Piše: đakon Pavle Lješković, profesor bogoslovije
„Ti jesi Bog sošedij vo ad i uzi okovanih razrješivij“ pojali su đaci bogoslovije na pomenu, nakon liturgijske zaamvone molitve, u sada već, s obzirom da je u pitanju pozni septembarski dan, pomalo i hladnoj crkvi na Ćipuru.
Nakon službe, po izlasku iz hrama, srećem grupu policajaca koji od početka školske godine čuvaju manastir i bogosloviju. Na moj pozdrav odgovaraju umornim, promuklim glasovima koji svedoče o još jednoj njihovoj neprospavanoj noći. Odlučujem da ka školi ne krenem putem kojim se prolazi pored manastira, već okolnom stazom, koja se nalazi sa druge strane Biljarde. Tu zatičem grupu đaka prvog razreda kako sa pažnjom posmatraju plakat koji je zalijepljen na omanjem objektu komunalnog preduzeća. Na njemu se nalazila umrljana slika patrijarha Porfirija i mitropolita Joanikija, koja je, zapravo, replika fotografije iz 2019. godine, uslikane na promociji sabranih djela, blažene uspomene, mitropolita Amfilohija.
Na plakatu su patrijarh i mitropolit optuženi da su „propovjednici mržnje, rata, genocida, diskrininacije, velike Srbije i inferiorne Crne Gore“. Plakat je u crno bijelom koloru, čime se, valjda, želi istaći da je Crkva tek relikt prošlosti i „mračnog“ Srednjeg vijeka. Kasnije, kada sam ušao u učionicu prvog razreda, iz razgovora sa đacima sam shvatio da su još uvijek nenaviknuti na ambijent u gradu u kojem se nalazi škola, što je i razumljivo s obzirom na činjenicu da su u bogosloviji tek nekih par sedmica. Kad je u pitanju sporni plakat, najviše ih je zbunjivalo to što su arhijereji optuženi za genocid.
Činjenica da đaci nisu bili ni rođeni u periodu poslednjih ratova na Balkanu, navela me je da im ispričam dva događaja iz burnih devedesetih godina, a koji su vezani za ličnost, blažene uspomene, patrijarha Pavla.
Naime, u jednom beogradskim časopisu svojevremeno je bila objavljena fotomontaža, na kojoj je patrijarh Pavle prikazan sa puškom u desnoj ruci i satom u lijevoj, dok za pojasom nosi bombu i pištolj. Kada su mu pokazali fotografiju, on je, u svom stilu, prokomentarisao sledeće: „Pobogu, prikazali su me kako nosim sat, a ja sat nikad nisam imao“…
O drugom događaju znamo iz svedočenja pisca Antonija Đurića, koje je objavljeno na Badnji dan 1994. godine u časopisu NIN. U prvim mjesecima rata u Hrvatskoj, u jedno slavonsko mjesto stigao je patrijarh Pavle. U jednom momentu mu je prišao čovjek u vojničkoj uniformi, klekao na koljena rekavši sledeće: „Vaša svetosti, blagoslovite me. Spremam se da napravim veliko zlo“! Dok je to izgovarao, u ruci je držao sliku svoje izmasakrirane djece. Patrijarh je spustio ruku na njegovo rame i rekao: „Zar ćeš, sveteći se, biti manji zločinac od onih koji su ti poklali djecu?Kada sve ovo prođe, mirne savjesti će biti samo oni koji nisu počinili nijedan zločin“. Takođe su poznate i njegove izjave u kojima je isticao da je hrišćanima u ratu samo dozvoljeno da se brane od zločinaca, baš kao i ona u kojoj je jasno stavio do znanja da ga „ne zanima ni velika ni najmanja Srbija, po cijenu suze bilo čijeg djeteta“.
Međutim, problem sa govorom političke korektnosti je, između ostalog, u tome što je u javnom prostoru dozvoljeno svakome da kleveće Crkvu i vrijeđa arhijereje, dok se podrazumijeva da je dužnost Crkve da ćuti na klevete i uvrede protiv nje uperene. To se najbolje vidi iz najnovije kolumne Željka Ivanovića u dnevniku „Vijesti“, u kojoj je vrijeđao patrijarha Porfirija i mitropolita Joanikija. Svaki odgovor Crkve na tu kolumnu, naišao bi na zgražavanje i osudu od strane mejnstrim medija i raznih nevladinih organizacija. Jednostavno, u politički korektnom javnom prostoru, Crkvi je namijenjeno crno bijelo mjesto margine. Baš kao i u pomenutom plakatu mržnje.
Dan nakon razgovora sa đacima, dok sam prisustvovao ustoličenju episkopa budimljansko-nikšićkog Metodija, upravo sam razmišljao o plakatu i činjenici da je isti namjerno zalijepljen na mjestu pored kojeg đaci prolaze i po nekoliko puta dnevno, na svom putu od škole do bogoslovskog internata. Pitao sam se zašto makar djeca nisu pošteđena rđavih riječi i paškvila uperenih protiv Crkve i njenih arhijereja? Ili su, možda, đaci bogoslovije i mladi ljudi koji se obrazuju u crkveno-prosvetnim ustanovama, zapravo, ciljna populacija tih paškvila?
Tok mojih misli je tada prekinulo pojanje liturgijskih blaženstava i jevanđeljski stih, koji glasi: „Blaženi ste kada vas sramote i progone i lažući protiv vas govore svakojake rđave riječi, mene radi“ (Mt.5,11)…
