Prota Gojko Perović u hramu pod Goricom

Prota Gojko Perović u hramu pod Goricom: Sve zavisi od Božijega davanja

Ime: 20.01.2022-Otac Gojko Perovic-Jovanjdan-besjeda; Opis: Sve zavisi od Božijega davanja Tip: audio/mpeg

Praznik Slavnog Proroka, Preteče i Krstitelja Gospodnjeg evharistijski je proslavljen u podgoričkoj Crkvi Svetog Đorđa.

 

Svetom liturgijom načalstvovao je protojerej-stavrofor Gojko Perović, arhijerejski namjesnik podgoričko-kolašinski, uz sasluženje braće sveštenoslužitelja ovog drevnog hrama: protojereja Mirčete Šljivančanina, starešine crkve, protojereja-stavrofora Milete Kljajevića, protojereja-stavrofora Dragana Stanišića i đakona Ivana Crnogorčevića.

Lepoti Bogosluženja svojim pojanjem doprineli su protojerej Jovan Radović i student Teološkog fakulteta Nemanja Kljajević, praćeni vjernim narodom Božijim.

Nakon pročitanog jevanđelskog začala, slovom pouke sabranima se obratio načalstvujući sveštenoslužitelj, prota Gojko Perović koji je čestitao današnji praznik Svetog Jovana, kojeg inače proslavljamo više puta u toku godine, kada se sjećamo raznih događaja vezanih za život Krstitelja Gospodnjega – od začeća njegovoga po Božijem blagoslovu, (od nerotkinje), preko rođenja, do početaka njegove propovjedi. Otac je ukazao da ga osim toga slavimo i kao učesnika događaja koji smo juče proslavljali u velikom Gospodnjem prazniku Bogojavljenja.

“Kako Jevanđelje opisuje Sv. Jovana Krstitelja, on je bio naročit čovjek, naročito se izdvajao u svome vremenu, živio u pustinji, otšelničkim životom pustinjaka, propovijedao i krštavao ljude u vodi, na obali Jordana. Toliko se odlikovao Božijim vrlinama i toliko je njegov život bio posvećen Bogu, da su mnogi Judeji mislili, kad su ga čuli i vidjeli, da je on taj Mesija koga je narod već očekivao (i mnogi učitelji su tih vremena i tih godina bivali u jevrejskom narodu, a narod je bio sav napet od te čežnje, od tog iščekivanja, kada će konačno doći Spasitelj), da su svi bili ubijeđeni da je to on – posebno zato što je krštavao i pozivao na pokajanje i propovijedao: Evo se približilo Carstvo nebesko”, kazao je prota u svome obraćanju, podsjetivši da je i Gospod posvjedočio iz svojih usta, da nema većega između rođenih od žena, od Jovana Krstitelja.

Prota je zatim podvukao da ono što je naročito važno za naše spasenje, za spasenje naših duša i za naš trud, da živimo po Božijem je činjenica da sami Jovan Krstitelj kaže: Nijesam ja taj, nego za mnom ide Jedan koji je bio već prije mene! je duhovna istina da je Mesija, Onaj koji je stvoren prije svih ljudi, a da će doći na kraju, kada prođu svi proroci, svi oni koji su Ga najavljivali.

Otac je potom ukazao da je to jedan pokušaj ljudskih reči, da se opiše ko je Gospod? Ko je Mesija ? Neko ko je Rođen prije nego što je svijet postao – Sin Božiji. Drugo lice Svete Trojice.

“Ono što je važno za naše spasenje, nije samo da ispovijedamo Gospoda, kao i Boga i Čovjeka, kao Onoga koji je rođen na Božić; nego Onoga koji je nastao od Oca prije svijeta i vijeka; da i naše spasenje se odvija na tragu te Istine.“

Otac je zatim ukazao da se krštenje u Jordanu koje je Jovan obavljao ticalo prije svega, tjelesne čistote – jer je to bilo mnogo važno u Starom zavjetu, kod Jevreja, da operu ruke, da operu noge (kao npr. kada Gospod pere noge svojim učenicima, pre Tajne večere), mnogo su držali do te higijene; jer je to pustinjski svet, pustinjska civilizacija – puno ima prljavoga, ima razloga da se čovjek pere… Objasnivši da je do dan danas ostalo kod nas, što simbolički kada sveštenik pere ruke i vladika kada počne Liturgiju… da to simbolično umivanje ruku na samoj službi nas podsjeća da smo grešni – kao što Mojsije izuva cipele, jer su pune prljavštine, gde mu se kaže: Izuj Mojsije obuću svoju, jer stojiš na Svetom mjestu! … pa tako i naše ruke peremo pred Svetinjom.

Prota je potom podsjetio da u vrijeme ove pandemije i bolesti, nije zgoreg da se podsjetimo da nas Crkva uči, da je osnovna, elementarna tjelesna higijena – nešto što nije strano našoj vjeri, jer nije Bogu ugodno da dolazimo prljavi i smrdljivi i bez osjećaja za sopstvenu higijenu. Niti je red da nas drugi pokazuju, kao neke ljude koji o tome ne brinu…

Sve je to po Božijem, smatra otac Gojko, kazujući da to nije nikakva ljudska izmišljotina, suvišna. I da se sada pokazuje da nije suvišna, jer onaj koji brine o svojoj higijeni, onda brine i o sebi i o drugima.

“To je dakle prva stvar. Druga stvar vezana za Jovanovo krštenje – nije to bilo samo pranje od tjelesne čistote, – nego pranje od grijeha. Simbolično. I to se zadržalo i do dan danas u našem krštenju. Dakle, kroz to pranje vodom mi simbolički peremo sa naše duše sve naše grijehe i zato je bitno da osim tjelesne higijene brinemo i za duhovnu higijenu, da se kajemo, da ispovijedamo jedni drugima naše grijehe i kad se sretamo. Ne mora to sad da bude svakodnevna neka priča, koja bi banalizovala sam čin ispovijesti, ali dobro je da kažemo jedni drugima: Izvini, ono što ti rekoh prije neki dan ili izvini, ima li nešto među nama nejasno… Tako bi ljudi trebalo da pričaju. Ima li među nama nešto nejasno, pa da to razjasnimo, pa kad to završimo, možemo li to konačno ostaviti iza sebe, kako bismo išli naprijed. Tako ljudi rade. Tako su hrišćani radili“, naglasio je o. Gojko.

Dodavši da ovo vreme iza nas Hristovoga Rođenja se zna dobro po tome da je u narodu ostao jedan običaj, da ništa jedni drugima ne dugujemo do Badnjega dana, nego ako smo što bili dužni da vraćamo, ako smo što kome jedan drugome učinili što ne treba, da se oprostimo, da se mirbožamo – Mir Božiji, Hristos se Rodi!  – i da idemo dalje.

Ali, ništa to ne bi valjalo, smatra otac (ni pranje ruku, ni briga o higijeni, ni ispovijest grijehova ni međusobno opraštanje, ni trud), zato što kad pogledate Jovana Krstitelja, koliko se on trudio, kako je on živeo, kako on ni mrava nije zgazio, jeo je samo ovrške bilja i med divlji, da nije Božije blagodati.

“To, kakvi ćemo biti, hoćemo li što napraviti od sebe ili nećemo – to ne zavisi od našega truda, nego od Božijega davanja. I zato je mnogo dobro da se toga sjetimo i da znamo da mi ne možemo ni pred Bogom da stojimo, a ni jedni prema drugima, koliko smo postili, koliko smo se Bogu pomolili, jesmo li metanisali, da li čučimo, da li sjedimo, da li sve jedemo, da li ništa ne jedemo, da li smo svaki dan u kafani ili smo pobožni … Dakle, od toga ne zavisi… To samo može ljude da opije i ugoni u neku jeres u neku prelest u neko licjemerstvo – znači od Boga zavisi, od Božijega davanja. E kad to znamo, da nikakva naša vrlina nas pred Boga ne može postaviti, nego Božije davanje, onda ćemo gledati, onda stvarno ima razloga da drugoga gledamo kao boljega od sebe! ”

Završavajući svoju besjedu otac je podvukao da su zato apostoli propovijedali Riječ Božiju, a ne fariseji i najučeniji ljudi onoga vremena i da zato i danas može neko ko je s kraja, da bude Bogu ugodniji, nego onaj što priča ili neko ko stoji, ko vrši službu Božiju. Ta nas istina podsjeća, kazao je prota, i zato dolazimo na Svetu liturgiju, inače nam Liturgija ne bi trebala.

“Pošto nam treba ova Čaša iz koje se pričešćujemo, jer iz nje dolazi život, (a ne iz toga, kakav sam ja, jesam li se uparadio, jesam li se očistio, stojim li đe treba, pjevam li kako treba)… Nego, od Čaše nam dolazi Božiji blagoslov, zato dolazimo i Jovana Krstitelja i Hristovo Rođenje i Božije javljanje, da proslavljamo,  tako što ćemo zablagodariti Bogu, a to znači Evharistija, Sveta liturgija – zahvaljivanje Bogu“, ukazao je otac.

“I što ćemo dobiti Darove s Neba koji dolaze, onda i to što imam, što sam dobio od rođenja i što sam dobio vaspitanjem i što sam ponio iz kuće i što sam možda stekao obrazovanjem ili životnim iskustvom, onda to nečemu vrijedi. Ako su mi pečat i kruna svega toga ono što odozgo dobijem, a ne ono što sam odozdo grešan od zemlje ponio“, naglasio je prota u svojoj besedi na Jovanjdan, poželjevši da nas Bog sačuva u toj nauci i takvoj pameti i da nam da spasenje, u vjekove vjekova.

Nakon primanja Svetih Hristovih darova u Svetoj tajni pričešća, sveštenoslužitelji ovog Svetog hrama, pristupili su blagosiljanju i lomljenju slavskih kolača, današnjim slavarima.

Zajedničarenje sveštenoslužitelja i parohijana, nastavljeno je slavskom trpezom ljubavi u Svetogeorgijevskom domu, kojoj je domaćin bio, svečar o. Gojko Perović, koji je tom prilikom ugostio svoje parohijane.

Elza Bibić

Foto: M. Matković/ D. Radunović