Protojerej Georgije V. Florovski
RELIGIOZNE TEME DOSTOJEVSKOGA
U stvaralaštvu Fjodora Mihailoviča Dostojevskog postoji jedinstvo. Jedne i iste teme uzbuđivale su njega i zaokupljavali njegov interes čitavog njegovog života. Dostojevski je sebe smatrao i nazivao realistom—„realistom u višem smislu te riječi“. Netačno ga nazivaju psihologom. Takođe nije ispravno objašnjavati njegovo stvaralaštvo njegovim duševnim iskustvom i njegovim proživljavanjima. Dostojevski je opisivao i prestavljavao ne duševnu nego duhovnu realnost. On je prestavljao prvu realost čovječijeg duha, njegove dubine, u kojima se Bog bori sa đavolom, u kojima se dešava sudbina čovječanstva. Tako isto, netačno je govoriti da je Dostojevski preslikavao i vaplotio u svojim stvaralačkim likovima svoja lična proživljavanja, svoje ideje. Njega, istina , nikada nisu potpuno osvajale njegove originalne misli. Istina, on je bio u svojoj mladosti „maštalac“. Ali ipak on je ovu sablazan maštanja vrlo rano stvaralački pobijedio u samom sebi. Njegova duša otvorila se svim utiscima života. Dostojevski je bio do bolesti opservator. Njega je uzbuđivalo sve što se dešavalo okolo. On je više stradao radi radoznalosti nego radi nepažnje u životu. To nije bilo obično ineresovanje nego metafizička radoznalost.
Dostojevski je bio posmatrač a ne vizionar. I njemu je bilo dato da vidi prve tajanstvene osnove duhovnih događaja. On je vidio ono o čemu je pripovjedao—on je opisivao ono što je vidio U tome je osnov njegovog realizma. Njegovo stvaralaštvo nije tumačenje nego prestavljanje čovjekove sudbine. Vrlo mu se rano otkrila zagonetna antinomija čovječanske slobode. S jedne strane on je vidio cio smisao čovječijeg života u slobodi u stvralačkom samoizboru i samoopredeljenju. Niko se ne može ostvariti drukčije nego kroz izbor i odlučnost volje. Stoga je Dostojevski zaštićivao ne samo sopstveni lik čovjeka nego i njegovu volju. Smirenost i pokornost mogući su samo kroz slobodu, inače oni nemaju svoje vrijednosti. No s druge strane niko silnije i ubjedljivije nije prestavljao samorušilaštvo slobode. To je jedna od najintimnijih tema njegovog stvaralaštva. U ime slobode Dostojevski ustaje protiv „vsjemstva“ t.j. protiv svakog objektivnog prinuđavanja, osnovanog na prinudnosti ili neophodnosti. I ujedno on sa time pokazuje kako se protestant pretvara u „skrivenog čovjeka“ (podzemnog, subverzivnog) i nastaje mistično razlaganje, raspadanje ličnosti. Usamljena sloboda pretvara se u bolest. Direktni protest rešava se unutrašnjim zarobljavanjem. I iznad toga: sloboda se pretvara u prinudnost i nasilje. „Podzemni čovjek“ postaje nasilnim i bijesnim. Biti slobodnim je opasno. Ali je još opasnije i oduzimati slobodu. Za Dostojevskog je vrlo karakteristično , da on ne samo sa moralnog ili sentimenalnog gledišta žali unižene i potlačene, koliko on ukazuje na metafizičku opasnost ugnjetavanja za ugnjetače. Ko zagrize u slobodu ili život čovjeka , taj će sam poginuti. U tome je tajna Raskoljnikova, u tome je tajna „Napoleona“. Ukazuje se bezizlazno protivriječje. Sloboda mora biti unutrašnje ograničena. Inače ona se pretvara u svoje odricanje. Dostojevski vidi i prestavlja taj mistični raspad samozadovoljavajuće odvažnosti, koja se pretvara u drskosti i u mistično potskazivanje. I pokazuju kako neograničene slobode čine ličnost robom strasti ili ideje. Antinomija čovječije slobode rešava se samo u ljubavi. No, ljubav, znajte, može biti samo slobodna. Zabranjena ljubav pretvara se u strast, postaje načelo ropstva i nasilja i za onoga koji je ljubljen i za onoga koji je zaljubljen. I ponovo Dostojevski sa velikom pronicljivošću, prestavlja tu tragičnu i antinomističku dialektiku ljubavi , ne samo ljubavi prema ženi nego i ljubavi prema bližnjem. Veliki Inkvizitor za Dostojevskoga je, prije svega , žrtva ljubavi, neslobodne ljubavi prema bližnjemu, ljubavi neslobodi, ljubavi kroz neslobodu. Takva ljubav gori i raspaljuje srce vajnozaljubljene— ubija ih obmanom. Istinska ljubav moguća je u slobodi samo kao ljubav prema slobodi čovjeka. Ovdje se otkriva nikad ne raskinuta veza : ljubav kroz slobodu i sloboda kroz ljubav. U tome je za Dostojevskog bila tajna sabornosti, tajna bratstva, tajna Crkve—Crkve kao bratstva i ljubavi u Hristu. U svome stvaralaštvu Dostojevski je proizlazio iz problematike ranog francuskog socijalizma. Furje i Žorž Sand mnogo su mu otkrili. I prije svega , besplodnost i opasnost slobode i jednakosti bez bratstva. Za Dostojevskog to nebi bilo socijalno već metafizičko pitanje. On se vrlo rano uvjerio da sama simpatija ili sažaljenje nisu dovoljni za bratstvo. I još više: za njega se otkrila nemogućnost ljubiti čovjeka u ime čovjeka. To bi značilo ljubiti čovjeka u njegovoj empirijskoj slučajnosti, a ne u njegovoj slobodi. Još je opasnije ljubiti čovjeka u njegovoj čovječanskoj pravdi, u njegovom idealnom liku; ovdje se ukazuje opasnost i to neotklonjiva, oklevetati živom čovjeku njegov umišljeni ideal, ugušiti ga maštanjem, okovati ga izmišljenom idejom. Iz dugog razmišljanja Dostojevski je stvorio zaključak o nemogućnosti humanističkog bratstva. Ali on se od ideala bratstva nije odrekao, njegova pravda je za njega bila nesporna. Od socijalističkog maštanja o brastvu Dostojevski je prelazio organskim teorijama društva, prerađivao slavenofilske i romantičke ideje. Ipak i u njima on nije nalazio tražene sinteze. Ako čovjek ne može i nije dužan da bude „organskim štapićem“ ili ekserom u sistemu autoritetnih odnosa, tad on ne može i ne mora da bude medium prirodnih simpatičkih osjećanja. Organsko bratstvo organizovano ma i iznutra „horskim načelom“ , malo će se razlikovati od mravinjaka. Dostojevski je bio odviše osjetljivi posmatrač tajnih predjela ljudske duše , da bi se zadržao na organskom optimizmu. Istina je , on organske slabosti nikada nije mogao savladati. Ali , ipak sama zamisao organskog bratstva u njemu se izmijenila. On je poimao i priznavao samo bratstvo u Hristu preko ljubavi u Hristu i bližnjih u Hristu. Dostojevski je bio spreman da kaže i više: samo u Hristu i jeste za nas bližnji, samo u Hristu čovjek postaje i može biti bližnjim za čovjeka, bez Hrista i van Hrista ljudi su udaljeni jedni od drugih, uvijek ostaju strani i spremni da napadnu jedni na druge, da ugnjetavaju jedan drugog uzajamnom slobodom. Zamisao Dostojevskog se razvija. On se nije odrekao nade na ostvarenje svečovečanskog bratstva i da uvodi ovaj ideal u svoje istorijske i publicističke sheme. On ostaje utopist, čeka i očekuje Carstvo Božije na zemlji u nadi da državu preobrazi u Crkvu. No to ostaje kod njega samo kao misao. To on želi ali ne vidi. Ne vidi on to samo zato jer se taj ideal nije dogodio u istorijskoj imperiji.
Zaista mnogo toga što je vidio Dostojevski vidimo u empirijskom planu. I san Versilova sanjao se u mističnom gledanju, i Velikog Inkvizitora Dostojevski je gledao u svijetu ideja. Istorijski likovi za ova sozercanja bili su sjene i praobrazi samo istorijskih simvola prvorealnih događaja. Vrlo je karakteristično da svoje utopističke ideale Dostojevski nikada nije vidio. Nikada se pred njim nije razotkrilo svijetlo viđenje Svete Rusije i „ruskog socijalizma“. O njima je govorio Dostojevski vrlo često i mnogo. Naprotiv, vidio je on drugo umjesto njih. Vidio je on ne brastvo, nego svete i pravedne. Mislio je Dostojevski o „ruskom socijalizmu“, vidio je on „ruskog inoka“. I evo šta je još najvažnije: ovaj inok nije ni mislio i nije htio stvarati ni bratstvo ni socijalizam. Ni Makar Ivanovič, ni starac Zosima, ni Tihon Zadonski, koga je Dostojevski stvaralački cjelivao svojom umjetničkom pronicljivošću, svi oni nisu bili ni istorijski radnici ni stvaraoci. No oni ipak, po shvatanju Dostojevskog, ostvarivali su i ljubav i slobodu i bratstvo do kraja. Tako se predviđenje Dostojevskog nije slagalo sa maštanjem. U svojim istorijskim razmišljanjima Dostojevski je ostao kao metafizičar. I on nije rešavaone socijalno pitanje, nego pitanje o posljednjoj sudbini čovjeka. Njemu se otkrila istorija kao neprekidni Apokalipsis, kao rešenje pitanjao Hristu. To je on vidio u istoriji. Vidio je on kako se zida Vavilonska kula. Vidio je kako se susreo Hristos sa Apolonom, kako se sukobila misao o čovjekobogu sa istinom o Bogočovjeku. Vidio je kako se u istoriji zapadnog čovječanstva ostvarila ne samo ideja nego i strasna volja čovjekoboštvu, žeđ imanentnog apoteoza čovječanstva i konačnog ustrojstva u ime čovjeka. Ta se volja otkrivala u ostvarenju neslobode, u stvaranju „mravinjaka“, o strasnoj grozi i Kristalnom dvorcu. Dostojevskoga više nije privlačio zapadni čovjek nego zapadna kultura. Njega je uznemiravala zapadna sjeta, protivrečnost zapadnog ili evropskog duha. Smisao ove bolesti on je vidio u sablazni o slobodi i zatim o sablazni o Bogu. Jer vjerovati i primiti Boga nemoguće je na drugi način nego u slobodi. Metafizičko ili mističko trovanje zapadnog života Dostojevski je gledao u živim ljudskim likovima. I u njima on opravdanije i očevidnije vidi i prestavlja tu metafizičku istoriju ljudskog duha, radi kojeg se žalostilo njegovo srce nego li u istorijskim shemama ili publicističkim kritikama. Dostojevski je volio zapad. I ne samo što se mnogome naučio od zapadnih mislilaca i istraživača, ne samo što je vidio i osjećao na Zapadu drugu otašbinu ruskog duha.
I radi toga ne što je istorija neminovno sukobljavala Rusiju sa Evropom tako da se inače i ne može riješiti rusko ili pravoslavno pitanje mimo rješenja pitanja Evrope. Dostojevskom je u tome bila ne istorijska neminovnost nego hrišćanski dug. Na Zapadu nije potamnio lik Spasitelja. U samom odricanju od Hrista, u samoj bolesti humanitarnih sablazni Zapad ostaje za Dostojevskog hrišćanskim svijetom. I ovdje se Bog bori sa đavolom i polje borbe jesu srca ljudi. Dostojevskoga je uznemiravala tuga i propast zapadnog čovjeka. On se od nje ne može otrgnuti, jer se ovdje rešava sudbina ljudskih duša. Ponovo u ime ljubavi i sabornosti, u i me čovječanskog bratstva, Dostojevski se stremi vaseljenskoj sintezi , skidanju evropskih protivrječnosti. I u tome se pokazivala prije svega ,njegova, napregnuta, aktivna ljubav prema čovjeku. Dostojevskoga često nazivaju i do sad „ žestokim talentom“ I to izvjesno, što strašno i tegobno govori o čovjeku. Najstrašnija je njegova pripovjetka tada , kad on prestavlja čovjeka u ljutnji i tuči , u ognjenom vihoru strasti i iskušenja , najstrašnija je njegova pripovjetka tada kad on sa pažnjom koja se ne oponaša prestavlja mrtvo talasanje raspalog duha, pustoš palih ljudi, kad oni pokazuju strašne likove nebića.
Takav je Stavrogin, tiho obješnjenje i nemoć strašniji su od same bure. No i nad ovim nebićem zvuči svečano i nepobjedivo Osana. U toj Osani najveća je tajna Dostojevskog. U njoj je njegova sila. On se nije sablaznio tajnom gledanjem zla. Zaista, ne zbog toga što je uvidio u zlom životu samo krive puteve dobra. Naprotiv Dostojevskom se otkriva svijet u svojoj završnoj sputanosti—izaći iz nje može se samo iskakanjem ili uzletom. Zbog toga se nije sablaznio Dostojevski jer je vjerovao u Božije svemogućstvo i u pobjedu Božije sile nad crnom nemoći grijeha. On je očekivao pobjedu ne od svemogućstva nego od božanske ljubavi. Ali je najglavnije—on se nikada nije sablaznio o čovjeka. Nikada mu nije bio skriven Božiji lik u čovjeku. Nije bio skriven zbog toga , jer je svuda otkrivana ljubav. Ta je ljubav sačuvala Dostojevskog od pesimizma. Ona ga je sačuvala od straha. Njegova vjera je bila vjera ljubavi a ne straha. Pred duhovnim pogledom Dostojevskog uvijek je stajao lik Hristov. I on je svjedočio o beskrajnosti Božanske ljubavi prema čovjeku. Nemoguće je čovjeku stupiti u spor sa s Bogom i umanjiti Božanstveno svjedočanstvo o čovjeku svojim očajanjem ili sumnjama. Uzalud su Dostojevskog okrivljavali „ružičastim hrišćanstvom“. Njegova je vjera bila trezvena i herojska. On nije ni od sebe ni od drugih nikada skrivao užas i čitav tragizam palog čovjeka. Ali istinita vjera se ne može promijeniti. Ona je viša od očajanja. Vjera rađa nadu. I nada svijetli i svijetli. „Spokojstvo je za čovjeka , izvor života i spasenje od očajanja svih ljudi i uslov sine qua non za biće cijelog svijeta sadrži se u tri riječi: Logos postade tijelo“…
U tome Otkrovenju je izvor sile i vjere Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, izvor njegove radosti u Bogočovjeku.
Priredio i preveo mr Aleksandar Vujović,
profesor Cetinjske bogoslovije
