Savremenom čovjeku, a pogotovo onom koji nosi titulu profesora filosofije, nije lako govoriti o filosofiji. U poslednjih par decenija filosofija postoji i u svakodnevnom govoru ovakvih ili onakvih principa po kojima neko živi pa često kažemo „on ima neku svoju folosofiju“ do onih podrugljivih, u smislu nerazgovjetnoga, besmislenoga govora ili mišljenja, i to je nešto što je našem jeziku prilično svojstveno, kad kažemo za nekoga da filosofira znači da ga ne ne razumijemo. U akademskom kontekstu, s druge strane, savremena mejnstrim filozofija daleko je od svojih antičkih izvora kako po formi tako i po predmetima interesovanja, što filozofiju često svodi na minucioznu, jasno ustrojenu analizu pitanja, koja za čovjeka, nažalost, imaju malo ili nemaju uopšte interesa. I zato je ovo dobra prilika koju treba iskoristiti za podsjećanje na one prave originalne izvore filosofije kao ljubavi prema mudrosti, što je njena etimološka i na kraju krajeva najjednostavnija definicija. Kao ljubav prema mudrosti, kao čuđenje, što Aristotel i Platon vide kao začetak filozofije i kao treperenje duha nad tajnama kosmosa, dakle filozofija nije ili nije samo rigorozno ređanje iskaza već je prije svega i nakon svega način života. Nakon predsokratovaca stupa na istorijsku scenu filosofije Sokrat koji u centar svoga interesovanja stavlja čovjeka, njegov život, odnosno dobar život, odnosno etiku. Zato Sokrata i pamtimo po maksimama kao što je na primjer “neispitan život nije vrijedan življenja” ili onoj pomalo začuđujućoj, odnosno paradoksalnoj, “znam da ništa ne znam”. Sokratov život, još više njegova smrt utrli su put razumijevanju filosofije kao načina življenja, što je koncepcija koja neće nestati sa starogrčkom filosofijom već će naći svoje mjesto u hrišćanstvu, a naročito u Vizantiji. Ono što je jedan poznati istoričar filozofije Pier Ado nazvao “duhovnim vježbama” nastaviće da živi pogotovu u monaškom pokretu kroz praktikovanje askeze i molitve, odnosno kroz jednu specifičnu, ali priličnu vjeru, u svojim korijenima, filozofiju života.

Da bi smo identifikovali konkretne filozofske ideje ili poznavanje filozofije u djelima Mitropolita Amfilohija bio bi nam, vjerovatno, potreban jedan poseban naučni skup, što ne znači da se on neće desiti. Ali ono što je sasvim sigurno jeste da za identifikovanje filosofije unaprijed rečenog u smislu, nije ni nužno detaljno analizirati njegove spise već je dovoljno sagledati njegov život i odnos prema životu. Nije li ispitivanje života i tajni kosmosa, Boga i čovjeka obilježilo životni, akademski i arhipastirski put Mitropolita Amfilohija!? Nije li život duhovnika najbolji primjer filosofskog života, odnosno cjeloživotne duhovne vježbe. Već pomenuti Pjer Ado smatra u jednom svom delu koji nosi naslov “Filozofija kao način života”, da je za razne filosofske škole u antici postojao prethodni egzistencijalni izbor. Neki kritičari su rekli da nije potrebno da taj egzistencijalni izbor prethodi odabiru filosofske škole kojom će neko pripadati već da su antički učenici filozofskih škola prosto usvajali određene skupove ideja i načina života pa i opredeljivanje na osnovu toga kojoj će školi da pripadaju. Mislim da je dobro za razmišljanje da u kontekstu filozofije kao načina života egzistencijalnog izbora pojedinca promislimo, recimo o nekom Ristu Radoviću, koji pravi izbor da studira Bogoslovski fakultet iako mu je obećana stipendija da studira bilo koji drugi, ali on pravi izbor da studira Bogoslovski fakultet. Pa razmislimo o tom izboru da se nakon fakulteta uputi na dalje studije u Bern i u Rim pa u Atini da počne svoju doktorsku tezu i da je tamo odbrani. Pa zašto baš ta doktorska teza? Zašto baš palamizam? Zašto baš Grigorije Palama? Pa zašto u toku tog svog boravka u Grčkoj odlazi na Svetu Goru? Zašto postaje monah? Zašto bira ime Amfilohije? Zašto dolazi na Cetinje, postaje mitropolit crnogorsko-primorski i na neki način zapostavlja svoju akademsku karijeru da bi razvio svoju pastirsku, graditeljsku, očinsku i na kraju đedovsku dužnost? Zapitajmo se kakva je na kraju krajeva bila ovozemaljska končina Mitropolita Amfilohija, u kakvoj situaciji i u kom kontekstu, i da li je i to bila neka vrsta egzistencijalnog izbora. Ono što je dakle suština jeste da osim te neke akademske ili pisane produkcije Mitropolita Amfilohija sasvim sigurno možemo da, u kontekstu filozofije kao načina života i filozofije kao egzistencijalnog izbora, zaključujemo da Mitropolit Amfilohije nije bio ništa više teolog nego što je bio i filozof.

Sama figura Sokrata je obilježila istoriju filozofije. I dan danas se ona izučava kao nešto što je jedno od pečata ne samo antičke filozofije nego filozofije uopšte, ne samo zato što je Sokrat osuđen na smrt i što je tu svoju osudu prihvatio ispivši otrov, već i zbog toga što je bio čovjek, odnosno filozof koji je umro u skladu sa onim kako je živio. Za ovu moju poentu smrti u skladu sa životom, palo mi je na pamet i da kažem bukvalno nekoliko riječi i o tome kako Sokrat u Fedonu govori o filozofiji. Upravo u Fedonu Sokrat kaže, on objašnjava, da je filosofija priprema za smrt, i da ovozemaljska smrt filosofima pada mnogo lakše nego drugim ljudima, zato što oni znaju da odlaze tamo gdje postoji nada da dostignu ono za čim cijelog života čeznu. Drugim riječima, smrt ovozemaljska za Sokrata je samo početak, odnosno prva tačka puta ka nebu koji je čovjekova istinska otadžbina. Dakle, to je jedna antička slika istinskog filosofa koji umire isto onako kako i živi, odnosno umire u skladu sa onim što je živio. I u tom kontekstu sam rekao da je Mitropolit Amfilohije ako ne akademski filosof, onda je bio filosof po načinu na koji je živio.

Filozofski časopis “Teorija” 1981. godine izdaje posebnih broj pod naslovom “Filozofija i teološko mišljenje” i taj je broj bio zamišljen tako da nekoliko teologa i filozofa, i pravoslavnih i rimokatoličkih, odgovore na određeni broj pitanja u vidu ankete, a Amfilohije Radović ne odgovara na anketu konkretno na postavljena pitanja već šalje jedan svoj kraći rad, koji biva objavljen u tom broju na temu “Suočavanja ljudske i Božanske egzistencije” gdje je Mitropolit zapisao: “tražiti vječnu punoću svoje ličnosti u onome što je nema samo po sebi, a to su čovjek i priroda uzeti sami za sebe, uslovljeni svojom tvarnošću i promenljivosti, znači da čovjek pristaje na konačno ništavilo sebe i svojih odnosa, to jest na smrt. Otkrivali lični odnos sa vječnim drugim kroz svoje opštenje sa njim i kroz svoj neponovljivi način postojanja u odnosu na prirodnu opštost i isto tako neponovljivu različitost drugih bića, čovjek time otkriva slovesnost odnosno Logosnost sebe i svega postojećeg”. Meni je to bila jedna vrlo bremenita ideja, odnosno rečenica u kojoj mi se nekako čini da se sublimiraju znanja istraživanja i filozofa i bogoslova, uopšte mislilaca, od antike preko srednjeg vijeka, naročito Vizantije, pa sve do 20 vijeka, i recimo egzistencijalizma i drugih misaonih tokova toga doba.

Ima jedna rečenica u njegovom doktoratu koja kaže: “nijedna druga epoha nije imala toliku žeđ za zajedništvom i za beskrajnim koliko naša epoha. Istovremeno nijedna druga epoha nije imala toliki osjećaj odsustva neraskidivog zajedništva i ontološkog ličnog beskraja kao naša”. Ovo je rečenica inače u zaključku doktorata koja govori koliko je Mitropolit Amfilohije bio svjestan svijeta. On je živio u svijetu i bio svjestan njegovog konteksta, bio je svjestan stvari i svega onoga što se dešava oko njega i mislim da je ova rečenica uzrokovana nekim posmatranjem svijeta koji je bio oko njega. A on u jednoj rečenici sve to sublimira, tako što prepoznaje želju za zajedništvom i beskrajem, dakle prepoznaje potrebu da budemo u zajednici, ali takođe da ta zajednica ne bude samo zajednica nas od krvi i mesa i zajednica ovoga svijeta, već i zajednica za beskrajem. A ta potreba čovjekova za beskrajem je nešto što nije do kraja zadovoljeno i nešto šta nam treba i dan danas, a što bi inače trebalo na neki način da usmjeravamo ka pravom zadovoljenju i ne tražeći neke supstitute za to.

(Izlaganje na “Danima Mitropolita Amfilohija”, Podgorica, 28. oktobra 2021. godine)