Praznik Prepodobnog Petra Koriškog, koji je živio i podvizavao se u XIII vijeku u selu Koriša nedaleko od Prizrena, gdje i danas postoji njegova isposnica, danas, 18. juna 2026. ljeta Gospodnjeg, molitveno je proslavljen u manastiru Crna reka, pored njegovih čudotvornih moštiju.
Svetom arhijerejskom liturgijom načalstvovao je Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, uz sasluženje Njegovog preosveštenstva Episkopa novobrdskog g. Ilariona, vikara Patrijarha srpskog g. Porfirija i velikog broja sveštenoslužitelja iz više eparhija naše Crkve, u molitvenom prisusutvu vjernog naroda koji se sabrao iz raznih krajeva da prinese usrdne molitve Prepodobnom Petru Koriškom.
Nakon pročitanog Jevanđelja, vjerni narod je slovom arhipastirske besjede poučio Preosvećeni Episkop Ilarion koji je istakao da je ovo sveto mjesto, mjesto preobražaja, mjesto pokajanja, prelaska iz onoga što je privremeno i ograničeno u ono što je bezobalno, beskonačno. Pa paradoksalno, kako je kazao, čak i ako ograničeni uđe u zajednicu sa beskonačnim, postaje bespočetan:
„Govorim o tajni prelaska ka onom najpoželjnijem, najbitnijem, jedinom što je bitno pod suncem, a to je da čovjek ostvari vječnu zajednicu sa Bogom, koju je i ostvario čovjek. Onaj za koga je rečeno: Evo čovjeka – jedinog čovjeka koji je za ugled. Jedini čovjek koji nas spasava i čijim se imenom spasavamo, jer nema drugog imena kojim bismo se mogli spasti osim imena Gospoda našeg Isusa Hrista, ovaploćenoga Boga Logosa, koji se javljao ocima“, besjedio je Vladika i podsjetio da je On riječ na kojoj počiva cio svijet, vječni Logos Božiji, koga nebeski Otac rađa, a da smo mi ljudi stvoreni da bismo odgovorili na razgovor koji je Bog zapodenuo sa nama i da ostanemo u tom razgovoru sa Njim.
Osvrnuvši se na riječi Svetoga Serafima Sarovskog da je cilj hrišćanskog života sticanje blagodati, Preosvećeni Episkop novobrdski je kazao da je to tajna koju zovemo pravoslavlje – direktno, bez posrednika stajanje pred Bogom:
„Doživljaj da je Bog u nama i da smo mi sa Njim. To je iskustvo koje se prenosi sa generacije na generaciju, koje prenose sveti monasi, sveštenici, ali običan narod koji je naučio kako da se moli, koji je naučio kako da otvori svoj vid za bezobalnu tajnu blagodati Božije, za onu rijeku života. Da bismo došli do rijeke života i umili se u njoj, treba da sve stihije ovoga svijeta, sve ono što nas odvlači od istine koja je u Bogu, da ostavimo iza sebe.“
Po njegovim riječima toga posebno treba da se sjetimo na ovom mjestu gdje je rijeka, stihija ovoga svijeta ometala Prepodobnoga Joanikija, velikog podvižnika, da se prepusti rijeci vječnoga života, rijeci blagodati:
„I onda je on nju nazvao Crnom rekom. Monaštvo jeste ulazak u to crnilo, ako hoćete i suočavanje sa svom mukom ovoga svijeta. Zato monasi nose crninu, zato što su se opredjelili da prigrle smrt, prigrle stradanje i da znaju da će se u tom zagrljaju sa smrću, zapravo zagrliti sa vječnim životom. Ali to nije trud i disciplina kojom treba samo sveti monasi da se bave, nego svi mi koji živimo u svijetu. Svakoga dana treba da se potrudimo makar za jedan tren da ostavimo sve iza sebe, svaku sebičnost i naviku, svako pristrašće, sve ono loše što nas guši. A možda još bitnije, da ostavimo iza sebe i ono što smatramo u nama da je dobro, da nam je vrlina, da i na to zaboravimo da bismo mogli da se sa vjerom prepustimo tom primraku, tom sumraku, ako hoćete, zalasku ovoga svijeta, a rađanju novoga svijeta.“
Pojasnio je da će u mjeri u kojoj je čovjek spreman da se žrtvuje, u toj mjeri i njegovo vaskrsenje biti svjetlije i slavnije te da vaskrsavamo kada se žrtvujemo za druge, kada se trudimo da čuvamo zajednicu.
„Kada se trudimo da svakoga čovjeka, preko koga nas je Bog pogledao makar jednom, sačuvamo u svom životu, da nikoga ne izgubimo iz svog života jer preko svakoga od braće i sestara Gospod Bog može da nas gleda. Neka bi Bog dao da čuvamo zajedništvo, da čuvamo Crkvu od one najmanje, koja je porodica. Neka bi Bog dao snage ocu Andreju, njegovoj bratiji da čuvaju svoju ljubav i zajedništvo i da to zajedništvo privlači, kao i sada, sve nas oko kivota Svetoga Petra Koriškog“, poručio je Preosvećeni Episkop novobrdski g. Ilarion, vikar Patrijarha srpskog g. Porfirija.
Mitropolit Joanikije: Mošti Svetoga Petra Koriškoga toče bezbrojna čudesa kroz sva vremena
Po osvećenju slavskih darova, Visokopreosvećeni Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je čestitao praznik i slavu ovoj svetoj obitelji, poželjevši da molitve Svetoga Petra Koriškoga svima donesu mir, radost, zdravlje i napredak u duhovnome životu.
Govoreći o svetitelju koga danas proslavljamo, Mitropolit je kazao da je iz njegovog zemaljskoga života malo toga zapisano, ali da je ono što je zapisano, sve znamenito i vrlo interesantno. Konstatujući da sveci Božiji nemaju samo zemaljsko žitije, nego imaju i nebesko, istakao je da se njihovo zemaljsko žitije nastavlja u njihovom svetačkom nebeskom žitiju. Tako u tom žitiju, koje se stalno dopisuje, čitamo o mnogim čudesima Svetoga Petra Koriškoga, koji je veliki naš zastupnik pred licem Božijim, veliki pokrovitelj, brzi pomoćnik i izbavitelj.
U nastavku je Vladika podsjetio na jedan detalj iz svetiteljevog zemaljskoga života kada je on u svom zavičaju u Metohiji, na svom imanju orao njivu na jednom ćoravom volu. I dok je orao njivu imao je priziv od Boga da mu služi u pustinji, kome se on odazvao. I umjesto da obrađuje zemaljsku njivu, on je počeo da obrađuje njivu svoga srca:
„On je njivu svoga srca obrađivao postom i molitvom i ostalim velikim i neiskazanim podvizima. I zasijavao je riječju Božijom i navodnjavao blagodaću Božijom te je procvjetala njiva njegove duše, njegovoga srca, vrlinama. I on se sav pretvorio u blagoprijatni miris Gospodu Bogu svome, kao žrtva čista i neporočna Njemu prinesena i zato je primio toliku blagodat još za vrijeme svoga zemaljskoga života. Pobijedio sve neprijateljske demonske sile i postao blagodatni zastupnik svima onima koji su mu priticali i tražili od njega molitvu i zastupništvo pred licem Božijim. Tako je još za vrijeme svoga zemaljskoga života zasijao božanskim vrlinama, a poslije svoga upokojenja javio se kao blagodatni zastupnik, svetitelj Božiji. I evo, promislom Božijim njegove mošti su našle svoj mir i pokoj ovdje u ovoj svetoj obitelji, u ovoj klisuri i šire blagouhani miris kroz ovu klisuru i nadahnjuju sve one koji pritiču njegovim svetim moštima. I toče bezbrojna čudesa kroz sva vremena.“
Čestitajući slavu, Vladika je podsjetio da je ova sveta obitelj znamenita po dvojici velikih podvižnika, Prepodobnom Joanikiju Devičkom i Svetom Petru Koriškom, te da je danas veliki praznik, velika radost, izuzetna povlastica sabrati se oko moštiju Prepodobnog Petra Koriškoga:
„Neka bi za ovu ljubav i za veliki trud koji nam je pokazao iguman ovoga manastira, otac arhimandrit Andrej, Bog izlio milost svoju i blagodat svoju na ovu svetu obitelj i na sve vas koji ste se danas ovdje sabrali. Da ponesete mir i božanski miomir u srcima svojim, u dušama svojim, svojim domovima, svojim porodicama, da bi taj mir i tu ljubav širili u ovome životu, da bi je umnožavali u našem svakodnevnom životu. Jer tako se ispunjava smisao zemaljskoga života o čemu je govorio i Preosvećeni Vladika Ilarion, podsećajući nas na riječi Svetoga Serafima Sarovskoga, da je cilj zemaljskoga života sticanje Božije blagodati i darova Duha Svetoga. Da imamo tu perspektivu našega života i da se radujemo ovakvim susretima i da se radujemo susretu sa svetinjom, jer tako zapravo se susrećemo sa Bogom živim i istinitim, i primamo Njegovu blagodat i milost. Ali isto tako velika je radost i zbog naših međusobnih susreta, tako se jača jedinstvo i snaga, i slava Crkve Božije se na takav način umnožava. Svima na zdravlje i na spasenje i na veliku radost. Srećan praznik na mnoga i blaga ljeta.“
Na kraju Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je prenio blagoslov Visokopreosvećenog Mitropolita raško-prizrenskog g. Teodosija, a potom je goste pozdravio i zablagodario na dolasku i ljubavi visokoprepodobni arhimandrit Andrej, iguman ove drevne svetinje.
Domaćini ovogodišnje slave su Miroslav Simović i Vlade Petković iz Čačka sa porodicama, a za sljedeću godinu dio slavskog kolača je preuzela Jovana Milutinović iz Brnjaka
Zajedničarenje je nastavljeno uz trpezu ljubavi.
Vesna Dević
Foto: Željko Drašković
