U Nedjelju dvadeset šestu po Pedesetnici, 3. decembra 2023. godine u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, odslužena je Sveta Liturgija kojom je predstojao starješna Sabornog hrama, protojerej Nikola Pejović.
Proti Nikoli sasluživalo je sveštenstvo Hrama, protojereji-stavrofori: Dragan Mitrović i Dalibor Milaković, protojereji: Miladin Knežević, Branko Vujačić, kao i đakon Vedran Grmuša.
Nakon pročitanog začala iz Svetog Jevanđelja svima sabranima obratio se načalstvujući protojerej Nikola Pejović koji se u uvodnom slovu osvrnuo na Roždestvo Gospoda Isusa Hrista i sami značaj i smisao praznika u čitavoj ljudskoj istoriji i životu svakog čovjeka ponaosob:
,,Ono za šta se spremamo postom i molitvom nije običan događaj, nego dolazak Boga u ovaj svijet. Čekamo da proslavimo ne obično rođenje nego rođenje kojim će početi iskupljenje roda ljudskoga. Rođenje kojim će se roditi most koji će spojiti nebo i zemlju. Rođenje koje će podići Adama iz mrtvih i otvoriti vrata adova da izađu svi koji budu htjeli. Rođenje koje će podijeliti ljudsku istoriju na dva dijela, na period do tog događaja i evo dvije hiljade dvadeset tri godine od toga događaja. Dakle, sam događaj pokazuje da treba da napregnemo sve svoje unutrašnje i spoljašnje snage koje imamo da bi i mi ne samo tjelesnim očima već i duhovnim očima svog srca i duše vidjeli i dočekali ovaj događaj”.
,,Smisao ovog života jeste u tome da pokušamo da u kratkome ovome vremenu se susretnemo sa Hristom. Čovjek je biće vjere i nema nijednoga čovjeka na zemaljskoj kugli koji ne vjeruje, ne bi ni osvanuli ujutru, da ne vjerujemo uveče da ćemo sjutra vidjeti dan. Međutim, razlika je u tome u šta vjerujemo, u koga vjerujemo i kako vjerujemo?” – zaključio je prota Nikola.
On je u daljem obraćanjz podsjetio da je vjera zapravo živa vjera u živoga Boga, koja je i vjera susreta, kušanja i najrprisnijeg odnosa Boga i čovjeka:
,,Naša vjera je živa vjera u živoga Boga, a to znači da je naša vjera – vjera susreta, kušanja, vjera najprisnijeg odnosa čovjeka sa Bogom, a onda kroz njega i u njemu čovjeka sa čovjekom. Naša vjera nije prosto religija koja je odnos i veza čovjeka sa nečim uzvišenim i nečim što je tamo daleko i da nam taj neko dalek naređuje šta mi treba da radimo. Naša vjera je vjera u kojoj se Bog otkrio, a to pretpostavlja ne samo Boga koji se otkrio nego i čovjeka koji je to otkrovenje primio”.
Prota Nikola je podsjetio da se primjer i mjera za svakoga čovjeka upravo ogleda u ličnosti Gospoda Isusa Hrusta budući da se u ličnosti Hristovog svakom čovjeku otkriva savršeni Bog i savršeni čovjek:
,,U ličnosti Bogočovjeka Hrista, otkriva nam se savršeni Bog i savršeni čovjek. Bog postaje čovjek da bi mi mogli postati bogovi po blagodati, učesnici tog božanskog života. Zato nema uzvišenijeg i radosnijeg događaja od rođenja Hristovog i to je ono što nas pokreće na post, molitvu, podvig, uzdržanje. To je ono što u nama treba da budi svu ljubav prema Bogu i prema podvigu”.
U drugom dijelu pastirskog slova, prota Nikola je akcentovao da je ono što je najvažnije u postu i samom odnosu prema Bogu i bližnjima zapravo suština, a ne spoljašnost i površnost formalnosti:
,,Kada postimo nije važna formalnost, hoćemo li postiti na ulju, vodi, ribi, to je manje važno i poslednje što čovjek treba da razmišlja kad je post u pitanju. Apostol Pavle nam kaže: ,,Budite djeca svjetlosti, ne uzimajte učešća u djelima tame, nemojte da ulazite u ono o čemu je sramno i govoriti, a kamoli to raditi!” Eto preporuke kako da postimo, a onda se jevanđelska priča nadovezuje na to, Gospod iscjeljuje ženu koja osamnaest godina nosi muku i iscjeljuje je u subotu, a subota je po starozavjetnom zakonu bila dan odmora i starješina sinagoge progovara Hristu što je u taj dan iscijelio ovu ženu. A zakon ne smije da bude prepreka da vidimo Boga. Zato Gospod naziva ove ljude licemjerima, jer često smo mi ljudi licemjeri, prvenstveno jedni prema drugima, a najveća je tragedija je kada to licemjerstvo primijenimo u ime vjere i u ime Boga. Onda niti mi vidimo Boga, a sprečavamo druge da vide Boga i da se susretnu sa Bogom”.
On je naposlijetku napomenuo da je važno da u vrijeme posta preispitamo sebe, srce, savjest, da sagledamo sebe i svoj život pred životom i živim Bogom:
,,Preispitajmo svoje srce, savjest svoju, da vidimo šta je to šta se u našem srcu krije, da li u nama ima zavisti, pakosti, da li ima neke sklonosti prema ovoj ili onoj strasti, da li ima u nama sklonosti ka tome da ne vidimo brvno u oku svome a vidimo trun u oku brata svoga?!
Da li mi vidimo greške svakoga drugoga čovjeka, a svoje ne vidimo!? Da li mi greške drugih ljudi upotrebljavamo da ni sebe pokazali višima? Da li mi tuđu nesreću koristimo za svoju sreću?”
,,Na to smo prizvani, naročito ako smo krenuli u post, ako smo krenuli da postom i molitvom se pripremamo za ovaj događaj susreta sa Gospodom, jer, susret sa Njim mora da bude iskren. Ne možemo se sresti sa Gospodom ako smo licemjeri, zato je važan i post i hranom i tijelom, ali je potreban onaj unutarnji post, vježbanje u uzdržanju, u molitvi, u pokajanju, jer pokajanje je put istinskog spasenja”. – poručio je protojerej Nikola Pejović.
Boris Musić
