U Nedjelju pravoslavlja, 21. marta 2021. godine služena je Sveta liturgija u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, kojom je načalstvovao protojerej Mirčeta Šljivančanin, a sasluživali su mu protojereji-stavrofori Dragan Mitrović i Dalibor Milaković, kao i protojereji Miladin Knežević, Branko Vujačić, protođakon Vladimir Jaramaz i đakon Velimir Bugarin.
Nakon pročitanog Jevanđelja, mnogobrojnom vjernom narodu se prazničnom besjedom obratio načalstvujući protojerej Mirčeta Šljivančanin koji se osvnuo na samu genezu proslavljanja Nedjelje pravoslavlja, budući da je to prva sedmica Časnog i Velikog posta. On je pritom pojasnio zašto se prva sedmica posta zove i nedjeljom čistom:
“Nedjelja čista je zovemo iz razloga zato što smo počeli vaskršnji post, zato što smo krenuli na to važno i blagosloveno putovanje, pa smo se potrudili naročito u ovoj prvoj nedjelji da se očistimo postom, molitvom, pokajanjem i to ćemo činiti tokom cijeloga ovog perioda, ali, naši podvizi su naročito veliki u ovoj prvoj nedjelji, kroz bogosluženja, kroz Pokajni kanon Sv, Andreja Kristskog koji smo čitali i sve ostale velikoposne službe koje nas podstiču na pokajanje i na očišćenje od grijehova naših.”
U daljem obraćanju on je obrazložio i zašto se ova nedjelja zove Nedjeljom pravoslavlja, podsjetivši na konkretne istorijske događaje kojih se sjećamo proslavljajući je, napomenuvši da kroz Svetu liturgiju mi postajemo istinski učesnici tih događaja:
“Ova nedjelja jeste dakle i Nedjelja pravoslavlja. Nju proslavljamo sjećajući se jednog istorijskog događaja koji se zbivao u VIII i IX vijeku, ali kada god se nekog događaja sjećamo u crkvi. taj događaj svakako nije tu samo da se sjetimo nečega što se davno u istoriji dogodilo, nego kroz svetu službu, kroz Svetu liturgiju mi postajemo istinski učesnici tih događaja. Oni su spasonosni, tiču se našega života, našeg spasenja, dakle tiče se spasenja svakoga od nas.”
“Gospod prepoznaje svakog od nas. Prepoznaje nas i prije nego što mi prepoznamo Njega. Ali, On želi da se i mi na taj Njegov poziv i to Njegovo prepoznavanje odazovemo. Svakog puta kada počnemo razmišljati o Bogu mi se u stvari počnemo odazivati na taj Božiji poziv. Ali, to nije dovoljno. Potrebno je krenuti za Gospodom. Ne samo razmišljati i moliti se Bogu, već potrebno je i krenuti mu u sretanje, u susret”, objasnio je prota Mirčeta.
On je načinio poseban osvrt na istorijski splet okolnosti koji su zapljunusnuli život Crkve u VIII i IX vijeku, a ticali su se ikonoboračke jeresi:
“Današnji praznik Nedjelje Pravoslavlja, proslavlja pobjedu prave vjere. U VIII i IX vijeku javili su se ljudi koji nisu poštovai ikone, podstaknuti od tadašnjih moćnih careva smatrali su da ikonopoštovanje nije Bogougodno i počeli su da se bore protiv ikona. Borili su se ne birajući sredstva, žestoko, izbacujući ikone iz crkava, paleći ih i uništavajući i progonili su sve one koji su ikone poštovali. A to je dugo trajalo.”
On je u svom daljem izlaganju obrazložio stav otaca Crkve zašto je potrebno i opravdano poštovati ikone:
“Bog, Sin Božiji, postao je jedan od nas, uzeo ljudsku prirodu i došao među ljude. A pošto su Ga gledali, slušali, i opipali oni koji su sa Njim govorili, kao što smo čuli u Svetom jevanđelju, zašto onda ne bi bilo moguće naslikati Ga? Zašto onda ne bi bilo moguće da Ga predstavljamo na ikonama? Sveti oci su odredili, da kada se klanjamo ikoni, kada činimo poklonjenje i poštovanje ikonama, mi se klanjamo Onome ko je na njima naslikan. Ne klanjamo se ni bojama, ni drvetu, ni zidovima, već sde dakle klanjamo onome ko je na njima naslikan.
Uzmimo za primjer da sin iz jedne porodice ode da živi u Australiju, dok njegova porodice ostaje da živi ovdje, a majka njegova, budući da želi da vidi svoje dijete jer joj nedostaje, a pritom nema ovih današnjih sredstava posredstvom kojih ga može vidjeti, ima kod kuće fotografiju svoga sina, zar neće ona uvijek kad se sjeti svoga djeteta pritom i poljubiti njegovu fotografiju? A kad to bude radila, ne ljubi ona papir i boju, već njemu, svome sinu pokazuje ljubav sjećajući se njega, gledajući njegov lik i ljubeći ga. Tako se i mi poštujući svete ikone poklanjamo onima koji su na njima izobraženi”, pojasnio je prota Mirčeta.
Otac Mirčeta je podsjetio da je u dubljem smislu ikone, svaki čovjek živa ikona Božija:
“Poštujući svakoga čovjeka, mi u stvari poštujemo Boga živoga koji nas je sve stvorio Naš Saborni hram u Podgorici je zaista predstavnik ljepote ikonopoštovanja, jer je sav ukrašen prelijepim freskama, ali, kako su svaki hram ili crkva ukrašeni freskama svetitelja na zidovima, tako je i crkva ukrašena živim ikonama koje stoje i učestvuju u službi, a to su ljudi, to ste vi!”
U poslednjem dijelu svog pastirskog obraćanja prota Mirčeta se posebno osvrnuo na jednu od skorijih i velikih pobjeda pravoslavne vjere, ukazavši na veliku pobjedu svenarodnih sabranja oličenih u litijama koje su se održavale povodom odbrane svetinja od diskrimnitarnog Zakona o slobodi vjeroipsovijesti izglasanog u neregularnim okolnostima u Skupštini Crne Gore:
“I mi smo bili učesnici i svjedoci jedne pobjede pravoslavlja. Zar naše litije sa ikonama u rukama i litije ikona živih Božijih ljudi od djece do starca, nisu takođe pokazale pobjedu vjere, pobjedu pravoslavlja? Bog nam je pokazao da kad smo u vjeri, kada smo zajedno nema niko jači od Božijih ljudi! Ali, tu vjeru, tu istinu, tu zajednicu, tu sabornost treba da čuvamo kao zenicu oka svog, tako da nas ništa ne može podijeliti i posvađati!”
On je takođe podvukao značaj čuvanja te pobjede i našeg narodnog jedinstva kojima nas je Bog darovao kroz svenarodne litije:
“Braćo i sestre, i ako mislimo drugačije o mnogim stvarima, ovu suštinu našeg jedinstva, jedinstva u Bogu, jedinstva u ljepoti lika Hristovog i ljepotu lika svakoga čovjeka, ne smijemo izgubiti jer, onda smo slabi! Svjedoci smo pobjede pravoslavlja, zar ne treba da je čuvamo i da je prenosimo i svjedočimo svojom ljubavlju, svojom dobrotom?’U našim litijama, išli su i oni koji ne vjeruju ili drugačije vjeruju od nas, zato što ih je naša vjera, naša ljubav, naša istina koju smo u miru ljubavi i slozi svjedočili prizvala. A za tim mirom, za tom ljubavlju i slogom čezne svaki čovjek.
Za Hristovim likom čezne svaki čovjek, zato što je svaki čovjek sazdan po liku Hristovom!” – zaključio je prota Mirčeta.
Na kraju Liturgije pročitan je Sinodik pravoslavlja.
Boris Musić
