Đakon Pavle Lješković, profesor Cetinjske bogoslovije
POETIKA TREĆEG GRADA
(O knjizi „Tvoja ruka“, Radmile Knežević)
Braćo i sestre, dame i gospodo. U Novom zavetu i toj ranohrišćanskoj literaturi, postoji jedna tema pored koje kakav površni čitalac tek tako prođe smatrajući je nebitnom, a to je tema sukoba protiv stavljanja dualiteta između dva grada. Jedan grad je ovozemaljski grad koji nas upućuje na materijalno, na prolazno, koji je obojen smrću i vremenom. „Smrt i vreme vladaju svetom“- kaže jedan religiozni filozof i pjesnik Vladimir Solovjev. A drugi grad jeste onaj nebeski grad ka kojem hrišćani teže i koji upućuje na neprolazno, na duhovno, u kome su smrt i vreme nepoznate kategorije. Ova tema je prilično važna. Toliko važna da se iz nje izrodila hrišćanska askeza. Naime, nakon Milanskog edikta 313. godine, kada je hrišćansko ispovedanje postalo slobodno, dogodilo se to da su mnogi hrišćani počeli da beže iz gradova i odlaze u pustinje. Naime oni su smatrali da u gradu nije moguć taj intenzivni, živi odnos čovjeka sa Bogom i najpre su samovali da bi u narednim decenijama obrazovali prve zajednice, prve manastire i tako je nastalo monaštvo. Tako je ta tema još u tom periodu IVveka, tema sukoba između dva grada, bila aktuelna. U Novom zavetu u Poslanici jevrejima, čitamo „mi nemamo svog grada na zemlji nego čekamo onaj koji će doći.“ A u jednom ranohrišćanskom spisu nepoznatog autora koji se zove Poslanica Diognetu, za hrišćanstvo se kaže „svaka je otadžbina za njih tuđina a svaka je tuđina za njih otadžbina“. Pisac nam želi reći da je nebeski grad tuđ za ovaj svijet, za prolazni , ovozemaljski grad. I konačno, jedan ranohrišćanski pisac i apologeta koji se zvao Tartulijan i koji je živio na tom prelazu iz II u III vijek, imenuje ta dva grada; jednoga zove Atinom a drugi Jerusalimom i postavlja jedno retoričko pitanje: šta to ima zajedničko Jerusalim sa Atinom? Odbacujući Atinu , njegov rigorizam ga je doveo do toga da da je odbacio kompletnu helensku kulturu, misao, poeziju, i to će ga doveti do toga da je u tim prvim godinama III vijeka pristupio jednoj sekti koja se zove Montenistička hrišćanska sekta, koju je osnovao izvesni Montan u Maloj Aziji. Pripadnici te sekte su čak pokušali da u jednom maloazijskom selu Pepuzi, naprave repliku tog nebeskog grada. Pokušali su da ga materijalizuju , ne shvatajući suštinu jevnđeljske propovedi.
Ali ja mislim da niko tako dobro ne osjeća tu tjeskobu, to odsustvo slobode u ovozemaljskom gradu, kao što to čini pjesnik. I sasvim je svejedno da li je taj pjesnik vjerujući čovjek ili je ateist. Jedan naš savremenik, muzičar prvensveno, a po mom skromnom rasuđivanju i vrlo dobar pjesnik Nikola Vranković, u svojoj pjesmi kaže: „ Gradovi su dno slobode“. Time, kao da se nadovezuje na jednog njemačkog mislioca Osvalda Špenglera, koji će u smiraj Prvog svetskog rata, 1918. godine, objaviti knjigu „Propast zapada“. U toj knjizi, on prilično dobro anticipira naše vrijeme i predviđa nastanak tih velikih gradova megalopolisa, u kojima će ljudi iz malih sredina biti prinuđeni da dođu i ostanu, zbog svoje egzistencije. Ali sama ta činjenica da je čovjek prinuđen da nešto radi, govori o tome da u tim megalopolisima, u tim postmodernim Vavilonima, nema slobode tj. da je ona fiktivna, svedena na njen najniži stupanj, a to je sloboda izbora. A i to je fiktivno i jedno veliko pitanje. Takođe imamo i jednog našeg velikog pjesnika Vaska Popu koji u svojoj pjesmi Odlazak kaže: „Nisam više tu. S mesta se nisam pomerio ali tu više nisam“. Dakle, pjesnik je prisutan u ovozemaljskom gradu, tu egzistira, ali u svom unutarnjem biću on gradi jedan poseban svijet i uspijeva da na taj način makar privremeno prevaziđe taj postmoderni Vavilon. Dakle, dok stvara, dok piše poeziju, u tim momentima, on na taj način projavljuje svoju pobunu protiv anti – grada. Još jedan australijski muzičar Nik Kejv u jenom svom eseju „Tajni život ljubavne pjesme“, kaže da je stvaralaštvo ono što nas čini sličnim Bogu. U momentu kada čovjek stvara tu se projavljuje taj obraz Božji u čovjeku o kojem se govori u Starozavetnoj knjizi postanja. Tako i naša Radmila Knežević, kroz svoje stvaralaštvo, se buni protiv ovozemaljskog grada i teži ka tom nebeskom gradu i to se baš vidi u ovoj zbirci poezije koja se zove Tvoja ruka, u kojoj dominiraju duhovne teme, duhovne pjesme. Tu imamo prelepu pjesmu „Ti“, pa „Nismo te dostojni“ koje su praktično molitveni razgovori Radmilini sa Gospodom koje je ona pretočila u stihove. Pa onda imamo pjesme upućene svetima: svetoj Nedelji, svetoj Petki, Svetom Vasiliju Ostroškom Čudotvorcu, pa onda pjesme posvećene manasirima; Praskvica, Gradište… Takođe u ovoj zbirci poezije konstantovana je i ta činjenica da nam u svakom vremenu Bog daje neke velikane duha i neke ljude kroz koje nam on projavljuje svoje prisustvo, kao što kažu sveti oci :“Pokaži mi čovjeka da bih vjerovao u Boga“. Tako su u naše vrijeme su to bili Patrijarh Pavle, mitropolit Amfilohije, i njima Radmila posvjećuje pjesmu. Ali čak i u onim pjesmama koje na prvi pogled nemaju tu duhovnu formu ipak se projavljuje duhovna nit. Recimo pjesma „Misao koja trči“- „Trči misao/hramljem ja za njom/između nas se spustila reč/ da nas veže u mir…“ E sad, Jovanovo jevanđelje počinje riječima „ U početku beše logos“. Kako prevesti termin Logos ako ga uopšte treba prevesti. Recimo Kirilo i Metodije su to preveli kao „slovo“, episkop budimski Danilo Krstić , je to preveo kao „smisao“, a Vuk Stfanović Karadžić ga prevodi „ u početku beše riječ“. I baš je „riječ“ nekako najbliža tom pojmu ako već moramo da je prevedemo. Upravo taj Božanski Logos je onaj koji nas veže u mir. Takođe u već pomenutoj pjesmi „Moj Milutine“ imamo: „Kakvo je vreme, takvi su jezici/ sve je namušto, moj Milutine.“ Dakle, živimo u jednom vremenu u kojem dominiraju ti nemušti jezici koji se trude da onemoguće da božanska jevanđeljska riječ dopre d ljudi. A tu možemo da napravimo paralelu sa Starim zavjetom i sa onom čuvenom pometnjom jezika u Vavilonu. Bog je kaznio ljude zbog gradnje Vavilona tako što je izvršio pometnju jezika i ljudi su prestali da se među sobom razumiju. Tako i u ovo postmodernom Vavilonu imamo te nemušte jezike.
Svaki pjesnik ima neku svoju posebnost, svaki pravi pjesnik ima neku svoju orignalnost. Tako i kod Radmile je to prisutno između ostalog i u ovome; dakle, pored ta dva pomenuta grada ovozemaljskaog antigrada i nebeskog Jerusalima, Radmila u svojoj misli i u svojoj poeziji uvodi i treći grad a taj treći grad ima ulogu nekog zlatnog mosta na prelazu između ta dva grada, a to je veličanstveni carski Prizren. Prizren je carski zbog toga što upućuje na cartvo nebesko. On ikonizuje carstvo nebesko. On projavljuje prisustvo tog nebeskog grada. Svaki čovjek ima pravo da neke stvari drugačije doživi. Tako i Prizren u Radmilinoj misli, u admilinoj poeziji ne motra biti onakvim kakvim ga mi doživljavamo. Ja sam prve godine nakon martovskog pogroma bio sa sveštenstvom u Prizren, prošetao Prizrenom i sjećam se pogleda i pogleda tih ljudi koji tamo žive, i njihove reakcije, tako da ja nisam doživeo Prizren na isti način kako ga radmila prdstavlja i doživljava u svojoj poeziji. Ali to je normalno. Imate onaj Kurosavin film Rašomon, gdje četvorica svjedoka potpuno različito predstavljaju jedan te isti događaj. Niko od njih nije slagao nego prosto ljudi drugačije neke stvari doživljavaju. Imamo to i u Jevanđeljima. Četvorica jevanđelista neke događaje iz Hristovog života drugačije predstavljaju jer su ih drugačije doživjeli. Bitna je ta suština jevanđeljske poruke bogonadahnuta Duhom Svetim. A kako će to oni koji su napisali doživjeti i zapisati, to može da spada i u ono „suviše ljudsko“ o kojem govori Fridrih Niče. I na kraju, u narednim decenijama će se sigurno mnogo šta u Radmilinom stvaralaštvu, Radmilinoj poeziji, u pogledu na svijet promeniti, ali će ta potreba da se prevaziđe ovozemaljski grad i da se teži ka tom nebeskom gradu, nebeskom Jerusalimu, ostati, a garant za to je upravo onaj treći grad, taj carski, veličanstveni Prizren. Hvala vam na pažnji.
Budva, 18.jun 2022. godine
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)
