Nigdje nema čovjeka koji je odolio čarima planine. Šapatom tišine, planine plaše namjernike. Žubore i huče, uspavljuju omamljujućim sokovima. One koji su rođeni i odrasli u planinama vežu nevidljivom i neprekidivom vezom za šume, proplanke, goleti i lazine. I oni su surovi i vrletni kao njihovi krajevi. Po sebi ih planina oblikovala. Ti ljudi gordo se uzdižu iznad župljana kao i sama njihova planina. Jedre se i pucaju od rumenila, skorupa, ovnujskog debelog mesa i rakije. Pa čak se razlikuju od drugih ljudi, imaju koščatije lice, ruke su im tvrde i ispucale. Oni kad odu u ravničarske krajeve, osjete se naglo ispražnjenim. Nit’ znaju koliki dio dana su potrošili, ni koliko im je preostalo da posvršavaju započete naume. Nerijetko zaborave kuda su se zaputili i u kom pravcu treba da produže. Zato, kao preplašeni, više trče nego što normalno hodaju.
O njima se ne ispredaju priče, a i kako bi kad su daleko negdje gore. A i gore nisu kako ljudi jesu. Nego razbacani ko pečurke poslije kiše. Vire kućice na vjekovnoj međi šumetine i livade. Ljeti se tu čuju zvona blaga, tupi udarac bata o sjekiru, galama samaričara i čekić šumara kako u hitrim udarcima obilježava šajte. I onda opet, brzo, sve potone u neopisivi mir. Lažu pisci kada kažu da u tim netaknutim šumama vrvi sve od života. To nije istina. Pogospodile se i zvjerke, te više obitavaju oko naselja. Čak ni muverina nema. Ptice se ne čuju. Samo suvo prošlogodišnje lišće koje šušti i pokoja grančica koja pukne. Zima je blagotvorna za sve u planini. Plodovi ljeta su na dohvat ruke. Visi sa tavana suvo meso. Rakija grije. Blago za jaslama, koke pred kućom. Stig’o sveti januar. Vole ga ma baš svi, sem prasad i šilježad.
Hladno. Snijeg. Moram dobro da podranim. Ja slabije obučen. Ako se dobro obučem ozebću. Čudno, ali je tako. Zagrijem se gazeći strojevim korakom u dubokom snijegu. Uđem u kuću, a ono baba i deda naložili da vazduh u sobi trepti, a pristavili bronzin kupuščine, a on se isparava u onom malom sobičku te je čini toplijom. Osjećam kako mi niz kičmu se slijevaju kapi znoja. Kod nas vrijedi ona stara „Ljeti se obuci, a zimi kako hoćeš.“
Te kuće su domaćinske, nad magazama, od brvana. Ulazi se uvjek sa gornje strane, prvo u krivu verandu, sa čijeg krova , kao kakav mudrac žmirka mačor. Sobe su tijesne sa krivim malterom na zidovima, nabacivano „odoka“. Na tom malteru mogu se primjetiti razni likovi koji su nastali igrom kamenčića i majstorskog alata. Kao da pričaju neku priču koja je za svakog drugačije ispričana. Na tim zidovima noću pri svijeći nastajale su razne priče koje su zalazile u nadrealno i mistično. Pripovjedač je samo trebao da gleda u zid i da čita igru plamička.
Leti deda donesider mesa da doručkujemo, rupio nam pop. Ide deda nosi drva u naramku. Kako se primiče vidim nisu drva nego suvo meso, naslagano k’o da smo mi popovi najveće izjelice. Seljački baba navalata onog mesa, primače i odlomi vruća hljeba, a on zapucketa pa se zapuši. Spusti tanjir pun skorupa i viljuške nareda okolo. De, ne stidi se, svoji smo, i ti nas pitaš u crkvi. De popo, de. Nemoj se stiditi, ti si naš. De Bog ti dao.
A ja volim kad se krupno nasječe pa se koljem s onom komadinom. Brate, da znam da sam jeo. A ne kao ona gospoda što lijepo tanko servira na tanjir, pa kad uzmeš onaj providni komadić, po tanjira ostane prazno, pa te, ništa, sramota.
A njih dvoje ko brat i sestra. Čak i liče. Ne pričaju puno. Razumiju se ćuteći. Pokreti im lagani i isti. Liježu i ustaju s kokošima. Sve imaju, i sve na dohvat ruke.
Baba, znaš ti što je popo doš’o. Prispremider!
Nosi baba zdjelu sa vodom. Voda je ovde svetinja. Nema je sem ako dovoljno nahvataju kišnicu i spreme u bunar. A ova voda nekako meka. Nije reska. Kad je ujutru popiješ čitav dan si žedan i nikako je se napiti. Il’ se suvo meso zapalilo u meni.
Stavlja pored vode so i svijeću usukanu oko kocke šećera, te staju u stavu vojničkom. Tamjan obuzima sobu i ispunjava je mirisom koji je poznat samo svešteniku. Leluja se i bježi ka stropu. Pognutih glava krste se i kao da nešto šapuću u daljinu. Prilaze Krstu i ljube ga kao domaćeg.
Ostavljam ih. Idem, moram dalje. Dan je zimski kratak, a u planini još kraći. Da mi je danas sve obići. Ma mogao bih ja da su svi na jednom mjestu. Šta je dvadesetak kuća. Selo je skoro obiđeno. Podne je odavno prošlo, a mene zabrinjava jedna kuća koja je pod samom planinom. Nećkam se. Daleko je. Zima. Razmišljam ja odavno o toj kući. Razmišljao sam i sinoć kada sam legao u krevet. Kako?
U zadnjoj kući upitah Đurađa da mi da konjče da odem do Miloša. Boji se, ko veli pašće pop sa mog konja pa eto ti belaja.
Uđe u štalu, čujem nešto galami “Op“. Čuju se grifovi o hrastov pod štale. Na vratima se pojavljuje starina, a za njim konj. Njuška prag i gleda u mene. Iz auta izvadih sedlo koje sam jednom prilikom dobio na poklon i prinesoh ga konju, a konj nije naučio sem na ormu pa se ko nećka i štreca u stranu.Zategnusmo kolan i kuskun. Bacih oko na grifove, vidim izlizani, nije na oštro potkivan, a putem led ispod snijega. Nabacih se doratu na ramena i krenusmo u pratnji Zelova put te udaljene kuće. Idemo nas trojica tromo i pažljivo.
Veče silazi niz jelake, a strijež se pojačava u polju još više. Ide konj držeći glavu nisko. Kao da nešto čita iz zapisa mirisa u snijegu i nešto otpuhuje kao da mu nije po volji. Snijeg je negdje do sapi, negdje travu gazi. Pucaju lokve na putu u prasak. Magla kao koprena smanjuje nam vidik. Namještam mantiju koja me zateže pod grlom. Meškoljim se sramežljivo na konjučetu. Sve neću da sam teret.
Puče kajas na uzengiji, konj poskoči u lijevo i stade. Tek tad promrzlim rukama vučem uzda. Gledam u maglu oko sebe. Sjaših polako držeći uzdu oko lakta. Propala koža od stajanja, a ja ga nisam mazao. Pukao kaiš taman gdje je rupa za gvozdac. Napravih, ali vidim da se ne smijem pouzdati u desnu uzengiju. Može kako mora. Idemo dalje. Nađoh mravinjak, olakšam stvar. I opet se nađoh na tuđoj grbači.
Tromo, nogu za nogom, vuče se kljuse. Zelov je umakao u maglu. Pasija pamet i rabote. Odjednom stade konj naglo i zuri u nepreglednu magluštinu. Znam ja otprilike da je tamo šuma. U tom trenutku nešto protča kroz mene od lijevog ramena do desnih slabina. Valjda je to jeza ili kako već. Kad iskoči Zelov, vuk ga izijo dabogda. Slabo se i raspoznaje, k’o da nije on nego neki bijeli pas, a i dorat nije dorat nego zekan. Inje se nahvatalo po nama. Niko na se’ ne liči. Aj dalje.
Brinem se da li ću uspjeti da skrenem do kuće. Ne vidi se, već i mrak pojačava tminu magle. U tom čuh lavež pseta kućnog. Uđosmo u put lijevo i tada se ukaza kuća ispod jabuke kako žmirka sa jednokrilim prozorčićima. Stara trošna kuća odolila vremenu ali i nagrižena vremenom. Možda je u prošlom ratu devedesetih zaključana i otključana od domaćina. Bilo je i takvih slučajeva, pričali su mi ljudi koji su ostali po padu Krajine ali se nisu ukazivali neprijateljskoj vojsci.
Znam Dragu Kevca iz Blagojevića. On je jedan od onih koji nisu napustili ognjište ni u vrijeme najtežih najezdi tuđinaca. Krio se po šumi pet mjeseci. Jeo strvine ovaca koje su zaklali vuci.
Kaže on meni: „ Pope, sve se more naći, ali nigdje nema krese. Da mi je vatru naložiti, čini mi se rodio bih se.“
U tim vrletima Krajine ostala je stoka na milost i nemilost ljudi i zime. Ono što je preživjelo bilo je k’o divlje. Pogotovo, narod kaže, da se govedo unezvijeri da se ne može ponovo pripitomiti. Konj, čim se gazda javi, priđe. A govedo, kažu, nikad.
E takva je bila i ova kuća bez staza i bogaza, u divljini. Obilaze je jedino zvijeri šumske. Lisica svaku noć štekće iznad paprati sa mravinjaka. U jesen medvjed raščene koju šljivu. Svinje prerove bašču tražeći zaostali krompir.
Pas se zapalio lajući, krklja jer ga zateže lanac. Navalio k’o mutav. Istrča žena iz kuće. Dođe do ćoška, vidje mene pa ustuknu. Privezah konja za jabuku. Žena galami na pseto „Mr’š, ne bilo te“. „Ajde oče, ajde. Kud po ‘vakom kijametu?“
Eto. Uđoh u kuću. Po sredini ganjak, sa strane sobe. Struje nema, a i kako bi bilo kad se i ona umori dok iziđe brdu. Prolazeći, opazi me ogledalo. Pogledah kad ono starac. Bijel, bijela brada. Otkravih se i ovlažih oko usta. „Ajde sjedi, uzmi pare.“ Usu mi šljivku, ja je oborih, kad ono voda. Da mi niste vodu usuli, rekoh joj? Ona pomirisa grljak flaše. „Ama nema u njoj šećera. To je naša lanjska rakija.“ Ipak nađe drugu flašu pa mi opet nasu. „Valja li sad?“ Ja ćutim i pijem. Opet voda. Samo sad me sramota da kažem da je opet voda. Vidi ona da nije nešto dobro pa nasu i sebi. Popio sam ja i treću čašicu one vode.
Pribavi ona zdjelu vode,soli i svijeću. Pomolismo se. Idem, ja velim. Noć je. Moram konja vratiti i kući se uputiti.
Moj dorat pod jabukom miruje. Puši se iz njega. Podbača se s noge na nogu. Uzjaših, a on poleće kući ko krilata bedevija. Sad se ne vuče, nego ga ustavljam, ali ne mari. U glavi mu štala. Usput mi proradila i ona „voda“. Vruće, asli je dorat grijanje uključioU pravu je ona starinska „Aj ti, stiću te ja.“ Sada mi onaj put izgleda kraći. Časkom smo pred štalom bili. Dočeka nas Đurađ. Raspremismo konja, pozdravismo se i svak sebi.
Vozim se i razmišljam. Ja jesam i ja! Pop u dvadeset i prvom vijeku ide svetiti vodicu na konju. Međed da ga ubije. Ostaše gnjačad i kredit. Desilo se tako još koji put. Evo živ sam, u poslušanju.
Ako ne znate te ljude i tu planinu, sjedite gdje ste da ste, za planinu niste!
