Povodom 170 godina od upokojenja Petra II Petrovića Njegoša, JU Muzeji i galerije Nikšić organizuje u Gradskoj kući serijal predavanja na temu „Veliko i slavno ime Njegoš“
U petak, 12. novembra 2021. predavanje na temu – Njegoševo pjesničko djelo ili „Iskra besmrtnoga ognja” održao je Radoje Femić. Medijator večeri bila je Marina Korać, koja je navela sadržaj četvorodnevnog programa, kojim JU Muzeji i galerije obilježava 170 godina od upokojenja crnogorskog vladara i Vladike, velikog pjesnika Petra II Petrovića Njegoša.
Program podrazumijeva predavanja o Njegoševoj poeziji, njegovom filozofsko-etičkom stavu i kulturno-istorijskom značaju za naš narod i njegovo mjesto u evropskoj porodici naroda. Obilježavanje jubileja završiće se u ponedjeljak 15. novembra izložbom likovnih radova učenika Gimnazije „Stojan Cerović“ iz Nikšića pod nazivom „Gorski vijenac – moj umjetnički doživljaj“.
„Zbog čega je Njegoš pisao, mogli bismo postaviti pitanje. S jedne strane pisao je iz te potrebe da, kako primjećuje Isidora Sekulić, bježi sa zemlje, da bi se bunio protiv nepravde, da bi mogao, na neki način, da pomiri potrebu koju je imao za spokojnim životom sa jedne strane i neophodnosti trpelja, žrtvovanja, podnošenja s druge strane. Zato je misao bila zgodno pribježište u koju je on mogao da se ostvari u potpunosti i da kroz pjesničko razmišljanje o tome šta čovjeku daje najvišu vrijednost i šta ga, opet, najviše muči, da odgovore ili makar nagovijesti odgovore na elementarne tajne bića, ne samo vlastitog, nego i univerzalnog bića, svebića i, naravno, da da nagovještaj odgovora na tajnu svijeta, koja zaokuplja svakog duhovno nadahnutog čovjeka“, kazao je Radoje Femić.
Što se tiče njegovog religioznog stava, o čemu je dosta pisano, treba, po riječima Femića, reći da je taj motiv, gotovo lutajuće internacionalne prirode i srodnosti sa Bogom, ovdje pokazan kao jedna plodotvorna teza, a ne kao „skrušena potčinjenost“, kako primjećuje Isidora Sekulić, budući da Vladiku Rada, pojasnio je on, nije zanimao psihološki sastav čovjeka, već duhovna kategorija čovjeka na zemlji i u kosmosu.
„I kad se ogledao u tekstovima religijske provinijencije, i u onima koji imaju narodnosni karakter i konkretniju fizionomiju i poetsku arhitektoniku, Njegoš je, u svakom smislu, težio upravo tome da odgovori na to šta je zadatak čovjeka na zemlji i u kosmosu. Zato njegova poezija nikada nije tematski limitirana samo na onaj jedan fabulativni rukavac koji izdvajamo povodom njegovih spjevova, niti je, pak, riječ o jednom tematsko-motivskom spektru ili usmjerenosti njegove lirike“, smatra Femić, osvrćući se na još jedno, „gotovo držno mjesto Njegoševe poetike“ a to je kosovska ideja, koja istovremeno nadahnjuje za žrtvovanje i stradanje, ali i za življenje, koje je konotirano novozavjetnom simbolikom.
„Vaskrsenja ne biva bez smrti, pa, dakle, ne biva ni konačnog spasenja prije žrtvovanja. Ima li dostojanstvenijeg načina da se ovdašnji čovjek žrtvuje nego da sebe priloži ili da sebe integriše u zavjetnu kosovsku misao i kosovsku ideju? Evo elemenata koji svjedoče o simbolizaciji Kosova u njegovom stvaralaštvu: Kosovo je grob, grob u koji je sve zakopano, a Vaskrs ide opet preko groba. To je misao kojom Isidora Sekulić sintetizuje njegovo stvaralaštvo i njegovu ideju koja je transponovana u Gorskom vijencu i opredmećena kroz lik Miloša Obilića koji je, na izvjestan način građen kao nosilac ideje. Bez obzira na to koliko je funkcionalizovano, odnosno koliko je reljefno građen, on je, ipak, prije svega, nosilac te zavjetne ideje i zavjetne misli“, ocijenio je Femić.
Zaključio je da je domen razumijevanja Njegoša vrlo složen postupak budući da podrazumijeva integralni pogled na sve karakteristike njegovog književnog djela i uvjerenja, te da se, ukazao je Femić, jedino na taj način može čuvati današnji čitalac zloupotreba koje, nesumnjivo, prate Njegoša, a kojima svjedočimo u naše vrijeme.
„Njegošu se neprestano sudi, on je neprestano pod nekom sumnjom, računa se da, bez obzira na to što je bio genijalan u svakom smislu, još uvijek ima polja koja nije dovoljno poznavao, pa će neki naši savremenici da dopune te praznine. Ta vrsta desakralizacije Njegoša ne pripada onom kreativnom dijelu reinterpretacije književnog djela, već označava put ka banalizaciji književnog teksta što je najnepoželjniji vid umjetničke recepcije.
Nadam se da smo mi ovom večeranjom sesijom učinili nešto suprotno, pozivajući se na tu najvišu zenitnu kotu naše književnosti, kulture i duhovnosti, na neki ostali privrženi onom, kako je prof. Ivan Negrišorac imenuje, njegoševskom pokretu koji je, u najširem smislu, shvaćen kao pokret jedne opšte produhovljenosti koja podrazumjeva da mi usvajamo senzacije i tekovine savremene epohe, ali da, ipak, znamo šta predstavlja ideal ne samo klasičnog pjevanja, nego i klasičnog mišljenja“, poručio je Radoje Femić.
Senka Čolović Šumić
