U nedjelju petu Časnog posta – Nedjelju kada naša Sveta crkva proslavlja spomen na Svetu Mariju Egipćanku veliku podvižnicu i pokajnicu, odslužena je Sveta liturgija u Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici kojom je predstojao protojerej Igor Balaban. Proti Igoru sasluživali su protojerej-stavrofor Dalibor Milaković, protojereji: Miladin Knežević, Branko Vujačić, Nikola Pejović, kao i đakon Vedran Grmuša.
Neprestano rukovodeći pravoslavne hrišćane tokom Četrdesetnice ka osvećujućim podvizima posta i pokajanja, Crkva u bogosluženju pete sedmice tješi i hrabri one koji poste činjenicom da su prošli već polovinu posta, i pobuđuje da mi „koji smo prepolovili svešteni put posta treba radosno da hitamo ka budućem vaskrsenju“. Umnožavajući pri kraju posnog poprišta pobude ka neoslabljenom bogougodnom životu, Crkva i u petoj nedjelji nastavlja da nas podsjeća kako smo mi, koji padosmo u grijeh, slični onima koje zarobiše, te nam zapovijeda uzdanje u Gospodnju milost. Na nedjeljnoj Liturgiji čitaju se dva Jevanđelja. O Pokajanoj grešnici (koje se vezuje za veliku pokajnicu i podvižnicu Svetu Mariju Egipćanku – njoj je nedjelja posvećena) i Jevanđelje u kome Hristos predskazuje učenicima svoja stradanja. Pošto su čuli o Hristovom stradanju i vaskrsenju, Jakov i Jovan prilaze učitelju sa željom da im dopusti da sjede odmah do njega lijevo i desno u slavi Njegovoj. Ostali se učenici se u ljubomori, naljute na njih. Zbog straha i osjećaja skorog rastanka Jakov i Jovan su pali u iskušenje i zatražili od Učitelja slavu samo za sebe, ne misleći na ostale učenike. No, kroz ovu slabost Svojih učenika Gospod je izobličio slične slabosti svih ljudi i pokazao način liječenja.
Tokom Svete liturgije svima sabranima obratio se načalstvujući protojerej Igor Balaban, arhijerejski namjesnik zetski i sekretar Eparhijskog Upravnog odbora Mitropolije crnogorsko-primorske koji se u uvodnom dijelu pastirske besjede dotakao primjera apostola Jakova i Jovana i njihove ljudske slabosti koju su projavili u konkretnom jevanđelskom događaju ali i riječi Gospodnjih koji nas eksplicitno poučava da onaj ko hoće da bude prvi treba da služi svima:
,,Neki od nas, hoćemo da se gordimo i da se uzdižemo. A drugi kad vide ove što se gorde i što se uzdižu i čine većima od ostalih, zavidi tima što to rade i hoće da ih dostigne, prestigne ili makar ako ne može da ih dostigne i prestigne da ih baci opet među ostale. Ali kaže Gospod prozrevši tu ljudsku palu logiku koja ne doprinosi ničemu, osim krvomutnji među ljudima i zavisti i mržnji i ratovima i sukobima, prozrevši dakle to Gospod kaže: ,,Ko hoće da bude prvi među vama neka služi svima!“ Postavlja na mjesto Gospod našu izvrnutu ljudsku logiku i kaže da onaj ko hoće da bude prvi, treba da služi svima!“
,,Šta misli Gospod pod time? Da li to znači da nemamo različite darove svi mi na ovome svijetu? Da moramo svi da radimo jednu stvar pa da pokušavamo da služimo jedni drugima na ove načine, kako mi smatramo služenje, da smo niži, da smo podređeni, potlačeni onome kome služimo? Međutim, Gospod ne misli na to. Gospod želi da nam kaže da svako od nas, na svakome mjestu, na svakome dijelu zemljanog šara i na svakom poslušanju i obavezama u kojima se nalazimo, možemo drugima da poslužimo!“ – besjedio je on.
U daljem izlaganju, prota Igor je pojasnio da služenje drugome, zapravo znači da svako sa svoga mjesta i svojim darovima kojim ga je Bog darovao po svojoj ljubavi, žrtvi, odgovornosti može poslužiti i služiti drugima:
,,Onaj koji čisti ulicu može drugima da posluži, tako što će to odgovorno raditi. Onaj koji uči druge u školama i na univerzitetima može odgovorno da postupi i da služi drugima, tako što će to odgovorno činiti. U restoranu gazda tog restorana može da služi drugima, tako što neće zakidati na sastojcima. Onaj ko naplaćuje porez, može da služi drugima tako što neće jednima više, a drugima manje naplaćivati i za sebe uzimati! Svuda može drugima da se služi, različiti su darovi, ali možeš da služiš drugima na svakom mjestu na kojem se nalaziš. I prije svega da služiš svome bližnjemu radi spasenja njegovoga i svoga. Ako radiš, po pravdi Božijoj, ako činiš po istini Božijoj, ako činiš po ljubavi, jer ljubav se ne može odvojiti od smjernosti, jer gdje nema te smjernosti ne može ni da se voli, jer kaže nam Gospod, odnosno zapovijeda: ,,Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!“ Dakle, ako druge ne smatraš kao one ravne sebi, ako ih ne ljubiš baš kao što samog sebe svako od nas ljubi, ako nemaš takvu vrstu smjernosti, ne možeš da imaš ni ljubavi, a ako nemaš takve ljubavi, dabome, ne možeš ni da služiš, niti da se brineš o svome, a kamoli o tuđemu spasenju“.
,,Gospod nas poučava da tako činimo, da ljubimo jedni druge i da služimo jedni drugima u onome u čemu smo. Dakle, neka bi Gospod dao da svako od nas ove riječi u svoje srce primi i razumije i da ne dozvolimo nikad, da nam naše pametovanje i umovanje kao što su ovdje učenici pokazali, bude iznad učenja i nauke Božije koju nam Hristos govori i kojom nas uči i poučava da se smjerno odnosimo jedni prema drugima“. – rekao je na kraju svog obraćanja protojerej Igor Balaban.
Tekst, foto: Boris Musić
