Ko jednom susretne Hrista prečistog i blagog, taj više nikog neće osuđivati.
To isto važi i za neke postupke velikodostojnika koji nam se čine kao greška ili prestup. Nije naše da lovimo tuđe greške, jer, po riječima apostola Pavla, „svome gospodaru on stoji ili pada“. Naša je obaveza da se uklonimo iz sabranja samo onda ako njemu predsjedava neko ko je od strane sabora crkvenog osuđen kao jeretik. Sve ostalo su medijske prevare i spinovanja sa ciljem da se naš vjerni narod zbuni, podijeli i od svoje Crkve odvoji. Kad taj cilj finansijeri ovih kampanja budu postigli, rasparčavanje i eliminisanje našeg naroda će biti završeno.
Kada se uspije sa naumom da se u očima običnog vjernika sva crkvena jerarhija predstavi kao korumpirana, krivovjerna i grešna, onda se jednostavnom manipulacijom stvaraju raskoli i grupašenja, a naš narod postaje beznadežno podijeljen po poslednjem kriterijumu koji ga objedinjuje. Onog trenutka kad Crkva digne glas u zaštitu svetinja ili naroda, već neće biti jednodušnog odziva kod naroda, a oni krugovi koji su vješto podmetnuli gnusnu kampanju rušenja autoriteta Crkve, biće zadovoljni obavljenim poslom, jer su sasvim svjesni da je Crkva jedina koja je u stanju da očuva narodno biće, kao što je to činila od Svetog Save do litija u odbranu svetinja u naše dane.
Stoga nemojmo da postajemo naivni konzumenti informacija serviranih iz ko zna čijih krugova, svakako nama neprijateljskih, nego budimo, po riječi Hristovoj, mudri kao zmije i koristimo vrijeme na uzajamni trud oko spasenja, jer su dani zli.
Zapitajmo se
Umjesto toga se zapitajte zašto se na svakoj liturgiji molimo za episkope i patrijarha. Znate li da je to stoga što su u pitanju ljudi koji su na najvećoj duhovnoj vjetrometini i koje šibaju najveća iskušenja, baš zato što se nalaze ispred naroda Božijeg u molitvi. To je razlog zašto su sveti oci, Duhom Svetim nadahnuti, na svakom koraku propisali molitve za jerarhiju. Svi smo povezani, i ako se svi budemo molili jedni za druge, nećemo pokleknuti ni kao pojedinci ni kao zajednica.
Međutim, danas se u nama nakotilo suviše korova osuđivanja, kritizerstva i ovozemaljske logike, a nikako da proradi duhovni nerv u nama, koji rađa odgovornost za drugoga po principu „da sam ja bolji, i moj bi brat (sveštenik, vladika, patrijarh) bio bolji; da se ja molim više za njega, on bi lakše prebrodio strašno vrijeme opadanja duhovnosti u kojem živimo.“
Danas, na rođendan našeg patrijarha, prije nego što kamen bacite na njega, zapitajte se koliko ste časova, ili makar tričavih minuta proveli u molitvi za njega? Daleko smo od svetih koji su noći provodili na koljenima u molitvi za bližnje i za sav svijet. Ali makar malu žrtvu dajmo, umjesto osude, kojoj nema mjesta za onoga koji misli jevanđelski.
22. jula 2024. godine
Ivan Bulatović
(Autor je pravnik i teolog, čtec i nekadašnji predsjednik Bratstva Pravoslavne omladine Crne Gore i Pravoslavnog bratstva Sveti Arsenije iz Danilovgrada)
