Otac Gojko je sinoć na kraju prve večeri posvećene teologiji mitropolita Amfilohija ljudima koji su već odlazili i ustajali rekao: „Ovo nije ništa teško, vidjećete kako će tek filosofi govoriti“, pa sam ja poslušao taj njegov pedagoški nalog, i govoriću u ovom uvodnom dijelu više u slikama, a imajući u vidu još jednu činjenicu. Mitropolit nije nikad volio da se govori o njemu u njegovom prisustvu i počeću sa jednom ličnom istorijom. Naime, 4. januara 2020. bila je četvrta podgorička litija, koju je predvodio Mitropolit Amfilohije i krenula je, kako je to uobičajno, ispred Hrama Hristvog Vaskrsenja, od donjeg platoa, a završila se kod crkve svetog Dimitrija. Mitroplit je blagoslovio da kažem i da pozdravim taj narod. Negdje na sredini moje besjede ja sam rekao: „Pozdravlja Vas ova crkva i pozdravlja najdostojnijeg među nama, svetog Amfilohija, vladiku našega. Prolomio se dug, gromoglasan, intiman i topao aplauz i kada smo završili besjedu, ja sam ga ispratio do oltara. Dok smo ulazili u oltar, on mi je šapnuo i rekao: „Lijepo si besjedio, ali nisi trebao mene da pominješ.“
Ja sam već bio uzbuđen i potrešen od te noći, od susreta sa njim, od onih silnih ljudi koji su kao svetogorsk kiparisi iznikli u perivoju dvorca Kralja Nikole, pa sam zaplakao, a on me je stisnuo na sredini podlaktice i umirio. I sada kad treba da govorim pred njim, o njemu, moje zečije srce, drhturavo treperi kao jasika na mladom djevojačkom vjetru, pa bih i sada najradije umjesto ovih riječi zaplakao i plakao sve dok on ne bi došao pa me stisnuo za ruku. Ali odrastanje je čudna i bolna priča i nema odrastanja bez razdvajanja, a to znamo svi mi hrišćani da je cio naš život zapravo to odvajanje i čekanje kada će doći naš Roditelj, Onaj Nebeski, da nas stisne za ruku i odvede kod naših najbližih. Veliki je i čudesni dar od Boga i jedina prava utjeha da konačni sud o ljudima i istorijskim zbivanjima pripada Hristu Bogu. Ovo su riječi mitropolita Amfilohija, iz jedne od njegovih četrdeset do sada objavljenih knjiga. I ne možemo da budemo više spokojniji i uvjereniji u očekivanju toga Božijega Suda ni za jednu ličnost našega doba, kao što je to slučaj sa mitropolitom Amfilohijem. I ma šta rekli i noćas i svih ovih dana i svih dana naših života o njemu, nećemo moći tom sudu ni dodati ni oduzeti ni atom ni strunu, jer će taj njegov duhovni legat pravednog Božijeg Suda obasjati i osvijetliti put po kojem mi koračamo. Govor o mitropolitu je zapravo govor i priča o nama, o našim životima i borbi da ne damo svetinje, od kojih je najomiljenija i najvoljenija ličnost tih svetinja bio upravo mitropolit Amfilohije. Večeras je ovdje riječ, kako je to i otac Gojko najavio, o onoj najstarijoj filosofskoj priči, i to u ličnosti i djelu jednog bogoslova, našeg mitropolita. A ta pitanja o filosofskim vezama hrišćana dio su one duge hermenutičke tradicije od prvih vjekova u kojoj se teološka misao procjenjivala posebno kroz njenu bliskost i srodnost sa njoj najbliskijom filosofijom. Odmah na početku da navedem jedan više nego insipirativan iskaz mitropolita, ne samo za ovaj večerašnji naš razgovor, koji je u razgovoru iz 1998. dao za „Prosvjetni rad“, pa će tamo reći, citiram:„ Sve sam zadivljeniji čudom ljudskog bića i prirode, a i ovom grdnom mješavinom u nama i oko nas. Sve manje vjerujem u Boga, a sve više znam da ga ima.“ Na samom kraju ovog razgovora, on će reći: „Bogoslovlje, književnost, umjetnost i filosofija oduvijek pa i danas bili su mi hrana i hljeb svagdašnji“. Ovaj lični iskaz, nije samo lični misaoni red mitropolita Amfilohija, niti samo katalog njegovog duhovnog senzibiliteta, već ovako iznesen čini konstituciju evolucije evropskog mišljenja. Cjelokupno polje humanitasa je ovdje izneseno i izrečeno, orjentišući time ne samo ličnu istoriju jedne ličnosti, u ovom slučaju mitropolita Amfilohija, već upućuje i na kolektivno pamćenje koje nas povezuje sa zajednicom ljudskoga znanja. Svaka od ovih duhovnih cjelina prenesena je u ove četiri večeri o ličnosti i djelu mitropolita ad litteram. Dozvolite mi da krenem jednom drugačijom narativnom strategijom, koja je žanrovski smještena u ona granična polja koja se nalaze ne samo na granici između činjenice i fikcije, između istorije i protivistorije, između filosofije i teologije, već se nalazi na granici između logosa i mitosa, a koja je od antike pa do danas pratila živote velikih ljudi, a posebno čuvenih filosofa. Riječ je o anegdoti, a pošto je riječ o asketi, anegdoti-apoftegmi. Anegdota se konvencijalno shvata da ima približno isti odnos prema biografiji kao alhemija prema hemiji i ona uključuje nešto više od neke prednaučne pripovjesti. Sama riječ na grčkom znači jednostavno „stvari koje nisu objavljene“, i oblik anegdote je neodređen. Dakle, ona označava jedno prelazno stanje prenosa i prenošenja, pa mi se čini da bi ovaj moj govor o mitropolitu Amfilohiju mogao biti priča ili slovo između anegdote-apoftegme i hagiografije. Između onoga što još nije objavljeno i što je sakriveno i čeka na svoje otkrivenje i onoga što je potvrđeno i proživljeno, pa zajedno konstituišu jednu intimizovanu teološku apokaliptiku ličnosti mitropolita Amfilohija. A taj doksografski karakter već otkriva ne samo ličnost mitropolita, već i karakter ličnosti koja nije mogla da stane u ono objavljeno, zabilježeno, zapisano, već se prelila u priču, iskustvo, ono neizrecivo, u osjećanje, u mitsku barku kojom se jedino može prenijeti na drugu obalu ono što se sklonilo i sakrilo u zbjegu života, i to filosofije života jednog istinskog mudraca čiji se život mogao smjestiti samo u onim graničnim predjelima svjetova. Sam je govorio: „Meni je uska vasiona, idem negdje dublje i dalje od vasione“ i to je prva slika koju svi nosimo o mitropolitu i koja je, ako hoćete, filosofski bremenita, a koja je sažeta u onom narodnom osjećanju, u onoj litijskoj anegdoti-apoftegmi, a koja se ovaplotila u hipokoristiku Đedo, koji je eponim mudraca. Lik mudraca u ličnosti Đeda je slika pravog i istinskog filosofa. Ta slika Đeda, ponikla na mitološkoj izviiskri, lika onog mudrog starca, pretka svih naših predaka i svjedoka svih duhovnih generacija, a ne samo jedne, a u kome se sažima kolektivno iskustvo onog vidovitog znanja jednog predstavnika onostranog na zemlji, koji razmiče granice svog i ljudskog vijeka, kidajući lance prokletoga Dukljanina, premještajući nas u područje vanvremenosti, vječnosti, besmrtnosti, i u sebi objedinjujući dvije referentne tačke, sveštenika ili duhovnika, i narodnog vođe ili vidara i ljekara, ali i istinskog, mudrog starca ili filosofa. Drugi narodi su u svojem dobu imali po sedam i više mudraca, a mi smo u ličnosti Đeda imali jednog, Epsku starinu koji je vojvoda od tristo tri ljeta, koji u svojoj ličnosti ovaploćuje i starinu Novaka, Jug- Bogdana, staroga Vujadina, ali i Svetoga Petra Cetinjskoga i Svetoga Petra Lovćenskog Tajnovidca i Jasnovidca, i one askete i podvižnike čija imena znamo, ali se njihovih lica ne sjećamo, i ujednom licu, ličnosti mitropolitovoj, lako ih prepoznamo. Ovdje je riječ o trostrukoj onomastici jedne ličnosti našeg mitropolita koja nije rijetka u legendama o velikim ljudima i istinskim mudracima. Prvo ime Risto dobio je po rođenju, Amfilohije je dobio po monaškom posvećenju, a Đedo po onom sabornom, litijskom krštenju. Ima jedan izraz koji sam našao u njegovim knjigama, kada je posjetio Radovana Bećirovića u Straševini, negdje pred kraj njegovog života, pa ga je pitao o raznim stvarima, pa mu je Radovan rekao za jednog čovjeka, koji je dostojan potomak svojih predaka: „On je stara pamet“. E ta stara pamet se u mitropolitu sva sabrala u njegovoj filosofiji života. Diodor Sicilijski, antički pisac, u svojoj istorijskoj Biblioteci, u četvrtoj knjizi, koji prvi pominje ovih sedam mudraca, će zapisati šta označava pravog filozofa, pa će reći da je Pitagora odredio počela, po kojima je određena filosofija, razlikujući je od mudrosti, govoreći kako nijedan čovjek nije mudar, misleći na slabost ljudske prirode, ma koliko bio čovjek, nego je mudrac samo onaj koji slijedeći načine i način života jednoga mudraca može se nazvati filozofom. A ova priča zapravo potvrđuje osnovnu misao koja je već uvriježena u ovom stavu Pitagorinom, da način na koji živite određuje pravog mudraca a ne ono što govorite, i da su za pravog filozofa potrebni etos i patos. A prije svega potrebna je ona simpatetička veza, ona filia. Dakle pravi mudrac bio bi onaj koji ima etos i patos, a ovdje bi me Mitropolit upotpunio da je za pravog filosofa potreban Hristos, etos i patos. Eto to je prva filozofska abrevijacija mitropolita Amfilohija“
Besjedništvo kao filosofska disciplina
Ja mislim da ta veza filosofije i teologije u djelu i ličnosti mitropolita Amfilohija nije nigdje izraženija nego u njegovom besjedništvu i besjedama. Mnogi od nas su prvi put čuli i o Bogu i o mnogim stvarima koje nisu mogli nigdje naći upravo iz njegovih besjeda. Prva besjeda poslije njegovog ustoličenja za mitropolita na Cetinju 30. decembra 1990. na stepenicama ispred Cetinjskog manastira i poslednja njegova besjeda iz oktobra 2020. iz bolničke postelje čine onaj duhovni luk kojim možemo povezati sve one silne besjede koje se nalaze u ovih do sada četrdeset knjiga. Otac Radomir kaže da će ih biti sto dvadeset. Možete li vjerovati? Dakle, što je naš pokojni Peđa Vukić govorio, da mitropolit nekad po pet besjeda u toku jedne Liturgije održi, ali je imao onaj svetopavlovski metod da se upodobljavao onome kome govori. I njegova prva riječ ispred Cetinjskog manastira kada se obratio narodu, rekao je: „ Evo mene i evo vas“ i ona uspostavlja onaj neophodni antropološki zahtjev dostojan delfskih proročkih zapovijesti, koje su u temelju čovječanskog najvažnijeg zadatka, a to je susret čovjeka sa čovjekom, a taj će susret popločati one ulice kojima će prohoditi naše litije. I nastavio je riječima u istoj besjedi: „Spremno je srce moje, kaže prorok, i moje srce je spremno da zajedno sa vama obnavljam svoju dušu“. On nije rekao: „Ja sam došao da obnavljam vašu dušu“, već svoju, jer je već u početnoj invokaciji sebe intimizovao sa drugima, a onda je nastavio sa riječima, kako je on rekao velikoga Njegoša: „ Sloboda nas je rodila, šta ima da se bojimo slobode“. Dakle, sloboda i svetinja. To je njegovo poslanje bilo, jer se prvo moramo osloboditi straha i osvojiti slobodu. A on je poput apostola Pavla na Areopagu tako i na onom cetinjskom Areopagu govorio kao i apostol Pavle o nepoznatom Bogu, pošto su ljudi ne samo potisnuli u svojoj podsvijesti Boga, nego su i zaboravili na njega. Pa im je zato rekao: „Da obnavljam svoju dušu“ , jer duša se može obnoviti tek kad se oslobodimo straha. Zarobljen čovjek ne misli na svoju dušu. Dakle sloboda i svetinja bile su njegovo poslanje koje je od prve besjede 1990., a pričali su mi i kada je bio vladika u Banatu, da se peo na krovove kuća, pa je sa krova besjedio. A besjedio je na takav način, a to je i temelj one poslednje njegove besjede koju je otac Nikola Pejović iz bolničke postelje snimio, gdje on kaže negdje na sredini, a zajedničko prvoj i poslednjoj besjedi je Njegoš, ali on u toj poslednjoj besjedi iz bolničke postelje kaže: „Ljubav je načelo života“. To je zapravo ono što je porodilo sve one naše litije, ne samo one od prošle godine, već sve one litije koje su bile u susretanju svaki put na službama Božijim sa njim. Dakle, ja sam tada rekao na jednoj litiji: „Kad se vole dva bića kažemo da je ljubav, ali kad se voli među sobom cijeli narod, kažemo to su litije. To nije moja pamet, to je iskustvo kojim smo svi mi zadojeni od mitropolita, zato što je on susrećući nas preko riječi, preko pogleda, preko Liturgijskih Darova, besjedio na različite načine. Samo da podsjetim da su sa mitropolitom Amfilohijem zapravo počele te prave filosofske besjede, susreti filosofije i teologije, preko Kirilometodijevskih dana, koje je on mnogo volio i pazio. I to je zapravo taj susret filosofije i teologije, preko pitanja o filosofiji rata, o svetosti , o odgovornosti, pa sve do poslednjih. To je ono što je ostavilo dubok trag u nama.
Mitropolit kao učitelj
Ja bih se naslonio na ono što je profesor Šijaković rekao i on je dobro detektovao to jedno bjekstvo u manastir i drugo bjekstvo iz manastira, odnosno tu žeravičnu tačku koja spaja, ali i razdvaja svetog Savu i Dositeja Obradovića. Mitropolit je osoben po dvije tačke pedagoškoga rukovodnika, odnosno lika, ličnosti učitelja, koja nije nepoznata u istoriji našega monaštva. Najbliža može da bude kod svetog Vasilija Velikog, a osnov čini da čovjekoljublje nije djelo samoće, već se mora provjeriti i prepustiti u izloženosti drugome, a nju može dostići samo onaj ko svoj život i svoju ličnost prenese u rizigijalnosti. To bi bila neka politička teologija. Zato je mitropolit vidio evropsku kulturu u dubokoj krizi, samozatvorenu i samozaljubljenu, budući da taj jednostrani koncept razuma, upravo je to promovisano još od prosvjetiteljstva, dakle da je previše ograničio shvatanje cijelog ljudskog bića. A ljudskog bića nema bez te otvorenosti bez ostatka drugome. Govorio je mitropolit da se zapadna demokratija, i to često, transformiše u demonokratiju, koja rječnikom, to su njegove riječi, mazne a prazne političke korektnosti nameće model mišljenja i življenja, opet njegove riječi, bez duše i ljudskovine. I zbog toga je smatrao hitnom potrebom da se podrži i ovaploti u svakom trenutku života onaj Hristov um, koji u jednoj filosofiji života razvija hristocentrične poglede na svijet. One simbolične oblike koji se koriste za prevazilaženje kontigencije i složenosti života u perspektivi vječnosti. Nije zato slučajno da je svoje najznačajnije teološke studije i uvide posvetio isihazmu, jer se odlika isihazma nalazi u otvorenosti prema svijetu, u jednoj kenotičkoj želji za samožrtvovanjem, u jednoj neiscrpnoj spremnosti da se ljubav prihvati u dijalogu, u interpersonalnoj komunikaciji, da se uvede u isihastički život u Bogu svaki čovjek koji je blizu i koji strada. Mitropolit je zapravo i obnovio u našoj kulturi onaj filokalijski ideal ličnosti duhovnika koji je u ruskom pravoživlju poznat kao starčestvo. I tu je on jedinstven, jer je u svojoj ličnosti spojio i grčki, odnosno antički tip vjere, i ruski, odnosno slovenski, tip vjere. A srž ovog pedagoškog učiteljevanja ili stračestva, ako hoćete ideala učitelja, je dijalog asketskog predanja sa svijetom i ljudima, da strogost ličnog asketskog načina života koji je mitropolit praktikovao cijeloga života mora biti osvjedočena u dijalogu sa svakim čovjekom koga je sretao, od onih cetinjskih stopera preko karnevalskih pjesnika do onih blagočestivih bakica, jer je njegova služba bila služba duhovnog učitelja, savjetnika, sastradalnika. On je tako uvodio svijet u manastir, a ne manastir u svijet. I to je ono razlikovanje između svetosavskog i dositejevskog puta koje je mitropolit tako oštro u onoj knjizi o Dositeju napisao.
