Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko – primorski g. Joanikije služio je danas, na praznik Svetog Simeona Mirotočivog Svetu arhijerejsku liturgiju u Manastiru Studenica.
U svojoj besjedi Mitropolit Joanikije osvrnuo se na zasluge Svetog Simeona Mirotočivog kao vladara Stefana Nemanje istakavši da su rijetke ličnosti u ljudskoj istoriji koji su projavili toliko darova – prije svega da je sabrao svoj rod, objedinio ga, objedinio srpske zemlje i oslobodio svoj narod od vazalnog položaja prema velikoj Vizantiji, radi svoga roda trpio i poniženja da bi se orodio sa Vizantijom ženidbom svoga sina Stefana Prvovjenčanog, te je tako došlo do mira.
„Tako smo dobili slobodu i počeli se uspinjati do najvećeg dostojanstva, jer je srpski narod odmah poslije Svetoga Simeona dobio i kraljevinu i samostalnu arhiepiskopiju – samostalnu Srpsku pravoslavnu crkvu i bio priznat i uvažen ne samo među ostalim pravoslavnim narodima nego i među svim kulturnim i prosvijećenim narodima tadašnje Evrope. Nije to bilo lako. Nikome ranije to nije uspjelo, iako su mnogi činili da objedine srpske zemlje. Njegov prethodnik iz Zetske dinastije od koje po svoj prilici potiče i Sveti Simeon Mirotočivi – makar tako piše u njegovom žitiju da mu je Zeta stara djedovina, pa je Bodin objedinio Rašku i Zetu i Bosnu, ali na veoma kratko. Država Bodinova nije imala snage da opstane, a ono što je objedinio Sveti Stefan Nemanja opstalo je“ besjedio je Mitropoli Joanikije.
Njegovo visokopreosveštenstvo naveo je da je mnogo veća zasluga Svetog Simeona Mirotočivog to što je duhovno utemeljio državu i bio prvi veliki ktitor među srpskim vladarima praveći monumentalne zadužbine kao što su: Đurđevi stupovi, Crkva Svete Bogorodice kod Bijelog Polja i mnoge druge, kao i najljepšu među njima Manastir Studenicu.
„Pošto se zamonašio otišao je za svojim sinom Svetim Savom na Svetu Goru, blagoslovio svoje sinove da podignu Manastir Hilandar i učestvovao u njegovoj izgradnji. Dakle, veliki ktitor. Ali me samo ktitor, nego što je najvažnije, čovjek velike vjere. Kada se, makar ovlaš, udubimo u tajnu njegove ličnosti vidimo da je on bio čovjek duboke vjere, bogočežnjiv od svoje mladosti tražeći Boga kao što jelen traži izvore voda. Tako je on tražio milosti Božije i istine i gledao na svaki način da ugodi Bogu živome i istinitome, a prije svega kroz vjeru, molivu, izgradnju svetih crkava i manastira, ali i kroz žrtvovanje za svoj rod. Tako je ispunio dvije najveće zapovijesti: „Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom i svom snagom svojom i bližnjega svoga kao sebe samoga“,- rekao je Visokopreosvećeni vladika.
„A, evo kakva je njegova vjera bila. Pošto je prvo primio latinsko krštenje, poslije rođenja u Podgorici, u Ribnici, kada je vidio nedostatke te vjere, opredijelio se za pravoslavlje. Do tada, srpski narod malo desno, malo lijevo. Nekoliko koraka naprijed, nekoliko nazad, a od Svetoga Simeona, sljedujući njegovom opredjeljenju, makar za 250 godina poslije njega duhovno ide naprijed stalno. Nadam se da možemo reći da ide naprijed i do dana današnjega. Tako će biti i u budućnosti, ako budemo sljedovali svetome putu Svetoga Simeona Mirotočivog. Njegovo opredjeljenje opredijeli cio srpski narod za pravoslavlje. Dok je on bio na čelu države i svoje porodice ovdje na zemlji nije bilo nikakvoga razdora, a ono što nije valjalo, on je to istrebljivao, pa je vodio i veliku borbu sa jereticima. Na njega svi u srpskom rodu treba da se ugledamo kao na pobožnog roditelja od velikog autoriteta. Kada su njegovi sinovi, poslije njegove blažene končine i proslavljenja borili se oko vlasti i zavadili se ljuto, do krvi, on ih je izmirio, ali sa neba. Dejstvovao je sa nebeskih visina i ulio mir u srca njihova, blagodareći i Svetome Savi, ali su se nad moštima Svetog Simeona izmirili Stefan Prvovjenčani i Vukan – dva rođena brata“ – istakao je Vladika Joanikije.
Njegovo visokopreosveštenstvo naglasio je da molitvenost, post, milostinju i dobrotu Svetog Simeona Mirotočivog i njegovu vjeru možemo najbolje vidjeti po njegovoj končini, jer je „pred kraj svoga života, ispunivši sve što je mogao da učini za svoje otačastvo, ostavio sve zemaljsko, ostavio vlast, predao sve počasti svome sinu nasljedniku i odrekao se ovoga svijeta, da bi duši svojoj na Svetoj Gori atonskoj blagodati Božije prisvojio. Smirio se dotle da je bio poslušan svome najmlađem sinu, kao što duhovno čedo sluša svoga duhovnoga oca. Veliki moćni Stefan Nemanja se skrušio i smirio i u velikom pokajanju završio svoj ovozemaljski život, ali je nastavio nebeski. Njegova biografija se nastavila pisati poslije njegovoga ovozemaljskoga žitija, a naročito od momenta kada je poteklo sveto miro iz njegovih svetih moštiju. To je znak ditrektnog, neposrednog prisustva Duha Svetoga kroz njegove svete mošti kada ističe sveto miro. To su veliki blagoslovi bili i za naše pretke i za ovu svetu obitelj, za Manastir Hilandar i za cio naš narod i do dana današnjega.“
Vladika Joanikije poučio nas je da je imati Svetog Simeona i Svetog Savu velika povlastica, ali i velika obaveza, jer pričati o njima i hvaliti ih, a ne ići njihovim putem nije i ne može biti dobro, te da nas Sveti Simeon sa neba priziva da se držimo Svetog Jevanđelja Božijega.
Mitropolit Joanikije na kraju je poželio da nas Gospod molitvama Svetog Simeona Mirotočivog, Svetoga Save i Svete Anastasije (majke Svetog Save koju takođe treba da pominjemo, jer je bila prava supruga i majka i jer ju je Gospod kroz njenu tihost uveličao i proslavio) uputi da čuvamo vjeru kako su nas oni i poučili da bi i sve teškoće lako prevazilazili.
Zahvalio se Mitropolitu žičkom na ljubavi i gostoprimstvu, poželio svima srećan praznik i da na mnoga i blaga ljeta u miru, radosti i bratskoj ljubavi proslavljamo ime Božije i Božije ugodnike.
Lana Ostojić
