Slavni događaj koji se prije više od 2000 godina zbio na gori Tavor, obeležen je praznično u podgoričkom Hramu Svetog Đorđa pod Goricom
Svetim evharistijskim sabranjem načalstvovao je protojerej-stavrofor Gojko Perović, uz sasluženje braće sveštenoslužitelja: protojereja-stavrofora Miluna Femića, protojereja-stavrofora Milete Kljajevića, protojereja-stavrofora Dragana Stanišića, protojereja Jovana Radovića i đakona Luke Pavićevića.
Pevnicu je pratio mešoviti hor Crkve Sv. Đorđa, kojim je upravljao prota Jovan Radović.
Tumačeći današnje jevanđelsko začalo, načalstvujući sveštenoslužitelj prota Gojko Perović je kazao da se Preobraženje Gospodnje na gori Tavor, pred tri učenika koje je Gospod poveo sa sobom: Petrom, Jakovom i Jovanom, desilo se da bi se apostoli ukrijepili pred događaje koji će da uslijediti.
“Od jednoga čovjeka od krvi i mesa, od njihovoga Učitelja, Mesije, koga su doživljavali kao sina stolara Josifa… odjednom je zasijala takva svjetlost koja se nije očima mogla gledati. Toliko je bila velika i snažna da apostoli nisu mogli ni gledati u to čudo, već su prosto popadali”, besjedio je o. Gojko.
Podsjetio je da su se pored toga čuda – Gospoda koji sija, neviđenom svjetlošću – pojavila dvojica ljudi, predaka jevrejskih, proroka iz Staroga zavjeta: Mojsije i Ilija.
“A Sveto pismo nas izviještava i za jednoga i za drugoga svetoga čovjeka – za Mojsija da mu se ne zna grob, a za Iliju se tačno kaže, da nije ni umro, već su ga kola vatrena ponijela na nebesa. Dakle ta dvojica su svjedoci. Pitanje je da li uopšte smrti ima pred Bogom i pred Božijim ljudima? Mi danas koji praznujemo i Sv. Iliju i Sv. Vasilija Ostroškog, slava mu i milost, i Sv. Petra Cetinjskog dobro znamo i vidimo to čudo; da i oni ljudi kojih se smrt zvanično dotakla, po tim nekim medicinskim kriterijumima, da su življi nego mi, koji na dvije noge idemo ovom zemljom.”
Preobraženje Gospodnje se desilo nekoliko dana prije nego što će uslijediti Hristov odlazak u Jerusalim i Njegovo stradanje, upravo, ponovio je prota Gojko, radi ukrijepljenja apostola. Naime, kako je poučio sabrane, Gospod je znao da će doći uskoro vrijeme da njihovoga Učitelja, (koji čini čuda, drži propovijedi, druge ljude vaskrsava iz mrtvih, liječi od neizliječivih bolesti …) vezuju, šamaraju, ponižavaju, ogovaraju, lažu za Njega… I na kraju će Ga razapeti na Krst i biće mrtav.
“E to sve treba istrpijeti. A znamo kako su se apostoli ponijeli u tome momentu – da su se kao ljudi razbiježali na sve strane i da je trebalo dugo vrijemena, da se Gospod javi, ne jednom nego dva puta, pa i pred njima se javio i pred onima što idoše u Emaus, i Toma nije vjerovao… Dakle nije bilo lako povjerovati u to čudo – da je čovjek ostao živ i nakon smrti. Gospod tako i sa nama čini. Daje nam na kašičicu, po neko zrno čuda u ovome životu. I svi znamo, da od majčinoga mlijeka, preko Sunca koje nas je obasjalo kad smo se rodili, preko ovoga Svetoga pričešća za koga se pripremamo kad dolazimo u crkvu, svi mi dobivamo po neku kap Božijega čuda, i bivamo svjedoci čuda”, naglasio je prota Gojko.
“Čuli ste Apostol gdje kaže Petar ništa vam ne propovijedamo što nijesmo očima svojim viđeli i što nijesmo rukama opipali. Ne pričamo nekakve bajke. Upravo tim riječima kaže Petar, ne pričamo vam bajke ni pričine priče – nego ono čega smo svjedoci. I mi dotičući se čuda i pričešćujući se čudom, Gospod nas pušta da živimo ovaj život. Pa da ne zaboravimo čudo koje smo viđeli – od majčinog zagrljaja do Svetog pričešća. Bog nas je darovao čudom, da ga ne zaboravljamo i da se pripremamo za pravo čudo koje nas čeka, a to je, ako Bog da, vječni život i neprestana zajednica sa Gospodom Bogom u vjekove vijekova“, zaključio je na kraju svog pastirskog slova protojerej-stavrofor Gojko Perović.
Nakon primanja Svetih Hristovih darova, sveštenici su pristupili blagosiljanju prinosa, koje nam je Gospod Bog darovao (grožđa, bresaka, smokava…).
Potom je zajedničarenje sveštenoslužitelja i naroda Božijeg, nastavljeno u Svetogeorgijevskom domu pod Goricom.
Elza Bibić
