Na devetu nedelju po Duhovima, u danu kada proslavljamo Sv. Apostola Matiju i Sv. Mučenika Antonija – služena je Sveta liturgija u podgoričkoj Crkvi Sv. Đorđa pod Goricom, kojom je načalstvovao protojerej stavrofor Gojko Perović.
Sasluživali su braća sveštenoslužitelji: protojerej Mirčeta Šljivančanin, arhijerejski namesnik podgoričko kolašinski, protojerej Jovan Radović i đakon Ivan Crnogorčević.
Pjevnicom je rukovodio đakon Luka Pavićević.
Nakon pročitanog jevanđelskog začala, sabranom narodu potom se obratio načalstvujući sveštenoslužitelj, prota Perović:
“Danas uz pomoć Božiju, sabrani u crkvi na nedeljnoj Liturgiji, slavimo najprije Hristovo Vaskrsenje, kome je i posvećen nedeljni dan.
Ruski pravoslavni narod, ovaj dan i zove Voskresenije, jer taj narod crkveni dobro zna, da ovaj dan nije Sveti – zato što se u njemu ništa ne radi, ili što se ništa ne djela. To mi nekako ostavismo pogrešno da je ime ovome danu, dan kada se ne radi, nedjelja. A pravilnije bi bilo, nego ne može se sad to promijeniti, ali dobro je da znamo i da se ponašamo u skladu sa istinom, pa sad imena su ostala kako su ostala; pravilnije bi bilo da znamo da je ovaj dan – Hristovoga Vaskrsenja.
Kaže Jevanđelist, prvi dan pošto prođe subota. A subota je bio – do Hristovoga Vaskrsenja – onaj sedmi dan koga su poštovali svi, i koji i mi do dan danas na neki način poštujemo, jer subota nam je odmah uz nedjelju; sjećate se kad je Vaskršnji Post, pa kad se strogo posti, taj se strogi post prekida u petak, i subota i neđelja bivaju nekako drugačiji.
Danas isto, pored neđelje, slavimo spomen na Svetoga Apostola Matiju.
Imaju dva apostola sličnoga imena – Apostol i Jevanđelist Matej, jedan od dvanaestorice, onaj carinik koga je Gospod prepoznao, javio Mu se, Matej ga pozvao kod njega kući, da dođe da večeraju…
A ovaj koga danas slavimo je Matija, tako je opet naš narod napravio razliku u jeziku, između ta dva imena, iako su slična, to je onaj koji je izabran, pošto je Juda izdao Hrista, pa je pao u očaj do te mjere da je izvršio samoubistvo. Petar je na Saboru apostola predložio i tako je i bilo – da se oni pomole Bogu i da izaberu kockom, između dvojice koji su stalno bili među njima, jednoga koji će se pridružiti, broju 12. Jer su brojevi od vajkada, imali i neku svoju duhovnu simboliku – 12 izrailjskih plemena, pa spram toga i 12 Hristovih apostola. I izabran je ovaj Matija, koji je kao i svi drugi apostoli, propovijedao Hrista, na raznim stranama svijeta – a predanje crkveno kaže, da je sa Apostolom Tomom, stigao čak do Indije, na daleki Istok.
I ono što je još važno za nas da zapamtimo i da znamo, to je pouka današnjega Jevanđelja koje smo više puta čuli, u ovo doba godine, Jevanđelje o tome kako su apostoli bili u barci, kako je dunuo jaki vjetar, kako je Gospod išao po vodi i kako se desilo ono čudo.
Mi dobro znamo da Gospod sve što čini, ne čini samo da bi nas zadivio, a divi nas kroz sve. Kad sunce ujutru grane, ako ima išta u našim glavama, reći ćemo: Gospode hvala ti na ovom Suncu i na ovoj toploti. Prekrstićemo se i zadivićemo se. Kad vidimo nebo puno zvijezda, šta ćemo nego ćemo se zadiviti i proslaviti Gospoda, kad vidimo cvijet koji miriše ili nekakav divni proplanak ili kad sretnemo nekakvoga pametnoga, lijepoga čovjeka, lijepu ženu – reći ćemo najprije: Gospode kako si moćan i divan, kad možeš ovaj sklad da napraviš.
Kako je Njegoš govorio – Ja sam teologiju učio po zvijezdama, gledajući sklad zvijezda i pokrete i zvezdana jata. Njegoš je povezivao obično ono što učimo u školama teološkim.
Ali Gospod ne radi samo da bi nas zadivio, nego i da bi nas nečemu naučio.
Ovo što ste danas čuli iz Jevanđelja… nije Gospod uradio da bi naučio kako ljudi da idu po vodi, jer od Apostola Petra i ovoga događaja do danas, ne pamti se da je neki čovjek išao po vodi; dakle nije to bio razlog zašto je Gospod ovo čudo učinio, nego da bi nam skrenuo pažnju na neke dublje pouke. A najdublja i najjednostavnija pouka iz ove priče je – dok je Petar gledao u Gospoda, bilo mu je moguće čak i da ide po vodi; bilo mu je moguće i ono nemoguće.
A kad je počeo da gleda koliki je vjetar, koliki su talasi, kolika je dubina ispod njega, šta će biti, kako će biti… naravno počeo je da tone.
Ovo nije pouka da mi ne pazimo što je oko nas. Ovo je pouka da nas ne hvata strah i panika… Nego, lako je reći da te ne hvata strah. Čovjek se boji od kada je živ. Od kad izađe iz majčine utrobe, kažu doktori, onaj prvi udah vazduha, nema strašnijega bola, valjda su izmjerili nekako, od toga prvoga udaha vazduha, koji beba udahne. Pa još da li te je ona babica pridržala kako treba, odjednom si se našao u jednoj situaciji u kojoj nikada nijesi bio, do tada si plutao u majčinoj utrobi i bilo ti je sve – što bi rekli moji Cetinjani – banja.
Odjednom hvataš ravnotežu… Gravitacija… Boli te ovo, boli te ono, pa prvi zub kad izađe, pa prvi odlazak u školu, pa prvi susret sa nekom đevojkom (hoćeš li joj prići ili nećeš), pa prva tuča ako si se s kim pobio… Stalno se nesrećno čeljade nečega boji.
Kaže Njegoš, – nema toga ko se koga ne boji, ako nema ničega, onda svoga lada se boji, one svoje sjenke.
Ali, Gospod nas uči… I zato ovaj pop, koji se isto svačega boji, drži ovu pouku … Gospod nas uči da ne treba da se bojimo dok je On tu. Jeste da nas sve prepada – što će biti sjutra, hoće li biti plata, koliki će biti kredit, da li je broj od zaraženih od korona virusa, prerastao, hoću li se vakcinisat, kojom vakcinom, što mi je rekao otac, šta mi je rekla majka itd…. Nema kraja našim strahovima.
Ali zato dođemo neđeljom u Crkvu, pa čujemo ovo Jevanđelje, pa se malo ukrijepimo – ne boj se. Dok gledaš u Boga, može biti teško, može biti valovito, može jezero biti duboko, ali Bog te vodi… E kad kreneš da gledaš, što ti sve fali, onda nema što – bez da potoneš, jer to su objektivne stvari. Ne izmišljamo mi naše strahove. Ovo Jevanđelje nas uči, da ne treba da se usredsređujemo na naše strahove, nego da se usredsredimo na Boga, kome neka je slava u vjekove vjekova, amin.”
Nakon primanja Svetih Hristovih tajni, zajedničarenje sveštenoslužitelja i parohijana nastavljeno je u Svetogeorgijevskom domu.
Elza Bibić
