Pomen Cetinjski manastir

Pomen Mitropolitu Amfilohiju u Cetinjskom manastiru

Mitropolitu crnogorsko-primorskom g. Amfilohiju, koji je jutros usnuo u Gospodu, služen je pomen u Cetinjskom manastiru, pošto su njegovi zemni ostaci ispraćeni u molitvenoj tišini mnogobrojnog broja osoblja Kliničko-bolničkog centra gdje se Visokopreosvećeni nalazio na liječenju od 6. oktobra.

Pomen je služio Episkop budimljansko-nikšićki g. Joanikije sa sveštenstvom i sveštenomonaštvom, koji je pred odrom svog duhovnog oca kazao da će buduće vrijeme i vjekovi pokazati Mitropolita Amfilohija u onoj mjeri i u onoj ljepoti i veličini kakav on zapravo jeste.

“Braćo i sestre,

Evo, sabrao nas je danas naš Visokopreosvećeni Arhiepiskop i Mitropolit cetinjski blaženopočivši Amfilohije oko svoga odra. Došao je na praznik Svetoga Petra Cetinjskoga ovdje u svoju obitelj, u svoj Cetinjski manastir da se još jednom pokloni Svetom Petru Cetnjskom, a možemo reći i da mu se pridruži.

Znamo u dobroj mjeri njegov životni put, ali veliki Božiji ljudi, kao što je Mitropolit Amfilohije, takvi su da ga savremenici ne mogu vidjeti u onoj mjeri i u onoj ljepoti i veličini kakav on zapravo jeste, nego će to pokazati buduće vrijeme i vijekovi. Onaj ko se cijeloga svoga života vezivao za Hrista i za Njegovo Nebesko carstvo blagodaću Božijom i ustrojstvom višnjim, on napreduje i u ovom svijetu iz sile u silu, a i poslije svoga odlaska iz ovog svijeta i odlazeći ne napušta ovaj svijet nego je prisutan u njemu kroz Hrista Gospoda. A naš Mitropolit, naš duhovni otac, cijeloga svoga života išao je za Hristom i na kraju se sa svim svojim dobrim djelima, jednom riječju sa svojim monumentalnim djelom crkvenog djelatnika, uspeo sa Hristom na Golgotu. I pobolovao od virusa neko vrijeme pa je i taj virus pobijedio i od njega se oslobodio. A govorio je stalno da treba da se borimo i protiv ovog virusa koji sada hara zdravlje ljudi, ali još više da se borimo protiv virusa mržnje, zlopamćenja, nesloge, svađa, prepirki i ostale zlobe, zavisti i svake nečistote, i demonske i ljudske. On je i jedan drugi virus pobijedio i svojom smrću, svojom blaženom mirnom končinom, pričestivši se Svetim tajnama, on se konačno sjedinio sa Hristom i zapečatio svoju pobjedu i svoje vojevanje sa zlom u kojem je ovjenčan vijencem neprolazne Božije slave.

Ostavio nam je svojim odlaskom veliku prazninu i veliki bol, ali i veliki blagoslov i postavio nam svima visoku mjeru i svoj primjer da idemo za njime jer nam je on svojim hodom uzivišenim, kroz cio svoj život za Hristom proputio taj put i sve nas naučio kako treba da živimo. Rekosmo, veliki je ovo gubitak, ali smo uvjereni da će njegova pravednička smrt, upokojenje i sjedinjenje sa Hristom sjediniti oko njegovoga odra koji je slika groba Hristovoga i sve nas, da će nas sabrati, da će nas izmiriti kao što je Sveti Petar Cetinjski ostavio zavještanje da makar za godinu dana poslije njegovoga upokojenja prestanu sve svađe i sve omraze i da zavlada mir Crnom Gorom, tako je isto zaveštanje našeg Mitropolita mirotvorca, novog mirotvorca cetinjskog koji se uoči Svetoga Luke i Svetoga Petra i Petra Drugog Lovćenskog Tajnovitca prisajedinio apostolima i svetim cetinjskim mitropolitima. Vidite li čuda Božijega i znamenja? On se upokoji uoči praznika Svetoga Petra i dva dana uoči upokojenja Lovćenskog Tajnovitca pa sada u tri dana zaredom imako trojicu Svetih jeraraha u ime Svete Trojice, koji su proslavili Svetu Trojicu i Hrista Spasitelja u ovom životu i nas naučili Jevanđelju Božijem. A naš Mitropolit je posebno bio veliki propovjednik Jevanđelja Hristova, veliki sveštenodjelatelj Jevanđelja Hristovoga i veliki svjedok i Hristove vjere i Hristovih djela i krsta Hristovoga časnoga i neka se svako od nas i ovdje sabranih i u cijeloj Crnoj Gori, ali i u cijelom Pravoslavlju, opomene njegovoga života i njegove pravedničke končine da bi svojoj duši ugotovio vječna Božanska blaga i spasenje gledajući u našeg Mitropolita i u ostale Božije ugodnika. A on to sigurno jeste, svi smo svjedoci toga, i zaslužio je da ga kao takvog pamtimo. A posebno što je mnogo pretrpio i jada i muke i nikad ne tražeći ništa za sebe, nego se uvijek boreći za Crkvu Božiju prohodeći svoj trnovit put i kao monah i kao sveštenik, i kao profesor a posebno kao arhijerej, trpeći mnoštvo nepravdi i iskušenja i od svojih i od tuđih, ali on je na sve izlivao svoju ljubav i za njega su svi bili svoji i bližnji i prijatelji i neprijatelji jer se uzdigao do one slave koju je Gospod Isus Hristos naznačio i pokazao da ljubimo i prijatelje i neprijatelje i da blagosiljamo i one koji nas kunu i mrze. Znate vi dobro, časni oci sveštenici, sestre monahinje, braćo i sestre, o čemu govorimo, ali sam uvjeren da će pravda ovog velikog arhijereja Hristovog zasijati kao sunce i da će svjetlost te njegove pravde kako bude prolazilo vrijeme sve više i jače sijati. I zato jeste ovo tužan dan kada smo primili vijest o njegovoj smrti, ali će se naša tuga a posebno naša molitva za našeg Mitropolita pretvarati polako u radosnu tugu, a poslije toga u slavu jer smo uvjereni da stojimo pred odrom Svetoga čovjeka koji se sjedinio sa Hristom i koji je i nas priveo Hristu i koji će nas i ubuduće privoditi i sjedinjavati.
Njemu neka je vječni pokoj njegove duše i Carstvo nebesko i sjedinjenje sa svima svetima, a vama, draga braćo i sestre, svima koji ljubite svoju Crkvu i njene svete služitelje da da Bog i snage i utjehe i svakoga dobra, posebno u ovim danima teških iskušenja da se mi saberemo oko našeg Mitropolita i da ga dostojanstveno kako carski valja i trebuje, kako on to, nesumnjivo, zaslužuje ispratimo u slozi i u bratskoj ljubavi.”