Praznik Svetih carskih mučenika Romanovih, toržestveno je proslavljen u manastiru Dajbabe.
Svetom Liturgijom, koja je služena kod spomen obilježja carskim mučenicima Romanovim, načalstvovao je protojerej Igor Balaban, uz sasluženje: protojereja Željka Ćalić i Mirčete Šljivančanina, jeromonaha Nikona (Kokotovića), igumana manastira Donji Brčeli, jereja Blaža Petrovića i Dejana Tomovića i jerođakona Anastasija iz manastira Zagrađe (Eparhija budimljansko-nikšićka), te učešće vjernog naroda.
Sabranima na prazničnom bogosluženju besjedom se obratio protojerej Igor Balaban.
” ’Svaki koji vas ubije misliće da Bogu službu čini, da Bogu službu prinosi’, veli Gospod svojim učenicima. ’Takvo vrijeme dolazi da će vas progoniti i misliće kad vas ubijaju da Bogu službu čine’. To je sudba svakoga hrišćanina, a osobito onih koji su se udostojili mučeničkih vijenaca. Takve divne hrišćane upravo danas proslavljamo – cara Nikolaja, caricu Aleksandru, princeze Tatjanu, Mariju, Anastasiju, Olgu i carevića Alekseja, koji su svi u jednu krv ubijeni, u ime onih koji su zbilja mislili da bogu lažnome, bogu svoje ideologije, službu čine”, besjedio je otac Igor.
On je skrenuo pažnju na to da se na mjestu stradanja carske porodice Romanov, u kući inženjera Ipatijeva u Jekaterinburgu, koje je tada sravnjeno sa zemljom, sada nalazi Hram na Krovi.
”U Hramu na krvi mučeničkoj sada se služi pravome Bogu. Služi se onome Bogu kome je služio i car Nikolaj II i njegova porodica, ne služi se više lažnim bogovima u čije ime je izvršeno njihovo ubistvo. Ti lažni bogovi su prošli, ljudi koji su se klanjali tim bogovima su prestali njima da se klanjaju, jedan dobar dio njih je to zamijenio sa nekakvim drugim bogovima ovoga svijeta, lažnim bogovima, a bilo je, Bogu hvala, i onih koji su se kajali posle te ideologije pa su se kajali i za takav strašan zločin kao što je ovaj – ubistvo nevinih ljudi.”
Pojašnjavajući logiku hrišćanskog života kroz tumačenje Gospodnjih riječi ”imaćete nevolje u ovom svijetu, jer svijet u zlu leži” a sa druge strane ”jaram je moj blag i breme je moje lako”, on je rekao da Gospod ne obećava lak život onima koji ga slijede, ali da često ono što mi ljudskim očima vidimo kao nevolju i patnju, Gospod uredi da bude dobro i korisno za nas.
”Mučenici Romanovi su lično mnogo postradali, ali s druge strane Gospod je dao da se sada proslavljaju s kraja na kraj Vaseljene. Ko bi rekao? Oni koji su njih ubili, sada se o njima govori kao ubicama i zlotvorima, a oni koji su bili žrtve, u koje je tada upirao prstom svako ko je htio i svako ko je mogao, a svako je mogao da pljune na njihov spomen, e sada te žrtve se proslavljaju skraja na kraj Vaseljene, pa i u svojoj domovini su dobili veliki udio časti i poštovanja. Sve se okrene, nama se čini da je sve za vazda, ono kako se mi zateknemo u svijetu, da će to vazda tako biti. Neće, kao što vidite, okrenu se stvari. Tako i Bog okreće na dobro sve, pa i tu nesreću je okrenuo da bude na blagoslov svima nama”, rekao je otac Igor.
On je naglasio da je Crkva Hristova živjela i prije cara Konstantina i da živi i živjeće i poslije cara Nikolaja II Romanova i poslije svih tih velikih ljudi koje proslavljamo kao svete, proslavljajući preko njih samoga Gospoda ”koji njih čini svetima i blagoslovenima i koji može svakoga od nas da načini svetima i blagoslovenima, ako mi to hoćemo”.
”Ne traži se od nas da dajemo glavu kao Nikolaj i njegova supruga i djeca. Od nas se traži samo da idemo za Gospodom i da se ne predajemo duhu ovoga svijeta. Da se ne predajemo svakoj modi ovoga svijeta koja se zapati u neko vrijeme, nego da idemo putem Hristovim. A put Hristov je put mučenički. Bilo da daješ krv i glavu svoju, bilo da se odrekneš nečega u svome životu, uvijek je to put mučenički”, zaključio je otac Igor Balaban i poželio da svi ostanemo na tragu mučeničkom, na kojem je, kako je kazao bio i Sveti Simeon Dajbabski u svome monaškom životu, kako bi nas Hristos u poslednji dan kada dođe prepoznao kao svoje vjerne sinove i kćeri i naselio nas u carstvo Svoje.
Na kraju Svete službe Božije osveštani su slavski prinosi i prelomljen je slavski kolač, a potom je slavsko sabranje nastavljeno za trpezom ljubavi koju je pripremila domaćica slave, sestra Marija Ćeranić sa porodicom.
Ljepoti prazničnog sabranja doprinjeli su pojanjem za slavskom trpezom i članovi muzičke porodice profesora Vasilija Vasiljeva, te narodni guslar Željko Vukčević.
O. B.
Foto: MM Nikšić
