Parohijske priče iz Krajine
Subota 14. mart 2015. godine. U dolinama oko rijeke Sane i Ribnika snijeg je uveliko okopnio. Ukazale su se njive i livade. Ptičice cvrkutom, na silu, dozivaju proljeće. Nije baš nešto toplije. I jutros je osvanuo mraz, sunce se stidljivo probija kroz oblake i maglu. Ponekad obasja. Otegla se zimura. Dodijali kaputi i čizme, ko okovi.
Namislih otići, obići jedno domaćinstvo koje se nalazi… ne znam ni sam. Dođoh u Gornje Vrbljane da molim Neđu Tomića zvanog Garavo pero da mi pokaže put. Čuvši auto, žena izađe pred kuću te mi reče da Neđo nije kući, već da je otišao u tu kuću u koju ja trebam ići i odnio im penziju.
Bacih pogled putem, vidim čovjek zavezao konja za šljivu i stavlja mu zobnicu da zoblje, usput ga timari i nešto šapuće, vjerovatno tepa konju. Konj je osrednji, crn i ne baš uhranjen kako to konji znaju biti.
Pomoz Bog Stanko.
Bog ti pomog’o pope.
Upitasmo se za zdravlje.
Meni neprijatno pitati da li bi on mene uputio prema Kurtinoj Gredi.Stariji je čovjek.
Aaaa pope,ne može se tamo tako lako.Daleko je zabasaćeš, planina je to.
Pa šta ću? Mislio sam sa Neđom, on je okretniji, još izađe sa lovcima za pasijom pameću.
Ić’u ja s tobom.
Gledam ga onako, starina je to. Nije za pješaka.Ubjeđujem ga da bih lakše sa Neđom.
Ma vratiću se ja Stanko, pa ćemo drugi put ići.
Ne,ne pope,idemo mi sad.
A ja kad sam kretao od kuće ubacim vojničko sedlo u gepek. Izvadim ga i nabacim konjčetu.
Odmah krenusmo.
Spustismo se u potok, deda Stanko nađe brinu sa koje se pope na konja.Ja pređoh most i iz potoka se odmah u’vatismo „plećine“. Planina je, ide kljuse grifovi klapeću o kamenje, ponekad se oklizne na jednu nogu, ali vičan stranama spretno nosi starinu.
Starina mu ponekad nešto govori, kao da ga sokoli, ne znam, ne čujem, idem desetak metara iza njih. Polako se ukazuje snješčić tu i tamo, ali i raste ko kvasalo tijesto za hljeb koji žena ostavi da prenoći pa će ga sutra ispeći.
Ponegdje su lijeske legle na stazu, a ždrijebe kad naiđe oslobodi ih sveze snijega pa fijukne ona lijeska ko kandžija i ispravi se u trenu.
Snijeg biva sve veći i veći, ali nas trojica se ne predajemo. Gazi doro, nosi dedu.
Moreš li pope?
Mogu, mogu,odgovaram, a duša mi u nosu.
Privati se konjčetu za rep.
I tako ti se ja vatim konjskog repa. Pade mi na pamet ski lift. To je nešto slično. Lakše ići, ali ima jedan problem. Konj ima krupnije korake i brži tempo.
Držao sam se za konja dok nije snijeg došao do koljena, a onda sam pustio. Nisam mogao više da pratim taj hod.
Ima li još koliko, Staniša?
Ima, ima pope, nismo ni do pola.
Kud krenuh po ovome snijegu gdje se vuci i međedi legu.
Povećava se razlika između mene i njih dvojice.Sad ih i ne čujem, ali idem tragom. Shvatio sam da ja manje propadam kroz snijeg od konja, te sam išao cjelcom.
Ponekad čujem „oooop“. To mi se Stanko javlja da provjeri jesam li na pravom putu i da odmjeri razdaljinu. I ja odgovorim sa „op“ koje se razlijegne među onim bukvetinama. Vidim ih već gore, čekaju me. Kad ono gore put pročistili šumski kamioni prema radilištu. Kad izađoh na taj šumski put kao da sam se rodio. Ali…presjekosmo onaj put u tri koraka i opet zagazismo u onaj cjelac.
Ide paripče nosi dedu. Snijeg kvasa. Preko koljena je. Razlika među nama se opet povećava.
Vidim, pade konj, a Stanko ustade iz sedla, povuče ga za jular. Opet je na nogama.Sad ga već ne jaši. A i nema obraza ga uzjahati, i konjče ima dušu.
Tu negdje pođosmo se obarati sa planine. Lakše strmu nego brdu.
Vidim kuću, pa ću Stanku radosno: evo kuće, stigli smo.
Pope tu niko ne živi.
Kako se obradovah tako i zaćutah.
Prolazimo proplancima, oko nas smreka i grmlje, a okolo šumetina. Polako se razabira, ima livada. Ponegdje prođemo pored kruške i jabuke. Eto i neki stari hrastovi direci. Ne smijem više ni upitati da li je blizu. Ćutim da sam sebe ne razočaram.
Neka pope,pusti da ja idem prvi, ima kerova, strašivo je.
Prođoše Stanko i konj, u tom zalaja ker. To je bio najljepši lavež na svijetu. Tu smo, stigli smo.
Šarov ne napušta malo dvorište ali uporno laje. Izađe domaćin i ućutkuje pseto.
Pomoz Bog kuma Milane. Bog te pomogo kuma Stanko.
Kud vi u ‘vakom kijametu? Bio Neđo,vas zapjenio.
Pomoz Bog.
Bog ti pomog’o oče.
Ulazite.
Uđosmo i sjedosmo.A lijepo li je sjesti, k’o kad postiš časni post pa se omrsiš na Vaskrs.
Ja sam Milan Krkljić,ovo je moja žena Vojna.
Pope, u ‘voj kući nije bio pop ima preko petn’es godina. Dobro ti nama doš’o.
Prvo nas poslužiše rakijom nezaboravnom srpskom medicinom.
Kuma Vojna,imaš li ti šta za pojest? Upita Stanko.
Joj kume nemam hljeba.Ovaj snijeg i zima se oduljili, a konj nam krep’o.
Ma kuma, imam ja hljeba i kući, daj ti nama mesa.
Iznese baba mesa i kobasice te stavi pred svog kuma Stanka.
A ja očima ližem ono meso. Gladan. Istjerala planina iz mene ono jutros malo krompirića i hljeba. Znaju da je post. Mene i ne nude mesom.
Eto, pope, imam pekmeza ali nemam hljeba.
Ništa ne brinite ja nisam gladan. Lažem!
Stanko jede onu kobasicu i ne guli je nit’ je reže nožem. A kako je samo slatko kusa.
Eto pope mi ovde živimo, struje nemamo niti smo je kad imali.Tvoja nam je popadija pisala molbu da dobijemo struju ali bivši načelnik se iskolači na nju, a meni dođe da ga tljanem.
Upalismo svijeću, okadismo se i pomolismo Bogu.
Dan nas tjera iz planine te ubrzo i krenusmo pozdravljajući se sa ovim divnim starinama, a Stanko natrpa pune džepove one kobasice.
Vratićemo se okolnim putem, ne vrijedi da ginemo kud smo došli. Možda je šumarstvo pročistilo šumski put.
Išavši naiđosmo na šupu od okoraka iz koje se dimi.Upitah moga vodiča ko ovde živi.
Pope,tu živi Hrvat Mile Gašparović iz Slavonije. Došao kao dijete od trinaest godina sa samaricom i ostao. Sad mu je oko pedeset godina. Bio je i u našoj vojsci čitav rat. Zovu ga Tuđman.
Opet ulazimo u šumetinu. Ubrzo iziđosmo na put. Vidim po tragu da je skoro prošla Lada Niva. Uska joj guma. Pokušavam da idem tragom gume ali je teško. Nezgodno metati nogu pred nogu kao manekenke na modnoj pisti. Sa naše lijeve strane je planina Ovčara, a dole lijevo prema planini se obrušava tlo do Rokinog dola. Hvata me jeza od one moćne, mračne planinčuge. Tiho je, bez vjetra, ma ni ptica se ne čuje. Praz,prazna planina.
Idem stotinjak metara iza Stanka, vidim crijevo oguljeno od kobasice. Mezi Staniša u sedlu. Ponekad se obazre da vidi jesam li živ.
Od nekih koliba pođosmo se spuštati. Vidim ispod nas put. Kaže mi Stanko da ja popriječim ako hoću. Te ja popriječi stotinjak metara po onom cjelcu. Kad opet dole druga krivina,a ja i nju popriječim.
Snijeg se smanjuje, put je kopan.
Sad se ja javim sa “op“, slabo čujem Stanka. Dobro sam ja skratio na onim krivinama. U sred šume mostić sa ogradom. Perišića potok. Blizu sam.
Izlazim iz šume, prva kuća. Civilizacija,kakva takva. Tek u Strainićima me stigoše moji vodiči.
Bio sam ponovo na Kurtinoj Gredi 17. marta 2015. godine. Odnijeli smo ljudima hrane i sredstva za higijenu. Obišli smo i Gašparevića i dali mu hrane i sredstva za higijenu. Hvala Opštini Ribnik, direktoru Šumarstva Ribnik, Boračkoj organizaciji Ribnik, Lazaru Jokiću i Jovi Banjcu Azapu.
(Autor je paroh ribnički u eparhiji bihačko-petrovačkoj, diplomirani bogoslov Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog, koji je bio učenik druge genracije obnovljene Cetinjske bogoslovije 1993-1998)
