U subotu, 16. avgusta, otvorena je izložba ikona sa druge ikonopisačke kolonije održane na Cetinju, u organizaciji Mitropolije crnogorsko-primorske. Izložbu ikona je u prisustvu Visokopreosvećenog Mitropolita crnogorsko-primorskog gospodina Joanikija i Preosvećenog Episkopa dioklijskog gospodina Pajsija, te autora i posjetilaca, otvorio protojerej Dušan Bigović.
Navodeći da se danas ”žitija proglašavaju u legende, legende u žitija, ikone u idole, a idoli u ikone”, otac Dušan je rekao da savremeni čovjek riječi ikona često pripisuje i bezumna značenja, te da je upravo zbog toga neophodno vratiti se crkvenoj umjetnosti, ”umjetnosti unutarnje harmonije, logosnosti i iscjeljenja čovjekove prirode”.
”Čovjek, koji treba da bude karika između duhovnog i fizičkog svijeta, našao se u stanju raspadanja. Tačno je da ikona ima istorijsku, materijalno-estetsku i umjetničku vrijednost, ali svoditi je na bilo koju pomenutu kategoriju – suviše je plitko. Zato naglašavamo da su večeras ovdje izložene pravoslavne ikone.”
On je skrenuo pažnju na to da se stanje savremenog praktičnog uma prenosi i na ikonu kao likovno ostvarenje.
”Na Zapadu hrišćanstva odavno, na Istoku nešto kasnije, umjesto metafizičke tragičnosti na ikoni je prisutna tragičnost zemaljskih i duševnih osjećanja. Raj i pakao su ili zaboravljeni ili su prenešeni na zemlju. Likovi gledaju na zemaljski način; njihove oči mogu biti pune dobrote, no ne vide dalje od naših. Grešnik koji nije prošao kroz oganj pokajanja pred takvom ikonom u potpunosti se preda duševnim osjećanjima.”
Otac Dušan je poučio da je pravoslavna ikona iznad naturalizma, renesanse i savremene apstrakcije.
”Pred pravoslavnom ikonom se gase strasti, a budi se duh. Pred njom nema sjete, sažaljenja ili bilo čega što bi se moglo nazvati uspavankom za grešnika. Pred pravoslavnom ikonom čovjek osjeća kako je Bog blizu njega, ali i kako je on sam daleko od Boga. Kad smo pred drevnom ikonom, utisak je da vi ne gledate na ikonu, nego ikona na vas. Likovi na drevnim ikonama su strogi. Strogi jer su prozorljivi, jer vide ono što mi ne vidimo. Gledajući nas iz vječnosti, vide svijet čovjekovih strašnih neprijatelja.”
Podsjetio je na lik Majke Božije sa drevnih ikona.
”Oči velike i zamišljene, sjetna zbog nevolja u svijetu, osmijeh uzdržan. To je lice Pobjednice, koja je preživjela sve bolove i jade, te može pomoći onima koji se bore sa bolom i jadom. Blago nagnuta Onome koga drži na rukama, izražava pokornost volji Božijoj. To je Majka Isusova, ali i Majka svih nas. To je Ona, koja još od Sretenja čuva riječi svake naše molitve da ih prenese Sinu, kako to samo Majka može i umije.”
Rekao je da postoji jedna zajednička služba u Crkvi Hristovoj – ”svi smo ikonopisci i restauratori”.
”Tačnije, Gospod Hristos je prvi Ikonopisac i Restaurator, a mi smo samo Njegovi saradnici. On je došao baš zato da bude u svakome od nas, da sliku Božiju koja je u nama obnovi i očisti. Mi u ovome svijetu stalno vodimo borbu za ikonu Božiju, što je u našoj duši. Tu ikonu stalno grebu i kaljaju svi protivnici ikona, a prvi ikonoborac je grijeh. Kad se čovjek ne bori protiv grijehova svojih, kada ostaje u njima, šta ostaje od duše njegove? Ostaje lik Božiji premazan gnojem poroka, strasti i smrti – ostaje unakažena ikona Božija.”
Protojerej Dušan Bigović je svoju besjedu završio porukom da ovo sabranje treba da podsjeti na tri važna životna zadatka.
”Zahvalnost Bogu što nas je udostojio neiskazane počasti da budemo žive ikone Njegove. Briga svakoga od nas o ikoni Božijoj u sebi – da vazda bude čista i pravoslavna, molitvama okađena, suzama umivena i svakom vrlinom ukrašena. Poštovanje svakoga čovjeka kao žive ikone Božije – radovanje ako neko drži tu ikonu u sebi svijetlu i čistu, tugovanje ako je po zlu vaspitanju kvari i ponižavana, i najposlije vjera da se i sasvim blijeda ili zacrnjela ikona može obnoviti.”
U ime ovogodišnjih učesnika ikonopisačke kolonije na Cetnju, sabranima se obratila profesorica Jelena Guskić Petrović.
Profesorica Guskić-Petrović je kazala da su učesnici imali priliku da se nadahnu svetinjom Cetinjskog manastira i ikonom Svetog Luke, te da je ovo sabranje bila prilika da svi uče jedni od drugih i profesori od učenika i učenici od profesora, a sve u duhu vizantijskog ikonopisanja.
”Vizantijska ikona koja je svevremena, nematerijalna, koja zaista izobražava nematerijalni, nevidljivi svet i svetlost Gospodnju izobražava, i pokušava da nam je donese, je u svakom segmentu produhovljena. Od toga da na njoj ne postoji treća dimenzija, pa često ljudi pitaju zašto je neka realističnija i dopadljivija, ali vizantijska ikona nema treću dimenziju, jer je treća dimenzija ljudska dimenzija. To je ono što mi očima vidimo. Gospod nas vidi sa svih strana. Ikona nas gleda sa svih strana. Kada prilazimo ikonama trebalo bismo da imamo taj utisak da to nije slika, nije portret. To je prozor u večnost.”
Ona je podsjetila na pouku svog profesora, vladike Danila Krstića, studentima – da ne budu lenji kopisti. jer smo dobili dar.
”Da ne bi samo kopirao već viđeno, jer to je lakši put za onoga ko ima talenat. Ali ni da ne izobražavamo utvare.”
Istakla je bogatstvo i dugu tradiciju našeg crkvenog slikarstva.
”To je najvrednije što imamo na ovim prostorima i to treba da gajimo. A kroz to, svi se na neki način uznosimo u drugi svet, što bi rekao Vladika Danilo – idemo metafizički ka Gospodu”, kazala je profesorica Jelena Guskić Petrović, zablagodarivši u ime svih učesnika Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, Cetinjskom manastiru i svima koji su pomogli organizaciju ove kolonije, na kojoj je, kako je rekla ”sve bilo prožeto ljubavlju”.
Ikone su izložene u galeriji Svetigorine knjižare u Njegoševoj ulici na Cetinju.
U drugoj ikonopisačkoj koloniji na Cetinju učešća su uzeli : profesor Jelena Guskić Petrović, Milica Peruničić, Njegosava Pavlović, Svjetlana Samardžija, Sreten Stamenić i Luka Virić.
O. B.
