U nedjelju devetu po Duhovima, 18. avgusta, odslužena je Sveta liturgija u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, kojom je načalstvovao protojerej-stavrofor Milun Femić koji je ovom prilikom proslavio jubilej, 50 godina svešteničke službe.
Proti Milunu su sasluživali: protojereji-stavrofori Dragan Mitrović i Dalibor Milaković, protojereji: Miladin Knežević i Branko Vujačić, kao i protođakon Vladimir Jaramaz.
Tokom Liturgije pojala je mješovita pjevnica pri Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja.
Pred Svetu tajnu pričešća sabranima se obratio protojerej-stavrofor Dalibor Milaković koji je govorio o istaknutom vrlinskom svešteničkom životu oca Miluna Femića i primjeru koji tim životom daje:
„Svi smo se ovdje okupili u zajednici ljubavi, ali i da proslavimo jedan jubilej. Današnji jubilej jeste jubilej našeg uvaženog prote – oca Miluna Femića koji danas slavi pola vijeka – 50 godina svešteničke službe. I zaista Boga ga je darivao da služi 50 godina neumorno i Bogu i narodu bez imalo straha, sa mnogo ljubavi, pažnje i žrtve. Ono po čemu se još prota Milun ističe, jeste da piše, djeluju poeziju i prozu, a takva je i njegova duša. Puna ljubavi – dječije ljubavi“, naglasio je otac Dalibor i dodao:
,,Nije mu lako bilo tokom njegove službe. To najbolje zna on i njegova porodica – popadija i 4 sina. On je kroz ovih 50 godina prošao mnoga stradanja, ali, nosio je krst, dostojanstveno, tiho i skromno.“
Otac Dalibor se u daljem obraćanju osvrnuo i na jednu dirljivu anegdotu koju mu je prota Milun ispričao, povlačeći slikovito paralelu između teškog vremena bezbožnog komunizma i straha naroda i ovog sada kada je vjera vaskrsnula u srcima ljudi:
,,Prota mi je pričao da je bilo tada takvo vrijeme da kada je dolazio na stanicu Beransku da putuje, ljudi su se od njega sklanjali, prelazili na drugu stranu. Ne zbog toga što nije bio dobar i cijenjen čovjek, već zbog toga što je takvo vrijeme bilo, narod je bio u strahu i zazirao. No, danas, u današnje vrijeme Bogu hvala, da dođe u Berane, svi bi prešli na njegovu stranu i uzeli blagoslov od njega i da ga pozdrave.“
Otac Dalibor je na samom kraju čestitao jubilej proti Milunu poželjevši proti dug život, da bude zdrav i da ga Bog blagoslovi.
Nakon obraćanja protojereja-stavrofora Dalibora Milakovića sabranima se obratio i protojerej-stavrofor Milun Femić.
On je u svom pastirskom slovu govorio o svim iskušenjima, mukama, nedaćama, neprilikama i podvizima koje je nosila njegova sveštenička služba i njegov život u vrijeme bezbožnog komunizma, ali govorio je i o značaju vjere, o značaju imanja povjerenja i čvrstog uzdanja u Boga, budući da Bog nikad nije zaboravio narod Svoj i Crkvu Svoju, pa ni i u najtežim vremenima.
,,Evo nas je Gospod sve zajedno sabrao ovdje u ovom svetom hramu u devetu nedjelju po Duhovima u velikom broju. Okupio nas je da zajednički molitveno učestvujemo i uzdižemo hvalu Bogu, budući da samo postom i molitvom, ispravnom vjerom možemo da savladamo prepreke koje su pred nama. Svi oni koji misle da nam prave neku nezgodu neka znaju da mi njima ne samo što nećemo to da radimo, nego nećemo ni da pomislimo da to uradimo. Sud i pravda su Božiji, a naše je da se molimo i čuvamo svoju vjeru i to će nas voditi ispravnim putem i bićemo pobjednici. Može neko da bude jači, pa neka bude i da je bolji, ali, Bog je iznad svih“, poručio je prota Milun.
Prisjetio se prota i vremena kada je svega bilo 4-5 aktivnih sveštenika u čitavoj Crnoj Gori, a kada je naroda još manje od toga bilo u crkvama za vrijeme službe:
„No, evo se Bogu hvala izrodiše nove generacije koje se uzdižu i duhovno i molitveno i obrazovno. Baš onda kada se mislilo da Crkve više neće biti, da će se ugasiti i da više neće biti crkvenih služitelja – sveštenika, eto baš tada, u prelomnom momentu sve poče da vaskrsava.“
Otac Milun je u daljem svom izlaganju naglasio da nije lako biti sveštenik ni u jednom vremenu, budući da su Crkva i sveštenstvo uvijek progonjeni, kao što je i Gospod bio progonjen, ali je podsjetio da je snaga u Bogu i da je Bog iznad svega i svih:
„Bog je dao da imamo sada ove divne generacije sveštenika, zaista dostojnih svog poziva. A trebate znati da sveštenik nije lako biti ni u jednom vremenu, jer mi smo na takvom prostoru gdje smo uvijek imali ljudi koji su nas progonili. Ali, sjetimo se, progonjen je i Hristos, progonjeni su apostoli, ali u nemoći se sila Božija projavljuje, Bog kad hoće i od malih ljudi učini velike ljude.“
Naglasio je prota Milun da je najvažnije da se hrišćani drže svoje tvrde Božije vjere, da prebivaju u milosti i ljubavi Božijoj i izrazio uvjerenje da će situacija i kod nas i usvijetu biti bolja:
,,Nadajmo se u Boga, bez obzira na to kakva vremena moguće dolaze. Znajmo da kad smo sa Bogom, ako iskreno vjerujemo, ako držimo post, ako prebivamo u milosti i ljubavi – onda Bog je na našoj strani i daće Bog da bude sve bolje i bolje.
Neka je slava Bogu koji nas drži, koji nas krijepi i koji nam bezuslovno daje ljubav i mnoge darove, jer bez Njega, bez pomoći Božije ništa ne može da se dešava na Zemlji. Neka je Njemu slava i sada i uvijek i u vjekove vjekova. Amin“ – zaključio je svoje pastirsko obraćanje prota Milun Femić.
Protojerej-stavrofor Milun Femić koji je danas molitveno proslavio sa sveštenim bratstvom Hrama i vjernim narodom svoj polu-vjekovni jubilej sveštenosluženja, predano služi svojoj Crkvi i rodu 50 godina. Od golobradog mladića i prve parohije, pa do mirnog svešteničkog života prošao je dug put noseći breme teškog vremena nevjera.
Svoju službu je započeo u svojim rodnim Beranama, u manastiru Đurđevi Stupovi. Rukopoložen je u čin đakona 1969. u Ostrogu na Preobraženje Gospodnje, a ubrzo, na Gospođindan u manastiru Morači u čin prezvitera. Rukopoložio ga je Mitropolit Danilo Dajković, a oko prestola vodio stari sveštenik Dušan Radović, kojeg su nakon devet godina od upokojenja iskopali čitavog, nesatrulog, i prenijeli u manastir Dajbabe.
Otac Milun Femić odmah je postavljen na parohiju, Treću i Četvrtu bjelopoljsku, da bude starješina Crkve Svetih apostola Petra i Pavla. Bio je mlad i neiskusan, tek mu je bilo 20 godina, a odmah po postavljanju na parohiju neki zasljepljeni ljudi su ga gledali kao da je došao da ruši komunizam.
Nakon svoje bogate službe tokom koje je nesebično služio Bogu, Crkvi i narodu, po penzionisanju počeo je da piše, tačnije, počeo je da piše zbirke za djecu. Autor je devet knjiga. Poezija za djecu „Radoznale pjesme” i „Jutarnje sunce”, roman „Nes” u tri knjige, roman „Ukradena maca” na srpskom i engleskom, roman „Leptir koji govori” i priče „Srećkovi nestašluci” u dvije knjige.
Boris Musić
