U subotu 7. juna 2025. godine na Duhovske Zadušnice, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici odslužena je Sveta Zaupokojena Liturgija kojom je predstojao protojerej Nikola Pejović, starješina Hrama. Proti Nikoli sasluživali su protojerej Branko Vujačić, kao i đakon Vedran Grmuša.
Nakon zaamvone molitve, sveštenstvo Hrama odslužilo je parastos za pokoj duša preminulih.
Na samom kraju službe, svima sabranima u ovome Svetome Hramu obratio se protojerej Nikola Pejović koji u uvodnom slovu naglašava da je smisao našeg zemaljskog postojanja da budemo prepoznati od Boga i upisani u knjigu vječnog života što zahtijeva da ljudi žive ne samo fizičkom ishranom već i kroz duhovnu ishranu – istinsku vjeru koja se opisuje i kao ljubav prema Bogu i kao ljubav prema bližnjima. Prota Nikola naglašava da se ova teza suprotstavlja savremenom razmišljanju koje često život posmatra kao besmislen i privremen.
,,Za vječno Božije pamćenje, za vječnuju pamjat – mi živimo ovdje na Zemlji. Smisao našega života svodi se upravo na to, da nas Bog prepozna kao svoje, da nas upiše u knjigu vječnoga i neprolaznoga života i da nas vječno pamti. To vječno pamćenje potrebuje naš istinski pravi život. To vječno pamćenje Božije iziskuje da čovjek ne živi samo o hljebu i onome što ulazi u usta njegova i čime se hranimo u spoljašnjem svijetu, nego da čovjek živi istinskom i pravom vjerom. Onom vjerom kojom Bog pobjeđuje sve, vjerom koja je u isto vrijeme i ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. Život se često smatra besmislenim i da ga treba iskoristiti jer nemamo drugoga života kako često savrmeni čovjek razmišlja gledajući samo svoju horizontalu i nemajući duhovni vid i duhovne oči, bivajući duhovno slijepi da sagledaju da čovjek nije stvoren za smrt i za prolaznost, nego da je stvoren za život vječni“.
U nastavku prota Nikola se dotiče prenatalnog vaspitanja, napominjući da medicinska nauka prepoznaje kako iskustva djeteta u materici utiču na kasniji život, iako se ne možemo sjećati ovog perioda. On povlači paralelu između ovoga i prelaska u vječni život, sugerišući da ono što sada gradimo u svojim srcima određuje zapravo naše mjesto u Carstvu Nebeskom.
Prota Nikola naglašava važnost duhovne ishrane od rođenja i kako Bogom dane talente treba koristiti za dobro. Čak i razne osobine ljudskog karaktera, bilo stroge ili blage, eksplozivne ili mirne, mogu se osvećivati kada se posvete Božjoj slavi i službi drugima.
,,Sve više i medicina, naročito na koja se bavi vaspitanjem i razvojem čovjeka, govori o takozvanom prenatalnom vaspitanju, što znači da dijete dok je još u materinoj utrobi dobija mnogo toga što utiče na njegov život kada se rodi. A opet, niko od nas se ne sjeća tog perioda kada smo bili u utrobi matere svoje. Tako će isto biti prelazak iz ovoga u vječni život. Nijesu to samo mjesta na koja ćemo mi da se rasporedimo, nego je to ono što već ovdje i sada čovjek u srcu svome uspije da sagradi. Ako smo živjeli u vjeri i po vjeri, onda će naš život da bude takav i u Carstvu Nebeskom. U tome, u čemu nas Gospod nađe, u tome će nam i suditi. Zato je važno i prije dakle rođenja čovjeka kako i na koji način žive njegovi roditelji. Zato je važno i kad se čovjek rodi u najmanjem uzrastu šta mu se daje kao hrana. Ne samo kao tjelesna hrana, nego kao duhovna hrana. Čime se oblikuje karakter tog novog čovjeka. A onda je poslije važno da one darove koje Bog utka u svakoga čovjeka da ih upotrebljavamo na dobro“.
U drugom dijelu besjede prota Nikola je naglasio da sjećanje na one koji su živjeli prije nas predstavlja upravo ispovijedanje vjere u Vaskrsenje. On u nastavku pojašnjava da vjera ne predstavlja isključivo primanje zemaljskih blagoslova, već je zasnovana na Hristovoj žrtvi, Vaskrsenju i našem učešću u nošenju sopstvenih krstova da bismo ušli u Carstvo Nebesko.
Besjedu prota Nikola završava konstatacijom da je Bog ovaploćena ljubav koja je sišla sa Neba da spase čovjeka od smrti i prolaznosti. Kroz Hristovu pobjedu nad smrću i uspostavljanje Crkve sa njenim svetim tajnama, data nam je prilika da osveštamo svoja smrtna tijela i učestvujemo u vječnom životu već sada kroz službe, liturgiju i Svet Pričešće.
,,Zato je važno da se sjećamo onih koji su prije nas živjeli. Jer time ispovijedamo vjeru u Vaskrsenje kao temelj i osnovu naše vjere i našega života. Nije samo naša vjera da nam Bog da dobar posao, da nam Bog da samo dobre nalaze medicinske i da nam Bog da dobar posao, svakoga dobra i sreće u ovome životu, nego je naša vjera zasnovana na vjeri u krsto-vaskrsnu žrtvu Hristovu u Njegovo raspeće i u naše nošenje krsta i saraspinjanje sa Njim, da bi smo zajedno sa Njim i ušli u radost Carstva Nebeskoga. Naš Bog je onaj koji je svojom smrću, pobijedio smrt i otvorio vrata adova i dao mogućnost svakome čovjeku da učestuje u toj pobjedi“. – poručio je na kraju protojerej Nikola Pejović.
Tekst, foto: Boris Musić
