„O Svevišnji, Tvorče nepostižni!
Dan ti svjetlost krune pokazuje,
noć – porfire tvoje taistvene,
neponjatna čudestva divotah;
tvar ti slaba djela ne postiže,
samo što se tobom voshićava“
(P. P. Njegoš, „Luča mikrokozma“, st. 141-150)
Vaša Svetosti,
Visokopreosveštena i Preosveštena Gospodo Arhijereji,
Vaše Kraljevsko Visočanstvo,
Časni oci sveštenici,
Prepodobni oci sveštenomonasi i monasi,
Prepodobne sestre monahinje,
U Hristu vozljubljena braćo i sestre,
Od trenutka kada je Bog zapovijedio da budu vidjela na svodu nebeskom, da dijele dan od noći i budu znaci vremenima, Sunce sve do danas neumorno i s lakoćom dječje igre izlazi i zalazi, krunišući dane i mjesece, godine i stoljeća, ispunjujući pritom zapovjest božansku i svojim sijanjem odsjaj slave Tvorčeve oslikavajući. Kada ono, po prirodi beslovesno i bez sposobnosti shvatanja i poimanja, tako divno proslavlja svoga Stvoritelja, tek koliko prije čovjeku, slovesnom i razumnom, stvorenom po liku i podobiju Vječnoga i Bespočetnoga, dolikuje slovo Božje ispunjavati i ime Njegovo sveto slaviti.
Stoga, bilo bi krajnje nedolično da, nakon što sam primio blagoslov na blagoslov, na prvom mjestu ne zablagodarim Bogu od koga „svaki dobri dar i svaki savršeni poklon silazi“ (Jak. 1,17). Štaviše, pokazao bih se jednako oholim, poput onog lenjivog sluge koji je primivši talant drsko vratio svome, uistinu, milostivom i štedrom Gospodaru, poistovijetivši ga sa tvrdicom i čovjekom surovim i nepravednim. Prezirući takvo bezumlje i drskost, a podstican ljubavlju i milosrđem Božjim, iskreno blagodarim Ocu i Sinu i Duhu Svetome, Bogu jednome u tri Lica javljenome, što mi je podario sve vas i sa vama izobilje u svemu. Blagodarim i na ovome danu i ukazanoj časti i dostojanstvu biti episkopom Crkve Hristove, smjerno ponavljajući riječi Sv. Jovana Bogoslova: „Onome koji nas ljubi i opra nas od grijeha naših krvlju svojom, i učini nas carstvom, sveštenicima Bogu i Ocu svojemu, Njemu slava i moć u vijekove vjekova. Amin“ (Otk. 1, 5-6).
Istovremeno blagodarim i na danima koji će tek doći i svemu onome što oni nose, jer kako naš narod pobožno kaže, da što je od Boga i od meda je slađe.
Ovim riječima blagodarnosti Bogu jedinome pridružujem iskrenu sinovsku i bratsku zahvalnost Svetom Arhijerejskom Saboru naše Crkve i Njegovoj Svetosti Patrijarhu Srpskom Porfiriju, koji su moj izbor za episkopa dioklijskog i vikara Mitropolita crnogorsko-primorskog podržali i sabornim polaganjem svojih ruku učinili episkopom i služiteljem oltara i vinograda Gospodnjeg.
Takođe, istinski sinovsku blagodarnost izražavam i Njegovom Visokopreosveštenstvu Mitropolitu crnogorsko-primorskom Gospodinu Joanikiju koji je na jednoj od životnih raskrsnica moj život usmjerio služenju Crkvi; čiji blagoslov me je pratio kud god sam išao i na čiji predlog sam, između ostalog, i izabran za vikarnog episkopa.
Slovo poštovanja i ljubavi upućujem i svojim dragim roditeljima Milunu i Milijani, kao i njihovim roditeljima. Svjestan njihove podnijete roditeljske žrtve za mene, mog brata Stefana i sestru Jelicu, za svog, već u Gospodu usnulog, oca Miluna molim Carstvo Nebesko i da ga Gospod nagradi za čvrstinu koju je imao u svim teškoćama pred kojim se nalazio, a za moju, ovdje prisutnu, majku Milijanu, za njene molitve Bogu, dobrotu i blagu narav, od Hrista prosim dobro zdravlje i dug život.
Konačno, riječi zahvalnosti i pažnje bih uputio i visokoprepodobnom Arhimandritu Isaiji, igumanu Manastira Bijela, u čijoj blizini sam proveo prilično vremena, osjetio radost, tišinu i ljepotu manastirske obitelji i u cjelosti zavolio monaški život.
Draga braćo Arhijereji, bogoljubivi narode, stojeći danas pred živim Bogom i vama kao ikonom Njegovom, sinovima i kćerima Njegovim, sa strahom i iz poslušnosti se prihvatam bremena povjerene mi službe. Sa strahom, zbog toga što mi na Strašnom Sudu predstoji dati odgovor ako je sa nemarom budem obavljao, kako, pored ostalog, i sami Ap. Pavle upozorava: „Temelja drugoga niko ne može postaviti osim postojećeg, koji je Isus Hristos. Ako li ko zida na ovome temelju zlato, srebro, drago kamenje, drva, sijeno, slamu, svačije će djelo izaći na vidjelo; jer će dan pokazati, jer će se ognjem otkriti, i svačije će se djelo ognjem ispitati kakvo je“ (1 Kor. 3,11-13).
Iz poslušnosti, pak, jer osjećam dug prema svojoj Crkvi i mom srpskom narodu. Čini mi se da ovaj poslednji osjećaj, koji izvire iz srca ali pritom ne protivreči ni umu, zasjenjuje taj opravdani strah i uliva novu snagu i silu. Naime, ovo, da tako nazovemo, novo služenje koje je i produžetak onog prethodnog, prihvatam sa istim nastrojenjem kao i sva pređašnja poslušanja, uključujući i ona koja sam obavljao u manastiru moga postriga, Đurđevim Stupovima, kao i sadašnja u Cetinjskom manastiru, pokraj moštiju Sv. Petra i desnice Sv. Jovana. Mnoge monaške vrline nijesam stekao, ali sam se, ipak, trudio onoliko koliko mi je Bog davao moći i umijeća ne bih li ispunio riječi slavnog Apostola koji kaže: „I sve što god činite, od srca činite, kao Gospodu, a ne kao ljudima… jer Gospodu Hristu služite“ (Kol. 3,23-24), i još, kako između ostalog kaže Sv. Jovan Zlatoust: „Videći ispred sebe nagradu, ne zaboravljaj trud. Gdje ima podviga, tamo je i nagrada, gdje su ratovi, tamo su i počesti, gdje je borba tamo je i vijenac“.
Pored svega ostalog, prethodno rečenog u Ispovijedanju vjere, služba koje se danas svjesno prihvatam podrazumijeva i dijeliti sudbinu svoga naroda, ma kakva ona bila. Međutim, moj narod nije samo srpski, ovaj u kojem sam rođen i odrastao, već mom narodu pripada svaka duša pravoslavna. Savremeno društvo u cjelini se, svakako, suočava sa mnogim nedaćama. Na jednom kraju svijeta ljudi stradaju u ratovima osjećajući njihovu težinu kao i lukavstvo onih koji ih prouzrokuju; na drugom, opet, glad i bolesti ostavljaju djecu bez roditelja i roditelje bez djece; braću i sestre – jedne bez drugih. Ovog opšteg stradanja nije pošteđena ni priroda ni životinje. Sva tvar sastradava onome koji je određen da bude kruna svega stvorenog, tj. čovjeku. Pritom, savremenom čovjeku se čini kao da toga nikad ranije nije bilo i da je bol tog stradanja samo njemu poznat a ne kao da su ga na svojim plećima nosila pokoljenja hrabrih ljudi prije nas, a oni slabi pod njim očajavali i padali. Vaistinu, to stradanje postoji od kada je čovjek naselio ovu zemlju i samo su nemudri maštali o blagostanju na zemlji koje im se u očima činilo tako blizu, a iz ruku im je jednako izmicalo. U pomračenju svoga uma stvarali su sisteme i osmišljavali zakone ali im je spokojstvo bilo uvijek podjednako daleko, bar za onoliko koliko je Nebo udaljeno od zemlje, samo zbog toga što je spokoj karakteristika budućeg života, a ovoga – samo njegov blagi predokušaj i, uglavnom, nemiri i nevolje, kovanje i kaljenje, i vječita borba.
Ove borbe još manje je Crkva Hristova pošteđena. Kako su govorili Duhom Svetim nadahnuti oci, ona poput broda plovi ka Carstvu Nebeskom, o nju, pak, udaraju talasi i vjetrovi je ljuljaju, ipak ona ne tone, niti joj ikad prijeti opasnost od toga samo zato jer je kormilar te lađe Bogočovjek Hristos.
Istina, najnovijim podjelama i neslaganjima nanijeta je Crkvi rana koja boli sve nas, no ona ni najmanje ne može naškoditi Crkvi kao Tijelu Hristovom već samo onima koji tu ranu zadaju i koji se nalaze van Broda Spasenja.
Dakle, u ovom svijetu za borbu treba biti spreman, jer ona neminovno predstoji, ukoliko želimo sačuvati sebe na palubi spasiteljnoj, koja jedina ostaje krjepka tvrđava i koja jedina uliva nadu i sigurnost. Čak i onda kada svoje lične snage vidimo nedovoljnim, oslonac nam je Onaj koji je rekao:”Kad otideš na vojsku na neprijatelja svojega i vidiš konje i kola i narod veći od sebe, nemoj se uplašiti od njih, jer je s tobom Gospod Bog tvoj” (5 Moj. 20,1). Potpuno je jasno da jedini naš neprijatelj jeste samo grijeh koji je i uzrok našeg stradanja i međusobnih neprijateljstava, i protiv koga nam se valja neprestano boriti, na njega ustajati i protiv njega ratovati, a želja je Božja i svih nas da se ”svi ljudi spasu i dođu u poznanje istine” (1 Tim. 2,4).
Dozvolite mi na samom kraju da najsrdačnije zablagodarim našim dragim gostima koji dolaze iz sestrinskih pomjesnih Crkava i to: Njegovom Visokopreosveštenstvu Mitropolitu Krfa, Paksa i Dijapontijskih ostrva , Gospodinu Nektariju ; Njegovom Visokopreosveštenstvu Mitropolitu tverskom i kašinskom, Gospodinu Amvrosiju; Njegovom Visokopreosveštenstvu, Mitropolitu lovčanskom, Gospodinu Gavrilu; Njegovom Preosveštenstvu Episkopu deljadrovsko-ilindenskom, Gospodinu Joakimu i Njegovom Visokopreosveštenstvu Mitropolitu tetovsko-gostivarskom, Gospodinu Josifu koji su nam svojim prisustvom učinili veliku čast i uveličali današnji praznik. Zapravo, oni i nisu naši gosti već naša najuža familija, jer od njih nemamo nikoga ni bližeg ni dražeg.
Blagodarim mojoj sabraći iz Cetinjskog manastira i Đurđevih Stupova; blagodarim svojim učiteljima, nastavnicima i profesorima; blagodarim svojim školskim drugovima XVI generacije obnovljene Cetinjske Bogoslovije, svim kumovima, prijateljima, rodbini i svima vama voljena braćo i sestre. Blagodarim i mojim Durmitorcima i Vasojevićima, i sa Cetinja staro-Crnogorcima.
Blagodarim i Svetom Nikoli, mom Krsnom imenu i Svetom Patrijarhu Pajsiju, čije ime nosim i molim im se da budem vjeran i dostojan sluga njive Gospodnje. Amin.
