U poslednjih nekoliko dana u sredstvima javnog informisanja pojavila se informacija da će se na dnevnom redu sjednice Skupštine Prijestonice Cetinje, zakazane za dan 14. septembar 2021. godine, pored ostalog naći i građanska inicijativa vezana za ,,vraćanje“ Cetinjskog manastira “Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi”.
Namjerno se u ovom autorskom tekstu riječ ,,vraćanje“ stavlja pod znacima navoda i izvoda, budući da se nesumnjivo radi o imovini vjerske zajednice, sada upisane kao vlasništvo Prijestonice Cetinje, a propisi kojim treba da bude regulisano pitanja vraćanja te imovine oduzete u korist države, još uvijek nijesu doneseni.
Stoga je ovakva formulacija iz sredstava javnog informisanja pravno nejasna, a jedina ispravna bi bila ,,prenos“ prava svojine sa Prijestonice Cetinje kao sadašnjeg upisanog titulara tog prava, na “Crnogorsku pravoslavnu crkvu”, kao novog titulara. Ovo naravno samo pod pretpostavkom da je Prijestonica Cetinje uistinu stvarni vlasnik te nepokretnosti, bez obzira na njen upis, te da ga kao takav može prenijeti na treće lice.
Analizom dokumentacije i odluka koje se nalaze kod Uprave za katastar i državnu imovinu-Područna jedinica na Cetinju, ukoliko su ti podaci zaista tačni, zaključuje se da je prvi upis u katastru izvršen u vrijeme važenja tzv. popisnog katastra, koji je uveden 1954. godine, kada je u 1958. godini Cetinjski manastir upisan kao dobro Pravoslavne Crkve Cetinjska Mitropolija.
Nakon toga, odnosno sedamdesetih godina prošlog vijeka, u periodu nakon važenja popisnog katastra, pa do formiranja katastra nepokretnosti, kao titular je takođe bila upisana Mitropolija crnogorsko-primorska, uz naznaku da se radi o Manastiru Sveti Petar. U 1996. godini sproveden je postupak izlaganja na javni uvid podataka o nepokretnostima, među kojima je bio i Cetinjski manastir, ali pozivu na izlaganje, od strane Mitropolije crnogorsko-primorske nije pristupio niko, iz prostog razloga što, kako to proizilazi iz spisa predmeta Mitropolija crnogorsko-primorska nije bila obaviještena o tom postupku. Tako je u katastarskom operatu kao titular prava označen samo Manastir Svetog Petra, ali bez označavanja Mitropolije crnogorsko-primorske, čime je napravljen formalno-pravni propust usljed neprenošenja naziva prethodno upisanog na novoupisano lice.
Tek u 2005. godini, dakle po prvi put od uvođenja evidencije o nepokretnostima u Crnoj Gori, kao titular prava svojine upisana je tadašnja Opština Cetinje. Prije tog vremena navedena opština nikada nije bila upisana kao nosilac tog prava. Nažalost, mora se reći, da je to učinjeno ,,napamet“, odnosno bez ikakvog pravnog osnova. Tako se u obrazloženju rješenja Uprave za nekretnine Podgorica-Područna jedinica Cetinje, broj: 954-119-UPI-516/05 od 24. novembra 2005.godine, kojom se vrši preknjižba, navodi da je ono doneseno po primljenom nalogu, dakle direktivi od strane Uprave za nekretnine Podgorica br: 02-2646/2 od 3.novembra 2005.godine, i to tako što je na osnovu tog jednog jedinog rješenja izvršena promjena upisa prava na gradskom građevinskom zemljištu za cjelokupne dvije katastarske opštine, sa više stotina listova nepokretnosti. Uz to, navedno rješenje nikada nije uručeno strankama koje su njegovim donošenjem izgubile svoja određena prava iz ranijeg upisa, pa tako u dostavnoj naredbi na kraju te odluke stoji da se ono dostavlja samo Prijestonici Cetinje i Upravi za nekretnine u Podgorici, a zatim arhivira.
Nakon donošenja takvog, očigledno nezakonitog rješenja, u čijem donošenju, kako je već navedeno, Mitropolija crnogorsko-primorska nije učestvovala, ova vjerska zajednica je podnijela dva zahtjeva Upravi za katastar i državnu imovinu, i to br: 954-119-UPI-1061/2007, kojim je traženo da se izvrši ispravka upisa u listu nepokretnosti broj 915 KO Cetinje I, na način što će se brisati upis Prijestonice Cetinje sa pravom svojine 1/1 i Manastir Sveti Petar sa pravom korišćenja 1/1, i izvršiti upis svih nepokretnosti na Pravoslavnu mitropolijucrnogorsko-primorsku sa pravom svojine 1/1, te br: 954-119-UPI-672/2011, kojim je traženo pretvaranje prava korišćenja u pravo svojine u katastru nepokretnosti za tu istu nekretninu, na način što će se izvršiti upis na Manastir Sveti Petar- Pravoslavna mitropolija crnogorsko-primorska, mb 602246414 sa pravom svojine 1/1, kako je to bilo od prvog uvođenja evidencije na nepokretnostima po službenoj dužnosti.
Poslednji navedeni zahtjev podnesen je u smislu odredbe čl. 419. sada važećeg Zakona o svojinsko-pravnim odnosima (,,Sl.list CG“, br.19/2009), kojom je propisano da pravo upravljanja, korišćenja, odnosno trajnog korišćenja i raspolaganja na zemljištu u društvenoj, sada državnoj svojini, postaje stupanjem na snagu tog zakona, pravo svojine dotadašnjeg imaoca prava upravljanja, korišćenja, odnosno trajnog korišćenja, kakav je Mitropolija crnogorsko-primorska. Međutim, kako se ova zakonska odredba, kao što to proizilazi iz njene sadržine, odnosi samo na zemljište, a ne i na same objekte, postavilo se pitanje njene praktične primjene na konkretan slučaj i pored činjenice što je Prijestonica Cetinje i u niz drugih slučajeva izdejstvovala preknjižbu prava svojine u pravo korišćenja, ne samo na građevinskom zemljištu, već i na objektima, što je kada je ovo poslenje u pitanju nezakonito. Naprijed navedena dva postupka pokrenuta po zahtjevu Pravoslavne Mitropolije crnogorsko-primorske, nijesu okončana, ali svakako postoje, odnosno egzistiraju u pravnom saobraćaju.
Prema tome, čak i u slučaju da Skupština Prijestonice Cetinje donese odluku o prenosu svog upisanog prava na Cetinjskom manastiru, na “Crnogorsku pravoslavnu crkvu”, ova vjerska zajednica ne bi po zakonu mogla da izdejstvuje upis tog svog prava, imajući u vidu dva naprijed navedena ranije podnesena zahtjeva MPC istoj katastarskoj upravi, o ispravci upisa i pretvaranju prava korišćenja u pravo svojine. Ovo stoga što je odredbom čl.12. Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti propisano da se upis prava u katastar nepokretnosti vrši prema vremenskom redosljedu podnošenja prava za upis i da pravno dejstvo upisa prema trećim licima počinje od trenutka podnošenja zahtjeva za upis organu uprave, a navedena dva zahtjeva su podnesena prije nego što bi Skupština Prijestonice Cetinje evenutalno donijela odluku o prenosu svog upisanog prava na Crnogorsku pravoslavnu crkvu .
Iz navedenog proizilazi da sve dok se ne okončaju postupci po dva podnesena zahtjeva od strane MCP, radi sticanja određenih prava, nema uslova za upis nekog kasnijeg traženog prava po zahtjevu bilo kog trećeg lica. Naravno, ukoliko bi ovi zahtjevi MCP bili odbijeni i kao takvi konačni u upravnom postupku, po samom zakonu (,,ex lege“), na red odlučivanja dospijevao bi zahtjev onog subjekta koji je podnesen kasnije, a to bi bio zahtjev “CPC” u slučaju da prijestonica donese odluku o prodluku o prenosu svog upisanog prava na ovu vjersku zajednicu.
Kod ocjene pitanja vlasništva na Cetinjskom manastru, treba poći od činjenice da Mitropolija crnogorsko-primorska ima višedecenijsku (neki istoričari tvrde i viševjekovnu, ali je to bez uticaja na ovaj slučaj) mirnu i nesmetanu državinu. Takođe treba imati u vidu i to da sve i pod uslovom da “Crnogorska pravoslavna crkva” izdejstvuje upis svog prava vlasništva, ne bi postojala mogućnost za iseljenje MCP kao sadašnjeg držaoca, u upravnom postupku od strane Sekretarijata za komunalne poslove. Ovo stoga što je mogućnost iseljenja bespravno useljenog lica propisana odredbom čl.636. Zakona o obligacionim odnosima, i odnosi se i na lice koje se u nekoj nekretnini nalazi i nakon prestanka tog pravnog osnova, ali se takođe u smislu te iste odredbe primjenjuje samo na slučajeve useljenja ili bespravnog ostanka u posebnim ili zajedničkim djelovima stambenih zgrada, kakvo svojstvo nema objekat Cetinjskog manastira.
Otuda bi u slučaju pokušaja nasilnog iseljenja Mitropolije crnogorsko-primorske, ovoj vjerskoj zajednici kao nespornom držaocu, pripalo pravo na zaštitu te njegove državine, propisano odredbom čl. 402. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima. Jer, tom zakonskom odredbom je propisano da svaki držalac stvari i prava ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja državine (smetanje državine), pri čemu je ovaj postupak prema odredbi čl. 440. Zakona o parničnom postupku, tzv. hitan postupak, sa pravnom zaštitom određivanja privremene mjere vraćanja u posjed, identične sa tužbenim zahtjevom.
“Crnogorska pravoslavna crkva” u slučaju da Prijestonica Cetinje na nju prenese svoje upisano pravo vlasništva, a ova vjerska zajednica izdejstvuje upis tog svog prava, ima pravo da podnese tužbu nadležnom sudu radi povraćaja individualno oduzete stvari.
Radi se o tzv. reivindikacionoj tužbi u smislu odredbe čl. 112. ZOSPO, kojom je propisano da vlasnik stvari može zahtijevati od držaoca povraćaj te individualno određene iste stvari, pri čemu je dužan da dokaže kako svoje, tako i pravo svojine svog pravnog prethodnika, konkretno Prijestonice Cetinje (tzv. đavolje dokazivanje-,,probatio diabolica)
Ova okolnost kako za “Crnogorsko pravoslavnu crkvu”, tako i za Prijestonicu Cetinje može i te kako predstavljati pravni problem, budući da iz ranije citiranog rješenja Uprave za nekretnine iz 2005. godine, proizilazi da se prijestonica upisala kao vlasnik Cetinjskog manastira bez pravnog osnova, i prethodnih rješenja iz kojih proizilazi konstantan upis tog prava na ime Mitropolije crnogorsko-primorske.
Inače, pravo svojine je apsolutno i ne zastarijeva, što sadašnjem upisanom licu, pa eventualno i “Crnogorskoj pravnoslavnoj crkvi” ukoliko bi izdejstvovala upis, omogućava da bez obzira na protok vremena ustane sa zahtjevom za zaštitu prava svojine predajom manastira u posjed.
Tako je odredbom čl.121. ZOSPO-a propisno da pravo na podnošenje tužbe za povraćaj stvari ne zastarijeva. Međutim, pošto upisano pravo svojine na napokretnosti predstavlja samo pravnu pretpostavku da je upisano lice uistinu vlasnik te nepokretnosti, i to oborivu pravnu pretpostavku (,,presumptiones iuris tantum), to nema zakonske smetnje da držalac podnese protivtužbu i pruži sudu dokaz o svom pravu svojine jačem nego što je pravo svojine tužioca, da bi na osnovu toga pravosnažnom presudom izdejstvovao upis.
Radi se o tužbi zbog uznemiravanja svojine propisane odredbom čl. 126. navedenog zakona, prema kojom ako treće lice neosnovano uznemirava vlasnika ili svojinskog držaoca na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, taj vlasnik, odnosno svojinski držalac može zahtijevati tužbom da to uznemiravanje prestane. Uz to, a pri činjenici najmanje višedecenijske državine od strane Mitropolije crnogorsko-primorske na Cetinjskom manastiru, ovoj vjerskoj zajednici pripada pravo i na tužbu za povraćaj stvari po jačoj državini. Radi se o tzv. publicijanskoj tužbi (,,actio Publiciana) propisanoj odredbom čl.123.
ZOSPO-a, u kom postupku je dovoljno da držalac dokaže kako ima državinu podobnu za sticanje prava svojine putem vanrednog održaja, od lica koje takvu državinu nema. Sticanja prava svojine putem održaja posebno je propisano odredbama čl.28. i čl.29. navedenog zakona, pa je odredbom čl.28. propisano da se pravo svojine između ostalog stiče po samom zakonu, a čl.29. tog zakona da se po samom zakonu prava svojine između ostalog stiče održajem.
Vrijeme potrebno za sticanje prava svojine putem održaja, i to kada je u pitanju redovan održaj, iznosi 10 godina, prednje u smislu odredbe čl. 53. st. 2. navedenog zakona, s tim što redovan održaj zahtijeva i da ta državina bude zakonita. Da bi neka državina bila zakonita ona se mora zasnivati na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje onog stvarnog prava čiju sadržinu držalac vrši, prednje u smislu odredbe čl.389. navedenog zakona. No, međutim, kada je u pitanju vanredni održaj, državina ne mora biti zakonita, ali svakako kao i kod redovnog održaja, ona mora biti savjesna, i pravo svojine putem vanrednog održaja stiče se protekom vremena od 20 godina, prednje u smislu odredbe čl. 54. st. 2. navedenog zakona. Kada se kaže da državina u oba slučaja mora biti savjesna, to znači da ukoliko je nesavjesna, držalac nikada, pa ni poslije sto godina trajanja državine, ne bi mogao steći pravo svojine putem održaja. Pritom, odredbom čl. 390. ZOSPO-a je propisano da se savjesnost držaoca pretpostavlja, pri čemu je savjesna državina postoji kada držalac ne zna ili ne može znati da nije imalac stvarnog prava čiju sadržinu vrši, što bi u konkretnom slučaju Prijestonici Cetinje ili “Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi” ukoliko bi izdejstvovala upis prava vlasništva, nalagalo dokazivanje nesavjesnosti državine Mitropolije crnogorsko-primorske na Cetinjskom manastiru.
Na kraju svega izloženog dolazi se do zaključka, sve i pod pretpostavkom da je Prijestonica Cetinje na pravno valjan način upisana kao vlasnik Cetinjskog manastira i da svojom odlukom to svoje upisano pravo prenese na “Crnogorsku pravoslavnu crkvu”, a ta vjerska zajednica izvrši upis svog prava vlasništva, da do predaje državine ovim subjektima ne bi moglo doći bez pravosnažne sudske odluke u parnici koju bi pokrenula prijestonica ili “Crnogorska pravoslavna crkva” radi dokazivanja svog prava vlasništva na toj nepokretnosti, sve i pod uslovom da Mitropolija crnogorsko-primorska ne posjeduje dokaz o svom pravu vlasništva na toj istoj nekretnini ili da nema državinu podobnu za sticanje prava svojine putem održaja, što je, posebno kada je ovo poslednje u pitanju, očigledan slučaj i opšte-poznata činjenica.
Ovaj tekst ima isključivo stručni karakter i nema namjeru da bilo koga motiviše ili odgovara od vođenja sporova radi utvrđenja prava vlasništva na Cetinjskom manastiru, budući da bi o tim zahtjevima isključivo odlučivali nadležni sudovi. Stoga eventualni politički komentari u prilog ili protiv pravnog stanovišta ovog autora, neće biti predmet njegovog interesovanja.
advokat Velibor Marković
Izvor: https://eu.docworkspace.com/
