U nedjelju dvanaestu po Pedesetnici, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, odslužena je Sveta liturgija kojom je predstojao protojerej-stavrofor Dalibor Milaković. Sasluživali su protojereji: Miladin Knežević, Branko Vujačić, Nikola Pejović i Igor Balaban, kao i đakon Vedran Grmuša.
Nakon čitanja iz začala iz Svetog jevanđelja, sabranima se obratio načalstvujući protojerej-stavrofor Dalibor Milaković koji je praznično slovo započeo razmišljanjem o tome kako je Zemlja, zajedno sa svim što na njoj postoji, uključujući i nas ljude, djelo Božije tvorevine. Ništa nam zaista ne pripada; sva zemaljska bogatstva, pa čak i naše sopstveno bitije, predstavljaju zapravo Božije darove, kako zaključuje on. Ljudi su stvoreni od duše i tijela – duša daje život tijelu i čezne za svojim Stvoriteljem, dok će se tijelo, načinjeno od zemlje, na kraju vratiti zemlji, podsjeća prota Dalibor.
Prota Dalibor je ukazao i na detalje iz jevanđelske priče o bogatom mladiću koji je došao kod Gospoda Hrista i pitao šta mora da učini da zadobije život vječni život. Isus ga je podsjetio na Mojsijev zakon, odnosno Deset Božijih zapovjesti. Kada je mladić rekao da je ispunio sve iz Zakona, Gospod mu je rekao da proda svu svoju imovinu, da da novac sirotinji i krene za Njim, da nosi krst svoj. Prota Dalibor primijećuje da su Jevreji toga vremena vjerovali kako su bogati ljudi predodređeni od Boga za spasenje, ali odgovor Gospoda ovom mladiću je negirao ovakvo tumačenje i ukazao na drugu perspektivu, koju ipak mladić nije mogao da prihvati.
U daljem obraćanju prota Dalibor objašnjava da Bog svakome daje u skladu sa njegovom snagom i sposobnošću koliko može da ponese. Svako biće je Božije stvorenje i nosi onoliko koliko je Gospod odredio prema mogućnostima sa kojima duša raspolaže. Bogati mladić je očigledno mogao mnogo da ponese, zato mu je Bog i dao toliku imovinu, jer je bio sposoban.
Prota Dalibor u nastavku se osvrnuo na sukob između duše koja teži Carstvu nebeskom i tijela – ploti, koje neprestano želi zemaljska bogatstva i taštinu. Kada tijelo stalno žudi za materijalnim stvarima, duša počinje da trpi, prvo kroz duhovne tegobe poput razdražljivosti, mržnje i nerazumijevanja, a zatim i kroz fizičke bolesti. On ističe da su duhovne i tjelesne bolesti usko povezane, odnosno da se tjelesne bolesti javljaju kao posledica duhovnih bolesti.
„Naša duša želi i teži ka Carstvu nebeskom, naše tijelo najčešće uvijek teži da što više ovdje na zemlji sakupi blaga, ne razmišljajući o nečem većem, duhovnom. Ta borba između duše i našega tijela se manifestuje tako što tijelo ako neprestano žudi da stiče, sabira blaga, počinje duša da nas boli i pojavljuju se prvi znakovi toga – razdražljivost, mržnja, nerazumijevanje. Onda kreću tjelesne bolesti, jer su duhovne i tjelesne bolesti uvijek satkane, kako i otkriva divna izreka: U zdravom tijelu – zdrav duh! Šta se onda događa? Tijelo se zemlji vraća, a duša ide i teži ka svome Tvorcu. Zato je važno, braćo i sestre, da koliko je god to moguće u svom srcu shvatimo da vazduh koji dišemo, vodu koju pijemo, zemlju kojom hodimo, sve što imamo, od Boga smo dobili. Gledajte da to što smo dobili bude na korist i na spasenje, a ne na našu ličnu propast.“
Primjer dinastije Nemanjić
U drugom dijelu pastirskog slova prota nasuprot bogatom mladiću, koji je bio suviše vezan za ovozemaljsko bogatstvo koje je posjedovao, navodi srpsku dinastiju Nemanjić kao primjer kako su sljedovali Hristu iako su bili među najbogatijim vladarima u Evropi. Mnogi članovi ove dinastije posvetili su se monaškom životu. Sveti Simeon Mirotočivi (Stefan Nemanja), kao Veliki župan, odrekao se svog bogatstva i moći kako bi zajedno sa svojim sinom (Svetim Savom) postao monah u hilandarskom manastiru. Ipak, svoje bogatstvo je upotrijebio na koristan način – podižući veličanstveni manastir Studenicu, koji vjekovima stoji kao zemaljska ljepota i parče Carstva Božijeg.
Svoje obraćanje prota Dalibor završava porukom da oni koji su primili više, treba da daju više, a oni koji su primili manje, treba da doprinesu koliko god mogu. Svi jednako se trude da zadobiju Carstvo Božije, bez obira da li bili boljeg ili lošijeg društvenog položaja, svako može učiniti mnogo i krenuti za Hristom sa svog mjesta na koje ga je Gospod postavio u ovom životu. Prota Dalibor akcentuje da je važno prepoznati svoje darove koji su često skriveni, i da ih upotrijebimo na korist i rodu i Crvi Božijoj i bližnjima, kako bi služenjem pobijedili svoje slabosti gordeljivosti i mogli stajati opravdani pred Bogom.
„Onome kome je Bog dao više, više treba da da, onome kome je manje dao i on treba da da, jer jednako se bore za Carstvo Božije. Neko, ono što je mnogo dobio na zemlji, nekad se lakše odriče toga, a neko ko je manje dobio, nekad može i teže da se odrekne toga. Sve zavisi kako čovjek rasuđuje i šta sabira u svom srcu. To je borba neprestana, uvijek se čovjek bori sa svojim slabostima, ali trudimo se svi zajedno da svojim vrlinama, a imamo ih bezbroj, samo najčešće su zakopane, a da nismo ni svjesni svojih vrlina, trudimo se da svojim vrlinama pokrijemo nedostatke koje imamo i da tako opravdani izađemo pred lice Božije“, poručio je na kraju prota Dalibor Milaković.
Tekst, foto: Boris Musić
