Najavljena parada sodomitâ koju njeni organizatori nazivaju “Euro-prajd“, a koja bi trebalo da se održi u Beogradu krajem septembra, izaziva mnoštvo različitih komentara, među kojima su i prijedlozi o tome na koji način Crkva treba da se postavi prema tom događaju.
Drska propaganda sodomitske ideologije nešto je pred čim nikako ne treba zatvarati oči i stoga ne treba da iznenađuju očekivanja naroda da Crkva u vezi s tom pojavom kaže svoju pastirsku riječ. Međutim, u mnoštvu različitih sugestija i stavova moguće je prepoznati i nedobronamjerne glasove koji se često pretvore u nepotrebno optuživanje Crkve za pasivnost i defetizam. Štetnost takvih stavova moguće je prepoznati samo ukoliko se na ispravan način pojmi suština crkvene misije i njene pastirske brige za pastvu, pred koju današnji svijet iznosi razna iskušenja u formi devijantnih antivrijednosti.
Kao prvo, Crkvu čine svi njeni kršteni članovi koji u crkvenom tijelu nose različite darove i službe. Svaki član Crkve, klirik ili laik, shodno svojoj službi, episkopskoj, svešteničkoj, vjeroučiteljskoj ili nekoj drugoj, ima slobodu da shodno svom daru svjedoči vjernom narodu hrišćanske vrijednosti i iskazuje crkveni etos, istinu i samosvijest. Kada je riječ o drskoj i sve nasilnijoj propagandi homoseksualizma, potrebno je da crkveni pastiri svojom riječju opomenu, prekore i upozore na štetnost takve propagande. Ali često se desi da pojedinci, zbog neutemeljenog rasuđivanja ili loše namjere, svoj prijekor upute ne izrugivačima svetinje života, braka i porodice već samoj Crkvi! Drugim riječima, nepotrebno je i po biće Crkve štetno prekorijevati crkvenu jerarhiju zbog toga što se ne oglašava uvijek na način na koji neko smatra da je potrebno. S druge strane, korisno je sa smirenjem očekivati i vjerovati da će Crkva u potrebnom trenutku reći svoju riječ i da njena pastirska briga neće izostati.
Homoseksualnost je krajnje devijantan izraz čovjekovog stanja poslije pada praroditeljâ ljudskog roda u grijeh. To je plod egocentrizma i samopotvrđivanja nasuprot Tvorcu i od njega naznačenom načinu postojanja. Ona je plod čovjekove pobune protiv Boga i protiv sopstvene prirode u koju je stvaranjem utkana bogolikost. Sve dok svoju slabost i grijeh smatraju ispravnim načinom ponašanja ili dozvoljenim izrazom “slobode“, homoseksualci ne mogu biti članovi Crkve i primati svete Tajne. Sveto Pismo i učenje Crkve nedvosmisleno osuđuju homoseksualne polne veze, budući da u njima vide poročno izopačenje od Boga stvorene čovjekove prirode. „Ko bi muškarca obležao kao ženu, učiniše gadnu stvar obojica” (3. Mojs. 20, 13). Biblija svjedoči o teškoj kazni koju je, prema svetootačkom tumačenju, upravo zbog grijeha muželoštva, Bog poslao na žitelje Sodoma (v. 1. Mojs. 19, 1-29). Apostol Pavle, karakterišući nemoralno stanje tadašnjeg društva, ubraja homoseksualne odnose među najsramnije strasti i razvratnosti koje skrnave ljudsko tijelo i dušu. U Poslanici Rimljanima Apostol piše: „I žene njihove pretvoriše prirodno upotrebljavanje u protivprirodno. A isto tako i muškarci, ostavivši prirodno upotrebljavanje žena, raspališe se željom svojom jedan na drugoga, muškarci sa muškarcima čineći sram, primajući na sebi odgovarajuću platu za svoju zabludu” (Rimlj. 1, 26-27). Razvraćene žitelje Korinta apostol Pavle strogo opominje: „Ne varajte se…, muželožnici… neće naslijediti Carstvo Božije” (1. Kor. 6, 9-10). Svetootačko Predanje takođe jasno i nedvosmisleno osuđuje svako ispoljavanje homoseksualizma.
Danas se homoseksualizam, u sekularnom globalističkom društvu, tumači kao izbor, kao jedna od „polnih orijentacija”, koja treba da bude oslobođena od bilo kakve karakterizacije kao moralno izvitoperenog i pogrešnog ponašanja i koju treba snažno i na razne načine afirmisati. Suprotstavljajući se tendenciji da se homoseksualizam shvati ne kao polna izopačenost već kao jedna od „seksualnih orijentacija” sa pripadajućim joj pravima, Crkva stoji na stanovištu da je homoseksualizam grijehovna povreda ljudske prirode koja se prevazilazi duhovnim podvigom u cilju iscjeljenja čovjeka, kroz svete Tajne, post, molitvu, pokajanje, čitanje sveštenih spisa, kao i opštenjem sa vjerujućim ljudima. Zato smo kao Crkva dužni da neprestano ukazujemo na opasnost od sodomitske propagande, a takođe smo pozvani da svjedočimo istinu da Crkva i onima koji stradaju od toga grijeha može pomoći, jer svaka strast se liječi zdravom duhovnošću, pokajanjem i molitvom.
Ovo su takođe momenti kada se na određeni način testiraju naša vjera i crkvenost – da li smo uvijek spremni da odluku Crkve prihvatimo kao Svetim Duhom nadahnutu i kao takvu za nas najbolju i najdušekorisniju. Često smo skloni da od Crkve očekujemo da pribjegne metodama koje se nama čine najedakvatnijim, ali koje se kroz iskustvo crkvenog života nisu potvrdile kao takve. Oduvijek su najbolje i najjače oružje u borbi protiv Antihristovog duha pogibli bili – post, pokajanje i molitva. Tome smo svjedočili i nedavno, kada se pred represijom državnih vlasti u Crnoj Gori desila blistava projava crkvenog duha i saborno ispovijedanje odanosti naroda svojoj Crkvi. Dakle, otpor bezbožnicima nije bio nasilan i po metodama kneza ovoga svijeta već kroz molitvu, strpljenje i poslušanje Crkvi i njenim arhijerejima.
Ponekad Crkva govori i ćutanjem, vodeći se jevanđelskom poukom da bisere ne treba bacati pred svinje (Mt. 7,6). Poznata je jedna anegdota vezana za blaženopočivšeg patrijarha Pavla: kada je grupa NVO-aktivistkinja, ozlojeđena njegovim pozivom na sprječavanje čedomorstva, protestovala ispred zgrade Patrijaršije, patrijarh je u jednom trenutku izišao pred njih, rekavši im da je njihova pobuna zapravo nesporazum, jer njegov poziv i nije bio upućen njima već njegovoj pastvi, kojoj one ne pripadaju. Dakle, crkvena propovijed je uvijek upućena njenom slovesnom stadu; bez obzira na vukove koji paradiraju okolo ponoseći se svojom sramotom, prevashodna je briga Crkve da svakog svog člana utvrdi na uskom putu spasenja.
Izvor: SPC
