Suštinski problem i uzrok brojnih devijacija u životu savremenih hrišćana jeste na, prvom mjestu, odsustvo bilo kakvog vida katihizacije. Pošto je iluzorno očekivanje da bi u dogledno vrijeme moglo da dođe do obnove katihumenata, potrebno je usmjeriti pažnju na katihizaciju nakon obavljenog krštenja, sa ciljem ispravnog ucrkovljenja novoprosvećenih. To predstavlja složen i nimalo lak zadatak, a bez čijeg rješavanja ćemo kao rezultat imati preovlađujuću većinu ”nominalnih” hrišćana koji formalno učestvuju u crkvenim obredima, bez svijesti o potrebi određenog podviga kao neizostavnog dijela izgrađivanja i uzrastanja u Tijelu Crkve.
Pojava da jedan hrišćanin ne osjeća nikakvu potrebu za učešćem u evharistijskom životu, a da pri tom sebe smatra ”potpunim” hrišćaninom, vremenom može da preraste u tragični rascjep između hrišćana i Crkve. Opravdanost ovakve, na prvi pogled prestroge, prognoze je zasnovana na činjenici da danas srećemo ne mali broj onih hrišćana koji gaje čak neprijateljski odnos prema Crkvi. Nepotpun uspjeh tzv. liturgijske obnove u Pravoslavnoj Crkvi dijelom je uzrokovan upravo nepodudarnošću ”teorije” i ”prakse”. Osnovni pojmovi obnove nisu ”proživljeni” u pravom vidu, pristupalo im se na način koji nije ukorijenjen u Predanju što se može uočiti i na primjeru Tipika čija primjena je često značila neosnovanu ikonomiju prema onome što zapravo predstavlja udaljavanje od predanjskog crkvenog etosa i prakse. Svakoj istorijskoj promjeni, kako je govorio prof. Georgije Manzaridis, prethodi doživljavanje Predanja u svim njegovim istorijskim dimenzijama, i poistovjećivanje sa njim. Iz toga proizilazi i suštinska važnost bogoslovlja za svaki akt u Crkvi.
U hrišćanskom crkvenom životu kvantitet ne znači kvalitet. Crkveni pastiri su, kako lijepo primjećuje sveštenik Georgije Kazancev, često skloni da neuporedivo više pažnje poklone onima koji su hrišćani samo na osnovu posjedovanja krštenice, a pri čemu ih svojim pristupom i snishođenjem ni na koji način ne privode akriviji. Pogrešno je takav pristup nasilno ukalupljivati u jevanđelsku zapovijest o ostavljanju devedeset i devet ovaca zarad jedne izgubljene, budući da taj pristup zapravo znači legitimisanje njihove minimalne ili nikakve crkvenosti. Generacije hrišćana se tako vaspitavaju u ”slobodi” od podviga, potrebe za pokajanjem i poštovanja crkvenih kanona. Takav odnos vodi ka posvjetovnjačenju same Crkve i na kraju do njenog potpunog odbacivanja. Sveštenomučenik Ilarion Troicki, opisujući ove devijacije, kaže da u duši mnogih današnjih hrišćana uporedo žive poštovanje hrišćanstva i prezir prema Crkvi. Dakle, postavlja se pitanje da li je čovjek postao pravoslavni hrišćanin samo time što se krstio, a da nakon toga ne živi crkvenim životom. Krštenjska blagodat ne djeluje mehanički i nezavisno od čovjekove volje već je potrebno da se umnožava kroz lični slobodan podvig. Zato je dužnost sveštenika da pojmi i prihvati odgovornost za onoga koga je krstio, vodeći ga putem njegovog ucrkovljenja. U suprotnom se formira vjera o kojoj je A. Šmeman pisao da „ruski čovek vjeruje u neophodnost sveštenika kao izvršioca Tajni, ali prestaje da očekuje od njega bilo šta drugo: pouku, rukovođenje i moralni primjer“. Jednom riječju, potreban je povratak krštenih ljudi u okrilje Crkve!
Ono što takođe dovodi do devijantnog stanja jeste nepropisno obavljena tajna krštenja. Pred našim crkvenim pastirima je važan zadatak prevladavanja anomalija kad je u pitanju vršenje ove svete tajne, kao npr. krštavanje ranije osvećenom vodom, izostavljanje molitava zaklinjanja itd. S tim je povezano i pitanje motiva za krštenje. Jasne su kanonske odredbe koje određuju pravila prijema i pripreme ljudi za krštenje i potom za hrišćanski život u Crkvi. Narušavanje ovih pravila i savjeta koji su utemeljeni u crkvenoj praksi dovode do izvitoperenja cjelokupnog crkvenog života nakon krštenja. Jer, onaj koji je, nakon svetootajinskog učlanjenja u crkvenu zajednicu prekinuo i izgubio blagodatnu zajednicu s Bogom, teško više može da se nazove punopravnim članom Crkve. Zato Sv. Grigorije Palama kaže: „…ako mi prije izabiramo život u grijesima, ni božansko Krštenje, ni božanske Tajne koje slijede za njim neće nas izbaviti od vječne osude“.
Savremena civilizacija sa njenim tekovinama nanosi dosta štete duhovnom i crkvenom životu. Čovjek proširuje svoju djelatnost i ”moć” do krajnjih razmjera ali se pri tome smanjuje oblast djelovanja božanske sile i blagodati u njegovom životu. Prof. Stojan Gošević je pisao da moralno i tehničko bezbožništvo mijenja osnovne forme duhovnog života iz čega se rađa prezir prema crkvenoj organizaciji. Da bi Crkva uspješno odgovorila na sve te probleme potrebno je da pronađe svoje proročke dimenzije. A to je moguće ostvariti samo kroz izgrađivanje crkvene svijesti i života kod onih koji stupaju u Crkvu, a na temelju dogmatskih i kanonskih istina izraženih u bogoslužbenoj i svetotajinskoj praksi.
