Na dan kada naša Sveta Crkva proslavlja Svete prvovrhovne apostole Petra i Pavla, na Petrovdan, u Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici odslužena je Sveta liturgija kojom je predstojao protojerej Igor Balaban.
Proti Igoru sasluživali su protojereji-stavrofori Dragan Mitrović i Dalibor Milaković, protojereji Predrag Šćepanović i Branko Vujačić, kao i jerej Velimir Bugarin.
Neposredno pred svetu tajnu pričešća svima sabranima u ovome svetome hramu obratio se načalstvujući protojerej Igor Balaban.
Biblijska osnova ispovijedanja vjere Svetog apostola Petra u Hrista
Prota Igor započinje svoje pastirsko slovo citiranjem riječi Gosponjih upućenih apostolu Petru. Naime, kada je Gospod pitao svoje učenike ko su ljudi rekli da je On, različiti odgovori su dati (Jovan Krstitelj, Ilija, ili jedan od proroka), ali Petar je odgovorio jasno i eksplicitno: „Ti si Sin Božiji.“ Prota Igor potvrđuje i istorijsku stvarnost, istorijski kontekst Gospoda Isusa Hrista, navodeći da postoji više dokaza za Isusovo postojanje nego za bilo koji drugi događaj od prije 2.000 godina, naglašavajući da kada ispovijedamo Isusa kao Sina Božijeg, mi učestvujemo u vjeri na kojoj Gospod gradi svoju Crkvu.
,,Ti si Petar i na tom kamenu sazidaću Crkvu svoju“ veli Gospod svome apostolu Simonu, sinu Joninom. Zašto mu to kaže? Zato što je Petar u ime svih učenika i apostola, u ime svih nas do kraja svijeta i vijeka, ispovijedio Njega kao Gospoda. Kada je bilo dvojbi i pitaju ko je on: ,,Da li si ti Jovan Krstitelj, jesi li ti Ilija, da nisi koji od proroka?“ A pita, Isus učenike svoje: „A vi šta vi velite, ko sam ja?“ A Petar kaže u ime svih nas: ,,Ti si Hristos, Sin Boga živoga“. I na toj vjeri, vjeri da je Isus Hristos Nazarećanin rođen u Vitlejemu u skromnim jaslama od majke Marije, koga je čuvao njegov očuh, mogli bismo reći i njegov čuvar, Josif, taj Isus koji koji je hodio po zemlji, ne Isus iz bajke, ne Isus iz nekakvoga mita, ne Isus kako neznaveni tvrde koji je bio samo čovjek ili za koga ne znamo nije li postojao, a ima više dokaza o postojanju Isusa prije 2000 godina, nego što imamo o bilo kom događaju koji se dogodio prije 2000 godina. E toga Isusa kada ispovijedimo kao Sina Božijega, onda imamo vjeru na kojoj Gospod zida svoju Crkvu“.
Alegorijsko značenje imena kao fundamenta vjere na kojoj se temelji Crkva Hristova
U daljem obraćanju prota Igor se bavi tumačenjem riječi Gospodnjih u kojim apostola Petra naziva „stijenom“. On objašnjava da Gospod time zapravo nije uzdizao Petra iznad drugih apostola, ali je koristio ime simvolično budući da „Petar “ na grčkom znači „kamen“ ili „stijena“, i baš kao što kuće izgrađene na čvrstim kamenim temeljima izdržavaju izazove vjekovima tako je i Crkva Božija izgrađena na čvrstim temeljima vjere u Gospoda Isusa kao Sina Božijeg.
Vjera živi kroz djela
U drugom dijelu pastirskog prazničnog slova prota Igor govori o tome kako ljudi u životu često imaju svoje želje i planove, ali i da u svemu tome često zaboravljamo ono što je najvažnije: izgrađivanje i čuvanje jake vjere – tvrde Božije vjere. On napominje da čak ni apostol Petar nije uvijek bio dostojan ove vjere, jer je u kasnijim događajima, po hapšenju Gospoda i predavanju u ruke Pontije Pilatu negirao pre ruljom da poznaje Isusa. Prota naglašava da se istinska vjera mora pokazati i svjedočiti kroz djela. Dok spasenje dolazi kroz milost Božiju, a ne naša djela, naša djela ipak treba da odražavaju naše ispovijedanje vjere. Ako postupamo suprotno onome kako tvrdimo da vjerujemo, onda naša vjera nije jaka, već slaba ili pogrešno postavljena.
Vjera kao dar od Boga
Prota Igor potom objašnjava da je čak i sama vjera dar od Boga. Kada je Petar ispovijedio Gospoda Isusa Hrista kao Sina Božijeg, Gospod je odgovorio da „Tijelo i krv ti nisu otkrili ovu istinu.“ On u daljem obraćanju upoređuje naš odnos sa Bogom sa onim odnosom djece sa roditeljima. Baš kao što djeca ne razumiju često odluke svojih roditelja, ali roditelji znaju šta je najbolje, tako nam i Bog daje ono što nam je potrebno i korisno za spasenje čak i kada ne razumijemo. Prota Igor naglašava i afirmiše potrebitost imanja čvrste vjere i pouzdanja u Boga i u teškim i naročito u radosnim trenucima života:
,,Znači ne možemo ni sami od sebe ni da povjerujemo, čak i vjera je sama po sebi dar Božiji, jer je mi u sebi slabo imamo, ali kada je Gospod podari, mi možemo da je prihvatimo. Kad se Gospod dotakne naših srca, mi možemo vrata našeg srca da otvorimo. Kada Gospod zakuca na vrata našega uma i našega bića, mi možemo da kažemo: „Dobro došao Hriste. Dobro došao Bože u moj skromni, nesrećni i zapušteni dom. Pomozi mi da ga očistim, a on kao dobar Otac i kao dobar domaćin, pomoći će da svako od nas očisti dom svoje duše i da očisti svoje srce. Takvu Gospod traži vjeru od nas, jednostavnu. Da vjerujemo da je On taj koji je moćan i silan i koji hoće da pomogne“.
Završna poruka o povjerenju u Boga
Besjeda prote Igora se završava proširenom metaforom koja upoređuje Boga sa odgovornim roditeljem koji zna šta je najbolje za Njegovu djecu. Konstatuje da se kao ljudi često, malovjerni i po svojoj slabosti osjećamo da smo za nešto uskraćeni ili nepravedno tretirani u životu, ali Bog nam daje ono što je dobro za nas čak i kada je to teško prihvatiti. Prota Igor zaključuje sa molitvom da Bog usadi živu i jaku vjeru u Njega kao našeg najbližeg i nejveću ljubav, tako da uvijek i svgda možemo da ispovijedamo Gospoda kao Sina Božijeg.
,,Treba da imamo povjerenja da On bolje zna kao roditelj šta je dobro za nas nego što mi sami to znamo. Dijete plače kao što znate za sve i svašta. Misli da mu nešto roditelj uskraćuje. Misli da roditelj ne zna dobro šta njemu treba. A roditelj to bolje zna od djeteta iako dijete ima osjećaj da je potpuno u pravu i plače i tužno je i nesrećno je zbog toga. Ali, odgovoran roditelj ne može da se rukovodi time, nego mora da radi ono što je dobro za dijete.
Tako i Gospod sa nama. Mislimo da nam pripada više, da smo uskraćeni, da su svi nepravedni prema nama, a da smo mi pravedni prema drugima, sve to tako mislimo. A Gospod nam daje ono što je dobro za nas. Nije to uvijek lako prihvatiti, kao što ni dijete ne prihvata uvijek od roditelja, ali treba da budemo takve vjere da znamo da je to tako. Da se uzdamo u Gospoda i kad je teško i kad je nevolja, ali i kad je radost, a tada Ga najčešće zaboravimo u radosti.
Neka bi dao Gospod da se On useli i u naša srca, i u naša bića i neka bi nam dao ovu Petrovu vjeru da bi mogli svakoga trena i svakoga časa i u svakom momentu svoga života da govorimo: ,,Da gospode, vjerujem da si Ti Sin Božiji, primi me u Carstvo Svoje, u Carstvo Oca, Sina, i Duha Svetoga, Boga našega, kome neka je slava i hvala u vjekove vjekova. Amin!“
Tekst, foto: Boris Musić
