U subotu, na Miholjdanske zadušnice, kada naša Sveta Crkva proslavlja Svetu ravnoapostolnu Velikomučenicu Teklu, 7. oktobra 2023. godine u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, odslužena je Sveta Liturgija kojom je predstojao starješina Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja, protojerej Nikola Pejović.
Proti Nikoli sasluživao je jerej Velimir Bugarin.Tokom službe blagoljepiju bogosluženja poseban doprinos ljepotom pojanja dao je i Hor vizantijskog pojanja od dvanaest članova koji je ovom prilikom posjetio Saborni hram Hristovog Vaskrsenja i uzevši učešća na Svetoj Liturgiji. Članovi hora nam dolaze iz Mitropolije zagrebačko-ljubljanske a hramovni su hor pri Hramu Svetih Ćirila i Metodija u Ljubljani (Slovenija).
Nakon pročitanog začala iz Svetog Jevanđelja svima sabranima obratio se načalstvujući protojerej Nikola Pejović koji je u uvodnom dijelu pastirskog slova podsjetio da nas Crkva na zadušnice podsjeća da se još intenzivnije sjećamo naših upokojenih srodnika i svih onih koji su usnuli u vaskrsenje i život vječni:
,,Danas su zadušnice i dan kada nas Crkva podsjeća da se još intenzivnije sjećamo naših upokojenih srodnika i svih onih koji su usnuli u vaskrsenje i život vječni, da se Bogu pomolimo za njihove duše i da Gospod po milosti svojoj oprosti sve ono što su voljno i nevoljno sa znanjem i bez znanja učinili u svome životu”.
Prota Nikola je potom podsjetio na jedno egzistencijalno pitanje koje je u današnjem tempu življenja sve dalje od aktuelnog čovjeka, a to je pitanje smisla života i bitisanja u ovoj realnosti:
,,Svaki put kad se sjećamo naših upokojenih, naročito u ove zadušne dane, to je poziv da se upitamo: ,,Šta je čovjek?” Odakle on u ovoj vodenici smrti, zašto ga je Bog stvorio i šta je smisao našega života? Danas naročito živimo u jednom vremenu kada se živi ne samo jednim brzim i dinamičnim tempom života nego i vremenu kada su ta vječna pitanja postavljena hiljadama milja od čovjeka”.
,,Kada je Bog stvorio čovjeka, On ga je stvorio da bude Njegov vječni sabrat, sadjelatelj. Budući da je stvoren, čovjek ima u sebi i taj potencijal da odstupajući od blagodati Božije, od izvora života u sebi afirmiše smrtnost, propadljivost i prolaznost”. – besjedio je on.
U nastavku pastirskog slova, prota Nikola je rekao da je bez obzira na čovjekov pad i otuđenje od Boga, Bog pravio polako plan kako da izvuče čovjeka iz te bezizlazne situacije i poslavši ono što je najviše imao, a to je Sina Svoga Jedinorodnoga:
,,Međutim, Bog je tako zavolio čovjeka i svijet da je promijenio svoj plan, pa nije ostavio čovjeka u toj njegovoj nesreći poniženog i poraženog, nego je pravio polako plan kako da izvuče čovjeka iz te bezizlazne situacije i poslao je ono što je najviše imao – poslao je Sina Svoga Jedinorodnoga da svaki koji u Njega vjeruje, ne pogine nego ima život vječni”.
On je naglasio da je Bogočovjek Hristos postao naša istinska nada, budući da je svojom pobjedom nad smrću postao mjera našega života:
,,Bogočovjek Hristos, postao je naša istinska nada, postao je svojim životom, svojom pobjedom nad smrću, postao je mjera našega života. I zato nema nikoga i ništa važnije u ovome svijetu od Gospoda našega Isusa Hrista, jer nas niko i ništa ne može izliječiti od te neiscjeljive bolesti smrti, propadljivosti i prolaznosti”.
U drugom dijelu obraćanja prota Nikola se osvrnuo i na lažne učitelje i iscjelitelje kojima se nerijetko pristupa čak i sa stanovišta hrišćana, akcentujući pritom da mimo Hrista, mimo Boga živoga, Boga ljubavi i životodavca – nema života a ni istinskog boljitka:
,,Nažalost, danas i mi čak koji se zovemo hrišćani, često idemo kod nekih drugih: gatara, vidara nekih drugih vjera, misleći tako jadni i bijedni da će nam nešto pomoći. Međutim, mimo Hrista, mimo Boga živoga, Boga ljubavi i životodavca – nema života! Može neko napraviti da vam sve cvijeta u ovome životu, ali ovaj život je kao da uđete na jedna a izađete na druga vrata, ovaj život je kratak, kako ćemo i pjevati na kraju Liturgije: ,,Život je sijenka i san…” i uzalud se trudi i muči svaki čovjek, tako kaže Sveto Pismo: ,,Ako cijeli svijet zadobijemo i kad cijeli život zadobijemo, onda ćemo se u grobu nastaniti”.
On je pojasnio da je grob kao konačna riječ u ovome životu za čovjeka, reprezent smrti i propadljivosti bio predmet bavljenja mnogih filosofskih i religijskih zajednica koje su nudile mnoge odgovore na taj rebus, ali da je zapravo samo jedna ličnost uspjela da se sa smrću uhvati licem u lice i da je pobijedi:
,,Grob jeste mjesto kojim su se bavile sve filosofske i religijske zajednice, jer nisu mogli da ne obrate pažnju na ono što je konačna riječ u ovome životu za čovjeka, a to je smrt. Ali samo jedan čovjek je uspio da se sa smrću uhvati licem u lice i da svojom smrću, upravo onim najvećim oružjem kojim neprijatelj života ima, pobjedi smrt i da kako kaže Sveti apostol Pavle: ,,Sve one koji sa Njim i u Njemu prebivaju savaskrsne u život vječni!”
Naposlijetku prota Nikola je akcentovao da je temelj sve naše pobožnosti vaskrsenje ne kao obredna radnja ili aktivnost sama po sebi, nego suštinski kao krajeougaoni kamen našeg života i naše žive zajednice sa živim Bogom:
,,Temelj naše pobožnosti je vaskrsenje, ne nikakve obredne radnje i aktivnosti same po sebi, nego vaskrsenje i vjera u vaskrsenje i u Dan Sudnji i Dan drugog dolaska Hristovog. Čekajući taj dolazak mi Hristom živimo, mi Njega slušamo, za Njim hodimo, mi Njegove zapovjesti se trudimo da držimo, mi u Crkvu Njegovu dolazimo da bi se sa Njim sjedinili, da bi se sa Njim pričešćivali, da bi sa Njim bili u najtješnjoj i najbliskijoj vezi, da bi tako prebivajući Hristos u nama pobjeđivali sve grijehe ovoga svijeta. Ggrijeh nije ništa drugo nego mala smrt, što više grijeha u čovjeku, to više smrti u čovjeku”.
,,Mi Hristom pobjeđujemo sve, pobjeđujemo ovaj svijet i svoju smrtnu prirodu i sa Njim već ovdje i sada mi osjećamo tu punoću i tu radost Carstva Nebeskoga i života vječnog. Neka bi Gospod dao da tom vaskrsnom vjerom što više dolazimo u ovome Hramu koji je svjedok Vaskrsenja Hristovoga, da tom vjerom u vaskrsenje, jačamo u vrlini, u ljubavi prema Bogu i jednih prema drugima, da činimo dobro i kad nam se učini da je to najgluplje nešto što treba da uradimo, jer Bog je vječno dobro! I da uvijek i u svakoj životnoj situaciji svoju nadu i utjehu i vjeru položimo u Njega jedinoga pobjeditelja smrti, jedinoga pobjeditelja grijeha i jedinoga darodavca vječnoga i neprolaznog života!” – poručio je naposlijetku protojerej Nikola Pejović.
Prota Nikola je takođe zablagodario članovima Hora vizantijskog pojanja Sveti Ćirilo i Metodije što su u okviru posjete svetinjama Mitropolije crnogorsko-primorske posjetili i Saborni hram Hristovoga Vaskrsenja u Podgorici i što su uljepšali Svetu službu Božiju svojim pojanjem. Prota Nikola je podsjetio da je ovaj hor osnovan upravo blagoslovom Njegove svetosti Patrijarha srpskog g. Porfirija 2021. godine, te da je hor ostvario izuzetne rezultate u svoje dvije godine postojanja. Prota Nikola se posebno osvrnuo i na to što je sada blagoslovom Patrijarha srpskog g. Porfirija administriranje Mitropolijom zagrebačko-ljubljanskom preuzeo Preosvećeni Episkop buenosaireski i južno-centralno američki g. Kirilo koji dolazi iz naših krajeva i koji je jedan od najljepših izdanaka podgoričkog Bratstva Svetog Simeona Mirotočivog, pa je pritom istakao da je i na taj način ova posjeta značajna i da se povezanost naših pravoslavnih zajednica na taj način dodatno učvršćuje.
Boris Musić
